Pakt Društva naroda bila je povelja Društva naroda. Potpisan je 28. juna 1919. kao prvi dio Versajskog sporazuma, a stupio je na snagu zajedno s ostatkom Sporazuma 10. januara 1920.
Izrada Rani nacrti za moguću Društvo naroda započeli su čak i prije kraja Prvog svjetskog rata. Bryce grupa sa sjedištem u Londonu dala je prijedloge koje je usvojilo Britansko Udruženje društva naroda, osnovano 1915. Druga grupa u Sjedinjenim Državama - koja je uključivala Hamiltona Holta i Williama B. Howlanda u Udruženju Century u New Yorku - imala je vlastiti plan. Ovaj plan je uveliko podržalo Društvo za provođenje mira, organizacija koju je vodio bivši američki predsjednik William Howard Taft. U decembru 1916, Lord Robert Cecil predložio je da se osnuje službeni odbor za izradu pakta za buduću Društvo. Britanski odbor je konačno imenovan u februaru 1918; predvodio ga je Walter Phillimore (i postao je poznat kao Phillimoreov odbor), ali su u njemu bili i Eyre Crowe, William Tyrrell i Cecil Hurst. Američki predsjednik Woodrow Wilson nije bio impresioniran izvještajem Phillimoreovog odbora i na kraju će izraditi tri vlastita nacrta pakta uz pomoć svog prijatelja pukovnika Housea. Navodno je barem jedan od Wilsonovih nacrta zasnovan na prijedlogu za osnivanje "Društva naroda" koji je napisala američka mirovna aktivistica Mary Shapard."Pact Originator Is Salt Lake Visitor: Woman Who Suggested League of Nations Up for Nobel Prize." Salt Lake City, Utah: The Salt Lake Telegram, 20 September 1920, p. 3 (subscription required). Daljnje prijedloge dao je Jan Christiaan Smuts u decembru 1918.
Na Pariskoj mirovnoj konferenciji 1919. imenovana je komisija za dogovor o paktu. Među članovima su bili Woodrow Wilson (kao predsjedavajući), pukovnik House (predstavljao je SAD), Robert Cecil i Jan Smuts (Britansko Carstvo), Léon Bourgeois i Ferdinand Larnaude (Francuska), premijer Vittorio Orlando i Vittorio Scialoja (Italija), ministar vanjskih poslova Makino Nobuaki i Chinda Sutemi (Japan), Paul Hymans (Belgija), Epitácio Pessoa (Brazil), Wellington Koo (Kina), Jayme Batalha Reis (Portugal) i Milenko Vesnić (Jugoslavija). Kasnije su dodani i drugi predstavnici Čehoslovačke, Grčke, Poljske i Rumunije. Grupa je razmatrala preliminarni nacrt koji su zajedno napisali Hurst i savjetnik predsjednika Wilsona, David Hunter Miller. Tokom prva četiri mjeseca 1919, grupa se sastala u deset odvojenih navrata, pokušavajući pregovarati o tačnim uslovima osnivačkog sporazuma o budućem Društvu.
Tokom pregovora koji su uslijedili, pojavili su se razni značajni prigovori iz raznih zemalja. Francuska je željela da Društvo formira međunarodnu vojsku kako bi provodila svoje odluke, ali Britanci su se brinuli da bi takvom vojskom dominirali Francuzi, a Amerikanci se nisu mogli složiti jer samo Kongres može objaviti rat. Japan je zatražio da se umetne klauzula koja podržava princip rasne jednakosti, paralelno s postojećom klauzulom o vjerskoj jednakosti. Ovo je naišlo na snažno protivljenje, posebno od strane američkih političkih sentimenta, dok je sam Wilson jednostavno ignorisao pitanje.
Tokom određenog intervala dok je Wilson bio odsutan, ponovo je pokrenuto pitanje međunarodne jednakosti. Glasanje o prijedlogu kojim se podržava "jednakost nacija i pravedan tretman njihovih državljana" izvršeno je, a podržalo ga je 11 od 19 delegata. Po Wilsonovom povratku, izjavio je da su "ozbiljni prigovori" drugih delegata poništili većinu glasova, te je amandman odbačen. Konačno, 11. aprila 1919, revidirani Hurst-Millerov nacrt je odobren, ali bez potpunog rješavanja određenih pitanja koja su se pojavila u vezi s pitanjima kao što su nacionalna jednakost, rasna jednakost i kako bi nova Društva mogla praktično provoditi svoje različite mandate.
