Historija Bosne i Hercegovine obuhvata dešavanja na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine kroz historiju, od najranijih perioda do savremenog doba. Historijski gledano, Bosna i Hercegovina je jedna od država Evrope, s gotovo neprekinutom historijom kao geopolitička cjelina od Srednjeg vijeka do danas. Između 1180. i 1463. bila je nezavisna kraljevina, od 1580. do 1878. ejalet u Osmanskom Carstvu, od 1878. do 1918. u sastavu Austro-Ugarske, a od 1945. do 1992. federalna republika SFRJ.
Nema jedinstvenog mišljenja o tome kako je nastalo ime Bosna. Od strane starijih pisaca, ime zemlje, kao i rijeke, dovođeno je u vezu sa tračkim plemenom Besa. Nauka je kasnije potvrdila da navedeno pleme nije ostavilo nikakve tragove na teritoriji Bosne pa se ne može ni povezivati sa njenim imenom. Prema nekim piscima, ime se može dovesti u vezu sa latinskom rječju bosina što znači granica. Riječ je u spomenutom obliku bila sačuvana u govoru Franaka, koji su u VIII stoljeću na području Bosne bili graničari prema Bizantu.
Prahistorijsko doba Paleolit
Na području Bosne i Hercegovine materijalnu ostavštinu paleolita obilježava najstariji spomenik paleolitske umjetnosti na jugoistoku Evrope – gravura u stijeni pećine Badanj kod Stoca, nazvana Konj napadnut strijelama, sačuvana fragmentarno, a bila je napravljena oko 12.000. p. n. e.
Neolit
Područje sarajevske, visočke i zeničke kotline današnje Bosne i Hercegovine bilo je jedno od glavnih područja naseljavanja još od prahistorijskih dana. Najstarija do sada poznata kultura iz neolita, u srednjoj i sjeveroistočnoj Bosni jeste Starčevačka kultura, zastupljena lokalitetom Obre I i Bajraci kod Kaknja i Gornja Tuzla. Kasnije će Kakanjska kultura dosta utjecati na nastanak i razvoj Butmirske kulture, najznačajnije neolitske kulture u Bosni i Hercegovini.ANALIZA PRAHISTORIJSKIH KERAMIČKIH ULOMAKA SA LOKALITETA DONJE PAPRATNICE – ZAGREBNICE KOD KAKNJA -Edina Kadić, Diplomski rad, Sarajevo, 2012
Butmirska kultura je kultura mlađeg neolita koja se rasprostirala na teritoriji današnje srednje Bosne između Zavidovića i Sarajeva. Ime je dobila po Butmiru u općini Ilidža, koje je najstarije i najpoznatije arheološko nalazište u Bosni i Hercegovini iz kasnog Kamenog doba. Pretpostavlja se da je naselje bilo naseljeno od 5500. do 4500. p. n. e, a otkriveno je 1893. Posebna specifičnost ove kulture je umjetnički stil u oblikovanju i ukrašavanju grnčarije. Istovremeno s Butmirskom kulturom u srednjoj Bosni, u istočnoj i sjeveroistočnoj Bosni postoji Vinčanska kultura, dok je u Hercegovini Hvarsko-lisičićka kultura.
Eneolit
Doba eneolita na Balkanu je zastupljeno Vučedolskom kulturom i njenim podtipovima u Bosni i Hercegovini, zapadnobosanskim i južnobosanskim. Nalazišta su: Hrustovača, Debelo Brdo (Sarajevo), Donje Moštre (Visoko) i Varvara kod Rame.
Bronzano i željezno doba (Ilirsko doba)
Tokom Bronzanog doba, neolitsko stanovništvo su postepeno zamijenili predstavnici nekoliko kulturoloških grupa kao što su Glasinačka i Srednjobosanska grupa, od kojih će se formirati Iliri, narod koji je govorio zajednički indoevropski jezik. Nekoliko ilirskih plemena je u to vrijeme nastanjivalo područje današnje Bosne i Hercegovine, a najvažniji su bili Dalmati (od kojih je vjerovatno nastala riječ Dalmacija), koji su živjeli širom zapadne Bosne, dok su u srednjoj Bosni bili Desidijati.
Autarijati su naseljavali jugoistočnu Bosnu, Podrinje, sjevernu Hercegovinu, ali i područja zapadne Srbije i sjeverne Crne Gore. Bilo je to moćno pleme za koje se vezuje kulturni period poznat kao Glasinačka kultura.
Druga poznatija ilirska plemena koje treba pomenuti su: Japodi, Mezeji i Daorsi. Seobe Kelta u četvrtom i trećem vijeku prije naše ere su izbacile Autarijate sa njihove teritorije. Neka keltska i ilirska plemena su se miješali, kao što su Skordisci, mješovito ilirsko-keltsko pleme iz sjevernoistočne Bosne.
