Šah Jahan I (perz. Shahab-ud-Din Muhammad Khurram; 5. januar 1592. – 22. januar 1666), također poznat kao Šah Jahan Veličanstveni,Gabrielle Festing (2008). bio je peti car Mogulskog carstva od 1628. do 1658. Njegova vladavina često se opisuje kao vrhunac mogulske arhitekture i jedan od vrhunaca kulturnih dostignuća carstva. Treći sin cara Jahangira, učestvovao je u vojnim pohodima protiv radžputskih vladara iz Mewara i pobunjenih Lodi plemića u Dekanu. Nakon Jahangirove smrti u oktobru 1627, pobijedio je svog mlađeg brata Šehrijara Mirzu i proglasio se carem u Agri.
Tokom njegove vladavine izgrađena su brojna zdanja, među njima Crvena tvrđava, Šah Jahanova džamija i najpoznatiji Taj Mahal, u kojem je sahranjena njegova najdraža supruga Mumtaz Mahal. U vanjskoj politici vodio je agresivne kampanje protiv dekanskih sultanata, sukobljavao se s Portugalcima i ratovao sa Safavidima. Također je ugušio više lokalnih pobuna i suočio se s razornom dekanskom glađu 1630–1632.
U septembru 1657, teško oboljeli Šah Jahan imenovao je svog najstarijeg sina Daru Šikoha nasljednikom, što je dovelo do mogulske borbe za nasljedstvo između njegovih sinova. Kao pobjednik je izašao Aurangzeb, koji je 1658. postao šesti mogulski car. Iako se Šah Jahan privremeno oporavio, Aurangzeb ga je zatvorio u tvrđavu u Agri, gdje je ostao do smrti u januaru 1666. Sahranjen je pored Mumtaz Mahal u Taj Mahalu. Njegova vladavina povezuje se i s napuštanjem dijela liberalnijih politika koje je ranije uveo njegov djed Akbar, dok su islamski revivalistički pokreti poput nakšibendija počeli snažnije utjecati na mogulsku politiku.
Rani život
Rođenje i djetinjstvo lijevo|mini|Jahangir vaga princa Khurrama
Rođen je 5. januara 1592. u Lahoreu, u današnjem Pakistanu, kao deveto dijete i treći sin princa Selima, kasnijeg cara Jahangira, i njegove supruge Jagat Gosain. Ime Khurram (perz. خرم, "veseo”) odabrao je njegov djed, car Akbar, s kojim je mladi princ imao blizak odnos. Jahangir je zapisao da je Akbar bio veoma privržen Khurramu i da je govorio: "Nema usporedbe između njega i tvoje druge djece. Smatram ga svojim pravim sinom.”Jahangir (1999).
Po Akbarovoj želji, princ je odrastao u carevom domaćinstvu, a na brigu je povjeren Ruqaiyi Sultan Begum, koja je preuzela glavnu odgovornost za njegov odgoj. Jahangir u svojim memoarima navodi da je Ruqaiya voljela Khurrama "hiljadu puta više nego da je bio njen vlastiti sin”. Nakon Akbarove smrti 1605. vratio se pod staranje svoje majke, Jagat Gosain, prema kojoj je ostao odan. Nakon njene smrti u Akbarabadu 8. aprila 1619, Jahangir je, prema izvorima, duboko tugovao, dok je Mumtaz Mahal nadgledala dijeljenje hrane siromašnima i čitanje Kur'ana tokom dana žalosti.Lal, Muni (1986).
Obrazovanje Kao mogulski princ, Khurram je stekao široko obrazovanje koje je uključivalo vojnu obuku i upoznavanje s poezijom, muzikom i drugim umjetnostima. Prema njegovom hroničaru Kazviniju, poznavao je samo nekoliko turskih riječi i nije pokazivao naročit interes za proučavanje tog jezika. Od ranog djetinjstva privlačila ga je hindijska književnost, a njegovi hindijski zapisi spominju se i u biografiji njegovog oca, Tuzuk-e-Jahangiri.
Godine 1605, dok je Akbar ležao na samrti, mladi Khurram ostao je uz njegov krevet i odbijao se udaljiti čak i kada ga je majka pokušala odvesti. Zbog politički nesigurnih prilika pred Akbarovu smrt, starije žene iz carevog domaćinstva, uključujući Salima Sultan Begum i Mariam-uz-Zamani, naredile su da se vrati u svoje odaje kada se carevo stanje pogoršalo.
Khusrauova pobuna Nakon što je 1605. njegov otac stupio na prijestolje i slomio pobunu princa Khusraua, Khurram je napustio Ruqaiyino staranje i vratio se pod brigu svoje majke. Kao treći sin nije neposredno ugrožavao ni oca ni polubrata te je u tom razdoblju mogao mirno razvijati vlastitu mrežu podrške na mogulskom dvoru.
