mini|400p|desno|Perzijsko Carstvo oko 500. p. n. e. Perzija je zajednički naziv za iranske monarhije koje su vladale teritorijom današnjeg Irana počevši od Kirovog Perzijskog Carstva.
Naziv dolazi od grčke riječi Persis, kojom se označavao današnji Iran, a koja je, pak označavala Kirov klan "Pars" ili "Parsa". U današnjem Iranu je "Parsu" nazvana provincija Fars.
Grčki historičar Herodot je tvrdio da Perzijanci dolaze od mitskog junaka Perzeja.
Iranski šah Reza Pahlavi je godine 1935. zamolio strane države da ubuduće za njegovu državu umjesto Perzije koriste endonim (udomaćeni izraz) Iran.
Nastanak Grci su prvi dali ime Perzija cijelom Iranu, što dolazi od Parse, domovine Ahemenida, današnje pokrajine Fars. Ta je Perzija, uz današnji Iran, uključivala i djelove srednje Azije, Afganistana i Kavkaza. Narodi ovih područja, povezani perzijskim jezikom i kulturom, potekli su od nomadskih indo-evropskih Arijevaca, koji su se doselili na visoravan u 2. vijeku p. n. e.
Od kasnog 6. vijeka p. n. e. Perzijsko Carstvo ahemedinske dinastije, koje je obuhvatalo zemlje od srednje Azije do Inda i od Egipta do Sredozemnog mora, 200 godina bilo je najveće i najbolje organizovano carstvo u starom svijetu. Kir Veliki, osnivač ovog carstva, po prvi je put ujedinio Iransku visoravan, koja je postala novo središte moći na Bliskom i Srednjem Istoku.
Ahemenidska dinastija Kir Veliki (559 - 529 p. n. e)
mini|150p|desno|Kirova grobnica u Pasargadeu.
Kir Veliki došao je na vlast u Anšanu 559. p. n. e. kao nasljednik svoga oca Kambiza I, te je ujedinio nekoliko perzijskih i iranskih grupa. On je također stupio u bliže odnose s Babilonom koji se u to doba pobunio protiv Medijaca, koji su vladali nad Perzijancima. Godine 549. p. n. e. porazio je medijskoga kralja Astijaga, ušao u Ekbatanu i postao kraljem Medijaca i Perzijanaca. Došavši na vlast Kir Veliki započinje osvajačke ratove. Kroz sljedeće dvije do tri godine osvaja Lidiju i grčke gradove u Joniji. Nastavlja osvajačke pohode krećući se prema istoku i proširuje granice carstva do Baktrije i Sogdijane i uz rijeku Sir Darju. Nakon što je zavladao Anadolijom i proširio istočne djelove carstva Kir je svoju pažnju usmjerio na Babilon, te ga osvaja početkom septembra 539. p. n. e. Ova je pobjeda Kiru donijela, ne samo Mezopotamiju, nego i cijelo Babilonsko kraljevstvo, koje se protezalo do granica Egipta.
Prilikom povratka u Iran Kir je poginuo u vojnom pohodu na sjeveroistočnoj granici 529. p. n. e. Njegovo tijelo prenijeto je u Pasargade, glavni grad što ga je sam izgradio, navodno na mjestu njegove pobjede nad Astijagom.
Kambiz II (529 - 522 p. n. e) Nakon smrti Kira Velikog 529. p. n. e. na vlast je došao njegov sin Kambiz II Četiri godine kasnije kreće na Egipat i napreduje sve do iza Prvog katarakta, a na zapad do Kirenaike. Preuzimajući egipatske običaje, proglasio se faraonom.
Međutim 522. p. n. e. do njega je doprla vijest o pobuni u Perziji. Dok je putovao iz Sirije u Perziju, Kambiz II je nesretnim slučajem poginuo. Njegov kopljonoša Darije koji je poticao iz jednog ogranka ahemenidske dinastije, nastavio je put prema Perziji i uspješno ugušio ustanak.
Darije I. (522 - 486 p. n. e) mini|300p|desno|Darijev pečat.
U prvim godinama svoje vladavine Darije I krenuo je prema Indiji, gdje je pripojio Sind. U njegovo je doba Perzijsko Carstvo doživjelo najveći procvat, te je uključivalo zemlje od rijeke Ind na istoku do Libije na zapadu. Darije I izvršio je i teritorijalnu podjelu carstva na dvadesetak satrapija. Na čelu njih su bili satrapi koji su bili ili članovi perzijskih uglednih porodica ili predstavnici lokalnog stanovništva. Darije premješta prijestolnicu iz Pasargade u Persepolis, gdje gradi svoj dvor.
Pred kraj Darijeve vladavine počeo je veliki sukob s Grcima. Deset godina nakon pobune i njenog gušenja u grčkim gradovima Jonije, Darije Veliki poslao je vojsku u Grčku 490. p. n. e. Međutim, Perzijanci su poraženi na Maratonu. Darije I Veliki umro je 486. p. n. e.