Novo Društvo bi uključivalo Generalnu skupštinu (koja bi predstavljala sve države članice), Savjet (s članstvom ograničenim na velike sile) i stalni Sekretarijat. Od država članica se očekivalo da "poštuju i čuvaju od vanjske agresije" teritorijalni integritet drugih članica i da se razoružaju "do najniže tačke u skladu s domaćom sigurnošću". Sve države su bile dužne podnijeti žalbe na arbitražu ili sudsku istragu prije nego što krenu u rat. Savjet bi osnovao Stalni sud međunarodne pravde koji bi donosio presude o sporovima.
Sporazum je stupio na snagu 10. januara 1920. Članovi 4, 6, 12, 13 i 15 su izmijenjeni 1924. Sporazum dijeli slične odredbe i strukturu sa Poveljom Ujedinjenih nacija.League of Nations Covenant and United Nations Charter: A Side-by-Side (Full Text) Comparison by Walter Dorn
Član 10 mini|210x210piksel|Karikatura koja prikazuje senatore Boraha, Lodgea i Johnsona koji blokiraju mir mini|259x259piksel|Karikatura koja prikazuje čovječanstvo kako optužuje američki Senat koji je upravo uništio Mirovni sporazum. Član 10. Pakta Društva naroda obavezao je članice Društva "da poštuju i čuvaju, u slučaju vanjske agresije, teritorijalni integritet i postojeću političku nezavisnost svih članica Društva". Napomenuto je da članica Društva naroda nije bila obavezna pomagati drugoj članici u borbi protiv unutrašnjih secesionista, ali je također značilo da nijedna zemlja ne bi trebala pružati pomoć takvim pobunjenicima. Također se podrazumijevalo da ako bilo koja članica ili nečlanica Društva bude poražena tokom agresivnog rata, Pakt ne štiti tu poraženu stranu od posljedica gubitka teritorije i političke nezavisnosti (npr. aneksija sjevernog dijela Istočne Prusije od strane Sovjetskog Saveza od nacističke Njemačke nakon Drugog svjetskog rata).
Predsjednik SAD-a Woodrow Wilson osigurao je svoj prijedlog da se prijavi za članstvo u Društvu naroda u konačnom nacrtu Versajskog sporazuma, ali Senat Sjedinjenih Američkih Država nije dao saglasnost za ratifikaciju Sporazuma. (Glasao je 49-35 za ratifikaciju, ali nije mogao postići potrebnu dvotrećinsku većinu) Za mnoge republikance u Senatu, Član 10. bio je najspornija odredba. Njihovi prigovori zasnivali su se na činjenici da bi, ratifikacijom takvog dokumenta, Sjedinjene Države bile obavezane međunarodnim ugovorom da brane članicu Društva naroda ako bude napadnuta. Henry Cabot Lodge iz Massachusettsa i Frank B. Brandegee iz Connecticuta predvodili su borbu u američkom Senatu protiv ratifikacije, vjerujući da je najbolje ne miješati se u međunarodne sukobe. Prema Ustavu Sjedinjenih Država, predsjednik Sjedinjenih Država ne može ratificirati ugovor osim ako Senat, dvotrećinskom većinom, ne da svoj savjet i saglasnost. Primarna namjera Člana 10. bila je očuvanje ravnoteže snaga sprječavanjem jedne zemlje da napadne drugu.
U izjavi predsjednika Wilsona Senatu, on je opisao Član 10. kao savjetodavnu prirodu, te da je Kongres, prema Klauzuli o ratnim ovlaštenjima, slobodan tumačiti ili odbaciti čak i jednoglasno glasanje Savjeta Društva koje se poziva na Član 10. Nastavio je rekavši da je Član 10 "moralna, a ne pravna obaveza... obavezujući je samo u savjesti, a ne u zakonu."
Član 16 Član 16 dao je članicama Društva ovlasti da uvedu sankcije ili upotrijebe silu protiv druge članice koja je počinila agresivni rat. Međutim, ovaj član je bio vrlo slab u praksi, jer je Pakt napisan pod pretpostavkom da će članice Društva biti spremne međusobno sarađivati.Zimmern, Alfred. "The League’s Handling of the Italo-Abyssinian Dispute.” International Affairs (Royal Institute of International Affairs 1931-1939), vol. 14, no. 6, 1935, pp. 751–68. JSTOR, https://doi.org/10.2307/2601908. Accessed 28 July 2024. Usred Velike depresije,Chang, David Wen-wei. "The Western Powers and Japan’s Aggression in China: The League of Nations and ‘The Lytton Report.’” American Journal of Chinese Studies, vol. 10, no. 1, 2003, pp. 43–63. JSTOR, http://www.jstor.org/stable/44288722. Accessed 28 July 2024. velike sile nisu htjele dodatno oštetiti vlastite ekonomije sankcioniranjem druge velike sile, a korištena politika bila je uglavnom politika smirivanja.