Jahangir ga je proglasio čuvarom palače i riznice tokom borbi s Khusrauom. Tokom Khusrauove druge pobune, Khurramovi doušnici obavijestili su ga o zavjeri protiv cara, što je on prenio Jahangiru. Car ga je zbog toga pohvalio i nagradio zlatom, srebrom i drugim dragocjenostima.Emperor Jahangir (1999).
Nur Jahan mini|Jahangir i Nur Jahan s princom Khurramom,
Zbog dugotrajnih napetosti između Jahangira i Khusraua, Khurram se sve više približavao ocu i dvoranski hroničari počeli su ga smatrati stvarnim nasljednikom. Taj je položaj dodatno ojačan 1608. kada mu je Jahangir dodijelio sarkar Hisar-e-Feroza, tradicionalni feud prijestolonasljednika.
Nakon braka s Jahangirom 1611, Nur Jahan je postepeno postala jedna od ključnih figura u upravi carstva. Kako je Jahangir sve više tonuo u zavisnost od vina i opijuma, ona je u očima savremenika postala stvarna moć iza prijestolja. Njeni rođaci stekli su važne položaje, a historičari su taj krug nazivali "Nur Jahanina junta”.
Khurram je ušao u sukob sa svojom maćehom, koja je favorizirala svog zeta Šehrijara Mirzu kao budućeg cara. Nur Jahan je pokušavala oslabiti Khurramov položaj slanjem na vojne pohode u Dekan, dok je istovremeno osiguravala povlastice svom zetu. U strahu za svoj položaj, Khurram se 1622. pobunio protiv oca, ali nije uspio i privremeno je izgubio carevu naklonost. U posljednjim godinama Jahangirove vladavine kovao se novac s imenima i Jahangira i Nur Jahan, što se smatralo izuzetnim znakom njene moći. Nakon Jahangirove smrti 1627. uslijedila je borba za prijestolje između Khurrama i Šehrijara, iz koje je Khurram izašao kao pobjednik i postao peti mogulski car. Nur Jahan je potom lišena političke moći i stavljena u kućni pritvor.
Porijeklo
Brakovi Godine 1607. Khurram se zaručio za Arjumand Banu Begum (1593–1631), poznatiju kao Mumtaz Mahal (perzijski: "najdraža dama dvora”). Oboje su bili vrlo mladi u vrijeme zaruka, a vjenčali su se pet godina kasnije. Arjumand je potjecala iz ugledne perzijske plemićke porodice čiji je član bio i Abu'l-Hasan Asaf Kan, istaknuti državnik mogulskog carstva. Patrijarh porodice bio je Mirza Gijas Beg, poznat i po naslovu I'timad-ud-Daula, Jahangirov ministar finansija. Njena tetka Mehr-un-Nissa kasnije je postala carica Nur Jahan.
Prije braka s Mumtaz Mahal, Šah Jahan se oženio perzijskom princezom poznatom kao Kandahari Begum, kćerkom potomka šaha Ismaila I od Perzije, s kojom je dobio svoje prvo dijete.
lijevo|mini|Šah Jahan sa sinovima Darom Šikohom, Šah Šuđom i Aurangzebom te njihovim djedom po majci Asaf Kanom
Godine 1612, u dvadesetoj godini života, Khurram se oženio Mumtaz Mahal na datum koji su odabrali dvorski astrolozi. Brak je, prema dvorskim izvorima, bio sretan, a car joj je ostao posebno privržen. Imali su četrnaestero djece, od kojih je sedmero doživjelo odraslu dob. Mumtaz Mahal opisuje se i kao politički utjecajna osoba: Šah Jahan se, prema izvorima, savjetovao s njom u državnim poslovima, a bila je povezana i s upotrebom carskog pečata pri pregledu zvaničnih dokumenata.
mini|Taj Mahal, grobnica Šaha Jahana i njegove supruge
Mumtaz Mahal umrla je 7. juna 1631. u Burhanpuru nakon teškog porođaja i postporođajnog krvarenja, rodnivši princezu Gauhar Ara Begum. Savremeni historičari navode da je njena smrt duboko pogodila Šah Jahana i postala poticaj za gradnju Taj Mahala, gdje je kasnije ponovo sahranjena.The Taj Mahal Story. Privremeno je bila pokopana u vrtu Zainabad uz rijeku Tapti.
Khurram je imao i druge supruge, među njima Kandahari Begum i Izz un-Nisa Begum, ali prema dvorskim hroničarima ti su brakovi uglavnom imali političku pozadinu. U izvorima se spominje i brak s Leelavati Deiji, kćerkom Kunwar Shakti Singha iz Marwara.
