Transplantacija srca je velika operacija kojom se od osobe (primaoca) uklanja ozbiljno oboljelo srce i zamjenjuje normalnim srcem druge osobe (donora). Izvodi se kada, uprkos drugim tretmanima, srce ne uspijeva efikasno pumpati krv, kao što je slučaj sa završnom fazom srčanog zatajenja ili teškom koronarnom arterijskom bolešću. To je generalno opcija za mlade osobe s teškim ireverzibilnim zatajenjem srca koje imaju očekivano trajanje života kraće od 6 mjeseci.
Nešto više od polovine primalaca ima neishemijsku kardiomiopatiju, trećina ima koronarnu bolest srca, a ostatak čine bolesti srčanih zalistaka, kongenitalne srčane mane i ponovne transplantacije. Kada se izvodi zbog srčane insuficijencije, primaoci uglavnom imaju ozbiljno ograničenje fizičke aktivnosti, dok su na optimalnom liječenju, te su podvrgnuti drugim odgovarajućim procedurama kao što je terapija srčane resinkronizacije i imaju implantabilni kardioverter-defibrilator. Postoje sistemi bodovanja koji vode do odgovarajućeg nivoa primaoca. Generalno, donori imaju smrt moždanog stabla (donori sa srčanim kucanjem); iako nekoliko centara ima programe koji koriste donore nakon smrti utvrđene cirkulatornim putem (donori bez srčanog kucanja).
Nije sigurno izvršiti transplantaciju srca ako postoji visok plućni vaskularni otpor ili aktivni rak. Drugi razlozi za neizvođenje operacije uključuju aktivnu infekciju, teško zatajenje bubrega ili jetre, nedavnu plućnu emboliju, tešku bolest pluća ili dijabetes s komplikacijama. Prisustvo neke druge ozbiljne bolesti sa lošim ishodom, nedavni moždani udar, zloupotreba droga i alkohola ili gojaznost takođe mogu povećati rizike. U nekim centrima operacija se izvodi samo kod osoba mlađih od 60 godina. Komplikacije uključuju odbacivanje i vaskulopatiju alografta. Potreba za imunosupresijom može povećati rizik od infekcije, posebno u prvoj godini nakon operacije. Drugi problemi koji se mogu pojaviti uključuju visok krvni pritisak, visok holesterol i rak, posebno rak kože. Bolji rezultati se postižu ako se donorsko srce presađuje u roku od 4 sata od uzimanja i ako je primalac mlađi.
Većina se izvodi kao jedna transplantacija srca, ali se može kombinovati sa transplantacijom pluća, jetre ili bubrega. Donor se u potpunosti heparinizira prije nego što se srce izvadi i stavi u hladnu fiziološku otopinu u izoliranu kutiju za transport organa. Češća metoda je bi-kavalna, vrsta ortotopskog postupka gdje se donorsko srce postavlja na isto mjesto kao i prethodno srce osobe. To uključuje spajanje lijeve pretkomore donora s atrijalnom manžetom primaoca, a zatim modeliranje plućne arterije i aorte, prije otpuštanja unakrsne stezaljke kako bi se dovršili preostali spojevi. Heterotopska ("piggy-back") procedura se može izvesti kako bi se pomogla funkcija lijeve komore, a uključuje ostavljanje prethodnog srca na mjestu dok se donorsko srce spaja s njegove desne strane. Transplantacija srca može poboljšati kvalitet i trajanje života, posebno kod mlađih primalaca. Kako je srce donora izgubilo nervnu opskrbu, neke od njegovih funkcija su drugačije. Kuca brže i gubi normalne varijacije krvnog pritiska tokom dana.
Od 2020. godine, više od 120.000 transplantacija srca je izvršeno od prve transplantacije srca 1967. godine, koju je izveo južnoafrički kardiohirurg Christiaan Barnard. Više od 5.000 transplantacija srca se izvrši svake godine širom svijeta. Više od polovine se izvodi u SAD-u. Očekivano preživljavanje nakon operacije nakon jedne godine je veće od 90%, a nakon pet godina je 75%. Kod transplantacija izvršenih između 1992. i 2001. godine, najveći rizik od smrti je u prvoj godini nakon zahvata, a prosječno preživljavanje je 11 godina. Ako se kasnije ponovi transplantacija srca, rizik od smrti je veći. Globalno, doniranje organa je ograničilo broj izvršenih postupaka.
Reference
Kategorija:Translated from MDWiki