Prvi sukobi Ilira i Rimskog Carstva su se dogodili 229. p. n. e. U Ilirskim ratovima koji su trajali od tada do 219. p. n. e, Iliri su izgubili dolinu Neretve. U narednih 200 godina, desile su se brojne bune i ustanci Ilira koji su ili pod rimskom upravom. Jedan takav ustanak je podignut i 6, u okolini Vareša i Vranduka (pod vodstvom Batona i Pinesa) ali je žestokom akcijom Rimljana ugušen 9. u tako da, za vrijeme cara Tiberija sve ilirske teritorije konačno prelaze pod rimsku upravu.
U primorju i uz donji tok rijeke Neretve pa sve do bokokotorskog zaliva, živjeli su Ardijejci i Plereji, koji su se bavili i plovidbom, za koju su od strane geopolitičkih neprijatelja prvenstveno romanskog i helenskog svijeta, neopravdano nazivani "piratima", iako su vršili presretanje tuđih, mahom rimskih brodova i kola, radi legitimnog naplaćivanja putarine i vodarine kao vida privređivanja.Bragg, E. Illyrian piracy – ancient endemic or historical construct? Wadham College Oxford, 2005 Ovo je dokaz da su Iliri bili suvereni na teritoriju današnje regije Bosne, koju tako vodeći istraživači Ilira danas nazivaju užom IlirijomWilkes, J. The Illyrians, Oxford Press, 1996; 2000.
Grčki historičar Strabon (oko 63. p. n. e – 24. n. e) navodi Ardijejce kao jedan od tri najjača ilirska naroda, uz Autarijate i Dardance, i kaže da su se ilirske teritorije prostirale od Panonije preko bosanskih planina do zaliva Rhizon (Risan). Ilirski kralj Agron bio je Ardijejac i u vrijeme njegove vladavine kraljevstvo Ilira bilo je najmoćnije, što ne poriču ni grčki ni rimski historičari. Bio je sin kralja Pleuratusa i vladao je od 250. do 230. p. n. e. Pod Agronom, Iliri su bili na vrhuncu svoje vojne moći, i na moru i na kopnu. Niko od susjeda Ilira u to vrijeme nije ni približno bio toliko moćan. Agronovo kraljevstvo se prostiralo većim dijelom historijskog područja Ilirije uključujući i ostrvo Hvar. Ono što je možda i najbitnije u smislu sticanja objektivnije slike o drevnim Ilirima Agronovog kraljevstva je običajno pravo koje je, sudeći po vladavini Agrona, kultivisalo pravičnost kao sistem vrijednosti. Tako je godine 231. p. n. e. Demetrije II, makedonski kralj, zatražio vojnu pomoć od Agrona protiv najezde vojno daleko nadmoćnijeg i mnogobrojnijeg napadača - Etolskih Grka. Agron je bez oklijevanja uslišio molbe makedonskog kralja te su Ilirski ratnici natjerali Etolske Grke u bijeg.
Uprkos opisu Ardijejaca koji su dali drevni rimski i grčki autori, a koji itekako mogu biti pristrasni i neobjektivni, obzirom da su se Iliri generacijama uspješno opirali asimilaciji od strane drevnih Helena a kasnije i Rimljana, nije teško izmedju redova izvući i nešto objektivniji opis Ilira kao naroda.
Rimsko doba mini|desno|Mogorjelo
Godine 9, nakon posljednje ilirske pobune protiv Rimljana našla se Bosna i Hercegovina u Rimskom Carstvu kao rimska provincija naziva Ilirik. Nakon podjele Ilirika, Bosna i Hercegovina se nalazila u dvije provincije, Dalmacija i Panonija. Rimski naseljenici, vojnici i trgovci, osnovali su nekoliko gradova (Delminium, Salvium, Diluntum, Domavia, Malvesiatium, Aquae S, Bona), i veliki broj putnih stanica uz ceste, u području što je danas Bosna i Hercegovina. Hrišćanstvo je već bilo prisutno krajem 1. vijeka. Događaji od 337. do 395. doveli su do podjele Rimskog carstva, a provincije Dalmacija i Panonija uključene su u Zapadno Rimsko Carstvo. Opadanjem Rimskog Carstva u 5. vijeku dolazi do sloma vlasti kada Huni, i kasnije Goti osvajaju Panoniju i Dalmaciju, kada je i dio današnje Bosne i Hercegovine bio u sastavu Gotskog kraljevstva. Kasnije i Goti doživljavaju poraz od strane Istočnoga rimskoga carstva ili Bizantijskog Carstva u Gotskom ratu (535-553). Otad će Bosna dugo biti u sastavu Bizantijskog Carstva.