Odnos sa Jahanarom Nakon što se Šah Jahan razbolio 1658, njegova kćerka Jahanara Begum stekla je znatan utjecaj u mogulskoj administraciji. Zbog toga su se pojavile glasine o navodnoj incestuoznoj vezi između oca i kćeri. Savremeni historičari takve optužbe uglavnom odbacuju kao dvorske tračeve. Historičar K. S. Lal navodi da su ih širili dvorjani i mule, dok François Bernier spominje samo glasine, bez tvrdnje da je bio svjedok takve veze. Niccolao Manucci također odbacuje Bernierove navode kao glasine.
Rane vojne kampanje mini|Košulja ličnog oružara Šaha Jahan,
Princ Khurram rano je pokazao značajan vojni talenat. Njegova prva velika prilika bila je u mogulskoj kampanji protiv radžputske države Mewar, koja je još od Akbarova vremena bila neprijateljska prema Mogulima. Nakon teškog rata iscrpljivanja, Amar Singh I prihvatio je uslovnu predaju i postao vazal Mogulskog carstva. Godine 1615. Khurram je Jahangiru predstavio Kunwara Karana Singha, Amar Singhova nasljednika. Kao nagradu, car mu je iste godine povećao mansab sa 12.000/6.000 na 15.000/7.000, a 1616. na 20.000/10.000.
lijevo|mini|Predaja Maharane Amar Singha princu Khurramu
Godine 1616, pri odlasku u Dekan, Jahangir mu je dodijelio titulu Shah Sultan Khurram. Već naredne godine dobio je zadatak da slomi pobune Lodija u Dekanu i obnovi carsku kontrolu nad južnim granicama. Po povratku 1617. Jahangir ga je javno zagrlio, dodijelio mu titulu Šah Jahan ("kralj svijeta”), povisio vojni čin na 30.000/20.000 i dozvolio mu posebno prijestolje u carevom durbaru, što je bila izuzetna čast. Edward S. Holden zapisao je: "Neki su mu laskali, drugi mu zavidjeli, a niko ga nije volio.”Holden, Edward S. (2004) [First published 1895]. Godine 1618. Šah Jahan je od oca dobio i prvu kopiju Tuzuk-e-Jahangirija.
Princ pobunjenik mini|Šah Jahan na konju u mladosti
Nasljeđivanje u Mogulskom carstvu nije se uvijek zasnivalo na prvorođenstvu, nego i na sposobnosti prinčeva da steknu vojni ugled i podršku na dvoru. Takav sistem redovno je dovodio do pobuna i ratova za prijestolje. Nakon što se Jahangir 1611. oženio Nur Jahan, ona je zajedno sa svojim bratom Asaf Kanom postala jedna od najutjecajnijih osoba na dvoru. Brak Arjumand Banu Begum s Khurramom u početku je učvrstio položaj njihove porodice, ali su kasnije dvorske intrige dovele do dubokih podjela.
Kad su Safavidi opsjeli Kandahar, Nur Jahan je naredila princu Khurramu da krene u odbranu grada, ali je on odbio. Plašeći se da će u njegovom odsustvu pokušati nagovoriti Jahangira da za nasljednika odredi Šehrijara, Khurram je 1622. podigao vojsku protiv vlastitog oca. Poražen je kod Bilochpura u martu 1623. i nakratko se sklonio u Udaipur, gdje ga je prihvatio Maharana Karan Singh II. Prema jednoj tradiciji, mozaici u palači Jagmandir kasnije su nadahnuli upotrebu sličnih dekorativnih motiva u Taj Mahalu.
U novembru 1623. pronašao je utočište u Bengal Subahu, napredovao kroz Midnapur i Burdwan, a 20. aprila 1624. kod Akbarnagara porazio i ubio tadašnjeg bengalskog subahdara Ibrahima Khana Fath-i-Janga. Potom je ušao u Dhaku, gdje su mu predati slonovi, konji i velika količina novca. Nakon kraćeg boravka otišao je u Patnu, ali je njegovu pobunu na kraju ugušio Jahangirov general Mahabat Khan. Khurram je bio prisiljen na bezuvjetnu predaju, iako mu je 1626. oprošteno.
Po Jahangirovoj smrti 1627, vezir Asaf Kan odlučno je djelovao kako bi spriječio plan svoje sestre Nur Jahan da na prijestolje dovede Šehrijara. Stavio je Nur Jahan u pritvor, preuzeo kontrolu nad sinovima princa Khurrama i dvorskim intrigama osigurao put Khurramovu stupanju na prijestolje. Kao vladar uzeo je ime Abu'l-Muzaffar Šihab-ud-Din Muhammad Sahib-i-Qiran-i-Sani Šah Jahan Padšah Gazi. Jedan od njegovih prvih poteza bilo je uklanjanje glavnih rivala: 23. januara 1628. pogubljeni su njegov brat Šehrijar, nećaci Davar i Garšasp te rođaci Tahmuras i Hošang. Time je uklonjena najvažnija konkurencija za prijestolje.
Vladavina mini|Dvor Šaha Jahana, mini|Tron Šaha Jahana u Crvenoj tvrđavi u Delhiju