Pad ahemenidske Perzije Darija Velikog nasljeđuje njegov sin Kserks I (486-465. p. n. e). Novi je vladar ugušio pobunu u Egiptu 485. p. n. e, a tri godine kasnije i u Babilonu. U oba je slučaja svoju pobjedu propratio okrutnošću, a onda je 480. p. n. e. sa vojskom od 70.000 ljudi Kserks I krenuo u veliki pohod na Grčku. Međutim, nakon početnog uspjeha, Perzijanci su na kraju poraženi. Drugi dio Kserksove vladavine bio je u znaku gradnje u Persepolisu i haremskih spletki, što je dovelo do atentata na njega 465. p. n. e. Za vrijeme vladavine sljedeća tri kralja, vodio se Peloponeski rat između Sparte i Atina, a Perzija je pomagala čas jednoj čas drugoj strani.
Od kasnog 5. vijeka Perzijsko Carstvo bilo je žarište stalnih sukoba i pobuna. 405. p. n. e. uspjela je pobuna u Egiptu; tri godine kasnije Kir Mlađi, brat kralja Artakserksa II (405-359. p. n. e), unajmio je 10.000 grčkih plaćenika i krenuo na istok, zauzeti vlast, ali je prilikom tog poduhvata poražen. Artakserks je vratio satrapije satrapima koji su se pobunili 373. p. n. e. Vladavine posljednih kraljeva počinjale su i završavale ubistvima. Godine 336. p. n. e. spletkarenje eunuha Babosa na prijestolje je dovelo Darija III. Pet godina kasnije carstvo je zauzeo Aleksandar Veliki, te ono postaje dio novog helenističkog svijeta.
Religija, kultura i umjetnost Veliko Perzijsko Carstvo u doba Ahemenida razvilo je svoju posebnu religiju, ali i kulturu i umjetnost.
Religija mini|200p|Naqsh-i Rustam (Iran). Ahemenidski hram nazvan "Zoroastrova kocka". (Foto: Ginolerhino 2002)
Prevoladavajuća vjera Perzije u doba Ahemenida bio je zoroastrizam, što ga je prema predaji osnovao Zaratustra (grč. Zoroaster), a živio je na prelazu iz 7. u 6. vijek p. n. e. Ova religija je dualistička i priznaje vrhovno božanstvo pod imenom Ahura Mazda, koje je stvorilo snage dobra, istine i svjetlosti, te njemu suprotstavljenog Ahrimana koji je stvorio sile zla, laži i tame. O Ahura Mazdi zavise dobri duhovi, ahure, dok o Ahrimanu zavise zli duhovi, deve. Sukob ovih dviju strana na kraju završava pobjedom Ahura Mazde.
Zoroastrizam još živi kao religija. Nakon muslimanskog osvajanja Perzije veća grupa pristalica zoroastrizma koji nisu htjeli prihvatiti Islam, prebjegla je u Indiju, gdje su nastavili širenje svoje religije. Danas se nazivaju Parsima, što znači "Perzijanci".
Kultura i umjetnost Kraljevski gradovi Pasargada, Persepolis i Susa bili su i središta kulture i umjetnosti. Dok je religiozno graditeljstvo bilo siromašno i trijezno, u skladu sa zoroastrizmom, u ovim je gradovima primjetan sjaj i prostranstvo kraljevskih palata, sagrađenih od kamena, sjajno ukrašenih i položenih na umjetno uzvišenje, pogodno za obavljanje vjerskih i građanskih svečanosti. Upadljiva je važnost koju u njima imaju trijemovi i apadane, velika, natkrivena prijestolna dvorana. Veliki uticaj na perzijsku umjetnost imale su civilizacije njihovih susjeda: Asirije, Egipta i Babilona. Veliki niski reljefi isklesani u kamenu kojima su ukrašene kraljevske grobnice i podnožja terasa preuzeti su od Asiraca, dok je Darijeva palata bogata monumentalnim frizovima od obojene opeke uobičajene u Babilonu.
Posebno je bilo razvijeno zlatarstvo, u kojem se odražavala animalistička mašta stepskih naroda, te se putem slobodnih i naglih pokreta pretvaralo u elegantne oblike.
Helenističko razdoblje (330 - 150 p. n. e) Za samo osam godina Ahemenidsko Carstvo je palo pod napadima Aleksandra Makedonskog. Nakon pobjede nad vojskom Darija III u bitki kod Ise, zauzet je grad Susa, a posljednji otpor Ahemenidi pružaju kod "Perzijskih vrata" blizu kraljevske palate u Persepolisu. Otada počinje širenje helenističke kulture u Perziji.
Ubrzo nakon aleksandrove smrti carstvo se raspalo, a njime su zavladali dijadosi, aleksandrove vojskovođe, koji postaju i osnivači dinastija. Perzijom je tada vladala dinastija Seleukida.