Upadi Slavena Od 6. vijeka započinju prodori Slavena preko rimskih provincija, uz česte pokolje lokalnog stanovništva poput pokolja više od 7.000 žena i djece za samo dva dana 548. u Draču. U tom naletu propadaju mnogi gradovi, imanja, utvrde i hramovi. Slavenska sila bila je toliko nemilosrdna da je lokalno stanovništvo bilo prinuđeno prihvatati njihov jezik kako bi prividnom asimilacijom privolili slavenske horde da poštede živote stanovništva. Rimski historičar Prokopije u zapisima iz 550. označio je Slavene kao neviđene divljake i najveću opasnost po civilizaciju, dajući precizne podatke o svim njihovim pokoljima Ilira i Tračana. Navodi da je u tim pokoljima pobijeno ili odvedeno u roblje više od 4 miliona ljudi ili većina tadašnjeg stanovništva rimske provincije Dalmacije tj. Ilirije.
U 10. vijeku bizantijski car Konstantin Porfirogenet, koji je prema istočnim izvorima bio i historičar, na području Hercegovine bilježi tri ranosrednjovjekovne kneževine: Paganiju, Zahumlje i Travuniju. Prvi poznati knez u Zahumlju bio je Mihovil Vičević (910–950). Kasnije Zahumlje, navodno, potpada pod vlast hrvatskih vladara Tomislava i Krešimira.
Srednjovjekovna Bosna
Prvobitna Bosna Nakon propasti prvog avarskog kaganata, uzrokovanog porazom 626. u Carigradu, Avari su prisiljeni napustiti Balkansko poluostrvo i teritorije pod nominalnim vlašću Bizantije. Od tog trenutka počinje stapanje kulturnih, etničkih i političkih jedinica u nova jezgra poznata u historiji pod imenom sklavinije. U tom procesu sudjeluju novopridošli Slaveni i starosjedilačko romanizirano stanovništvo. Prevagu su odnijeli Slaveni, nametnuli svoj jezik i postali vladajući društveni sloj. Bosna u ranom srednjem vijeku (također poznata i kao Gornja Bosna, Srednja Bosna, ili Stara Bosna) bila je cjelina koja se prvobitno nalazila u gornjim predjelima doline rijeke Bosne.
Bosanska Banovina
thumb|200px|desno|Grb Bosanske Banovine. Sa utjecajem vanjske političke situacije (najčešće Bizantije), i u Bosni se počelo raspadati rodovsko-plemensko društvo. Tako je do kraja 9. vijeka tadašnja Bosna postala država sa razvijenim feudalnim karakteristikama. Od početka 12. vijeka javlja se bosansko plemstvo koje je nastalo od rodovsko-plemenskih starješina. Prema ekonomskoj moći, vladajući stalež se dijeli na: velmože, vlastelu i vlastelčiće. Oni su uživali feudalne posjede koji su dobijani na osnovu ratnih zasluga, pod uslovom da po potrebi vrše vojnu službu.
Doba bana Kulina Želeći poslovnu saradnju sa susjedima, kako i međusobno pomaganje u ratovima, Kulin ban 1189. sa Dubrovačkom republikom na čelu sa knezom Krvašem, sklapa trgovački ugovor. Vrijeme Kulina označilo je potpadanje pod utjecaj Bizanta, pa je zemljom uglavnom vladao mir. Skovana je i navodno narodna, a u biti sentimentalna poslovica koja glasi "za Kulina bana i dobrijeh dana". Krajem 12. vijeka počinju optužbe da Kulin štiti heretike (tj. nevjernike). To nije odgovaralo papi Inocentiju III koji je želio uništiti Crkvu bosansku, te poziva ugarsko-hrvatskog kralja na križarski pohod. Uviđajući kakva opasnost prijeti Bosni, Kulin ban u prisustvu velikog broja podanika Crkve bosanske pred papinim izaslanikom na Bilinom polju kod Zenice 1203. javno prihvata učenje Crkve kakvo propovijeda Rim.
Kao nasljednik Kulinov 1230. pominje se ban Matej Ninoslav. On je nakon niza ratova Bosni priključio Livno, župu Neretvu, te Ustipraču.
Dinastija Kotromanića Ninoslava je nasljedio ban Stjepan I (1290). Novi bosanski ban imao je vlast samo uz obale Drine, tako da je navedeno stanje iskoristio moćan hrvatski feudalac Pavao Šubić, ban Hrvatske i Dalmacije, te svoju vlast proširio i na veći dio Bosne. Sin Pavla Šubića, Mladen, naslijedio je očeve titule i teritorije, te se starao i o budućem bosanskom banu Stjepanu II Kotromaniću. 1322. Stjepan II napušta staratelja te ratuje protiv njega na strani hrvatsko-ugarskog kralja Karla Roberta i drugih hrvatskih plemića. Uz njihovu pomoć protjerao je porodicu Šubića, te uspostavio vlast nad cijelim teritorijom Bosne. Svoj najveći uspon Bosna je doživjela za vrijeme svoga zadnjeg bana Tvrtka I (1353-91). Nakon krunisanja Tvrtka I u Milama kod Visokog, 1377, Bosnom vladaju kraljevi.
Bosansko Kraljevstvo
mini|desno|Tragovi vremena iz stare Bosne, stećak Radimlja