Tokom japanske invazije na Mandžuriju, velike sile nisu pokušale primijeniti Član 16, uprkos pozivima malih sila da se to učini.Kunz, Josef L, and Manley O. Hudson. "THE COVENANT OF THE LEAGUE OF NATIONS AND NEUTRALITY.” Proceedings of the American Society of International Law at Its Annual Meeting (1921-1969), vol. 29, 1935, pp. 36–45. JSTOR, http://www.jstor.org/stable/25656909. Accessed 28 July 2024. Vijeće Društva naroda pokušalo je donijeti rezoluciju (izvan Člana 16) u kojoj se navodi da se Japansko Carstvo mora povući, ali je na nju stavljen veto jednim negativnim glasom Japanskog Carstva.Hudson, Manley O. "The Report of the Assembly of the League of Nations on the Sino-Japanese Dispute.” The American Journal of International Law, vol. 27, no. 2, 1933, pp. 300–05. JSTOR, https://doi.org/10.2307/2189554. Accessed 28 July 2024. Nakon toga, Društvo se pozvaloa na Član 15, tretirajući invaziju kao "spor", a Vijeće je slučaj uputilo Skupštini. U izvještaju od 35 stranica, Skupština je glasala 42-1 za priznavanje Mandžurije kao teritorije pod kineskim suverenitetom, pri čemu se negativan glas Japanskog carstva ne računa prema pravilima Člana 15, čime je priznanje učinjeno jednoglasnim."League of Nations Assembly Report on the Sino-Japanese Dispute.” The American Journal of International Law, vol. 27, no. 3, 1933, pp. 119–53. JSTOR, https://doi.org/10.2307/2213489. Accessed 28 July 2024. Međutim, bez Člana 16, Društvo nije imala načina da sprovede ovu rezoluciju, te se Japansko Carstvo povuklo iz Društva mjesec dana kasnije.
Tokom invazije i okupacije Etiopije od strane Italije pod Mussolinijem, Član 16. je primijenjen prvi (i jedini) put. Postupke je komplikovala činjenica da prema Paktu, ni Vijeće ni Skupština nisu bili odgovorni za donošenje sankcija, čineći mjere dobrovoljnim za svaku državu, a ne obaveznim. Stoga nije postojala rezolucija Vijeća ili Skupštine kojom se propisuju sankcije. Umjesto toga, Član 15 je prvobitno ponovo primijenjen, tretirajući neprijateljstva kao "spor", a neobavezujući odbor koji je imenovalo Vijeće da istraži spor (prema Članu 5) podnio je izvještaj u kojem se eksplicitno navodi da je Italija započela rat kršeći Pakt, te se poziva na Član 16. Vijeće tada nije glasalo o izvještaju, ali su svi članovi osim Italije usmeno izjavili da se slažu s njim i ponovo proslijedili slučaj Skupštini.Spencer, John H. "The Italian-Ethiopian Dispute and the League of Nations.” The American Journal of International Law, vol. 31, no. 4, 1937, pp. 614–41. JSTOR, https://doi.org/10.2307/2190673. Accessed 28 July 2024. Skupština je zatim raspravljala o sankcijama, a 50 od 54 člana dobrovoljno se složilo da ih primijeni (Italija, Austrija, Mađarska i Albanija su odbile). Sankcije su bile slabe i nisu uspjele zaustaviti rat, jer su države članice ponovo oklijevale da nanesu štetu vlastitim ekonomijama. Bankovni krediti i oružje su odobreni, ali nafta i ugalj, koji su se smatrali neophodnim za Mussolinijevu ratnu mašineriju, nisu.
Do ovog trenutka, stvorene su Sile Osovine, koje su se sastojale od velikih sila koje su napustile Društvo . Ovo je ostavilo Društvo nemoćnom protiv japanske invazije Kine, Anschlussa, njemačke okupacije Čehoslovačke i italijanske invazije Albanije. Član 17. je teoretski omogućio primjenu sankcija iz Člana 16. protiv nečlanica Društva, ali nijedna članica nije učinila ozbiljan pokušaj da to učini,BECK, PETER J. "The League of Nations and the Great Powers, 1936-1940.” World Affairs, vol. 157, no. 4, 1995, pp. 175–89. JSTOR, http://www.jstor.org/stable/20672433. Accessed 28 July 2024. umjesto toga pripremajući svoje vojske za sada neizbježan početak Drugog svjetskog rata u Evropi.
Član 16, pored sankcija, također je dao Vijeću konkretno ovlaštenje da "preporuči" vojnu akciju protiv članice Društva koja je počinila agresivni rat. Opet, nije postojao mehanizam za sprovođenje, Društvo nije imala vlastite mirovne snage, a članice su bile pojedinačno odgovorne za snabdijevanje bilo kakvih vojnih snaga. Ovaj dio Člana 16. nikada nije primijenjen.