Sve do 250. p. n. e. zajedno sa osvajačima u Perziju prodire grčki jezik, filozofija i umjetnost, a grčki postaje jezikom diplomatije i književnosti. Jačaju trgovinske veze s okolnim zemljama, pa i onima na istoku. Sve je razvijeniji Put svile prema Kini, a iz Indije prodire budizam, dok je zoroastrizam na zapadu izvršio uticaj na judaizam.
Pad kraljevstva Seleukida započeo je dosta rano. Istočne pokrajine Baktrija i Partija osamostalile su se 238. p. n. e, a samo je vojna vještina Antioha III odložila osvajanje seleukidske Perzije od strane Parta. U to vrijeme Rimska Republika počinje napadati seleukidsko kraljevstvo, dok se u isto vrijeme u Judeji događa pobuna Makabejaca, a na istoku se širi kraljevstvo Kušana. Na kraju je Perzija podijeljena između Partije i Rimskog Carstva.
Partski savez (150 p. n. e - 226 n. e)
mini|250p|desno|Područje pod vlašću Parta na vrhuncu njihove moći (kraj 1. vijeka n. e). Parti su od 238. p. n. e. bili nezavisni od Seleukida, ali 170. p. n. e, dolaskom na prijestolje Mitridata I iz dinastije Aršakida pod njima se ujedinjuju perzijske zemlje, te u gornjem toku Eufrata počinju dijeliti granicu s Rimskim Carstvom. Tako ove dvije države postaju ozbiljni protivnici, naročito u borbi za prevlast nad Armenijom. Teško naoružana partska konjica, podržana vještim strelcima, bila je dostojan protivnik Rimljana, što se i vidjelo u nizu bitaka, poput one u kojoj je partski vojskovođa Suran, u bitci kod Karhe pobijedio Marka Licinija Krasa (Marcus Licinius Crassus), upravitelja Sirije. Mezopotamija se u to doba pretvorila u pravo bojno polje.
U ovom razdoblju uticaj helenističke kulture je počeo popuštati pred izvornim perzijskim običajima. Ipak, partskoj državi je nedostajalo jedinstvo. Vlast je dijelilo sedam klanova koji su se ujedinili u savez, prema kojem je svaki od ovih klanova vladao po jednom pokrajinom. Do 1. vijeka n. e. Partija je sasvim decentralizovana, a njenim područjima, kao feudima, vladali su lokalni velikaši, dok su zemlju sve više iscrpljivali ratovi s Rimljanima na zapadu i Kušanima na sjeveroistoku.
Kraljevi su u takvoj situaciji bili prisiljeni davati sve više samostalnosti lokalnim moćnicima, a vazali nisu više bili pokorni kralju. Ipak, posljednji partski kralj Artaban IV. (216-224) uspio je donekle povratiti staru moć, ali to nije dugo trajalo. Perzijski kralj vazal, Ardašir, pobunio se 224 godine i zauzeo Ktesifon, što je označilo i kraj Partskog saveza.
Sasanidsko Carstvo (226-651) mini|350p|desno|Kameni reljef prikazuje boga dobra i svjetla Ahura Mazdu kako Ardašira I proglašava kraljem. Ahura Mazdin konj gazi mrtvog Ahrimana, boga tame i zla, dok Ardaširov konj gazi mrtvog Artabana V, posljednjeg aršakidskog kralja. Naqš-i Rustam, Iran (oko 230). Foto: Ginolerhino 2002.
U samo dvije godine Ardašir I postao je perzijskim šahom, kao prvi vladar iz pokrajine Pars nakon Ahemenida, zbog čega su se on i njegovivi nasljednici vidjeli kao nasljednici velikih vladara, Kira i Darija. Nova dinastija nazvana je Sasanidima po Ardaširovom djedu.
Njihova politika je bila uglavnom osvajačka, tako da su povratili krajeve što su ih Partima bili oduzeli Kušani, te nastavili sukobe s Rimskom imperijom. Jednom prilikom su 260. čak i zarobili rimskog cara Valerijana.
Svoju snagu i dugotrajnost Sasanidsko Carstvo je ostvarilo kroz snažnu centralizaciju, za razliku od prethodnog partskog razdoblja. Društvo je bilo jasno podijeljeno na kaste, gdje su na vrhu društvene ljestvice bili sveštenici, slijedili su ih vojnici, zatim pisari i na kraju obični ljudi. Zoroastrianizam je postao službenom državnom religijom i to ne samo u Perziji, nego se širio i ostalim osvojenim pokrajinama. Ostale su religije povremeno progonjene. Posebno je to bio slučaj s Katoličkom crkvom (tada još jedinstvenom prije raskola 1054), djelimično i zato što je od 4. vijeka postajala službenom religijom Rimskog Carstva. S druge strane, Nestorijanska hrišćanska crkva, koja se 431. odvojila od Katoličke crkve bila je tolerisana, a ponekad i potpomognuta.