thumb|270px|right|Dokazi prahistorijske religije: Neolitska boginja tipa "Potnia Theron", koja sjedi na prijestolju okružena s dvije lavice, iz Çatalhöyüka.
Evolucijsko porijeklo religije i religijskog ponašanja polje je studija povezano s evolucijskom psihologijom, porijeklom jezika i mitologije te međukulturalnim poređenjem antropologije religije. Neki od predmeta interesovanja uključuju neolitsku religiju, dokaze za duhovnost ili kultno ponašanje u gornjem paleolitu i sličnosti u ponašanju velikih čovjekolikih majmuna.
Neljudsko religijsko ponašanje
Najbliži živući srodnici čovječanstva su obične čimpanze i bonoboi. Ovi primati dijele zajedničkog pretka s ljudima koji je živio prije između šest i osam miliona godina. Iz tog razloga se čimpanze i bonoboi smatraju najboljim dostupnim surogatom za tog zajedničkog pretka. Barbara King tvrdi da, iako neljudski primati nisu religiozni, oni pokazuju neke osobine koje su bile neophodne za evoluciju religije. Te osobine uključuju visoku inteligenciju, kapacitet za simboličku komunikaciju, osjećaj za društvene norme i svijest o kontinuitetu "sebstva".King, Barbara (2007). Evolving God: A Provocative View on the Origins of Religion. Doubleday Publishing. .
Slonovi izvode rituale za svoje mrtve. Pokazuju duge periode tišine i žalosti u trenutku smrti; kasnije se slonovi vraćaju na grobna mjesta i maze ostatke. Neki dokazi ukazuju na to da mnoge vrste tuguju zbog smrti i gubitka.Bekoff, Marc (29. 10. 2009). "Grief in animals: It's arrogant to think we're the only animals who mourn". Psychology Today.
Relevantni preduvjeti za ljudsku religiju
Povećana veličina mozga U ovom skupu teorija, religijski um posljedica je mozga koji je dovoljno velik da formulira religijske i filozofske ideje. Tokom ljudske evolucije, mozak hominida se utrostručio, dostižući vrhunac prije 500.000 godina. Veći dio rasta mozga odvio se u neokorteksu. Pretpostavlja se da je moždani neokorteks odgovoran za neuronsko računanje koje leži u osnovi složenih fenomena poput percepcije, misli, jezika, pažnje, epizodičkog pamćenja i voljnog pokreta. Prema Dunbarovoj teoriji, relativna veličina neokorteksa bilo koje vrste korelira s nivoom društvene složenosti te vrste. Veličina neokorteksa korelira s nizom društvenih varijabli koje uključuju veličinu društvene grupe i složenost ponašanja pri parenju. Kod čimpanza neokorteks zauzima 50% mozga, dok kod savremenih ljudi zauzima 80% mozga.
Robin Dunbar tvrdi da se ključni događaj u evoluciji neokorteksa odigrao pri specijaciji arhaičnog Homo sapiensa prije otprilike 500.000 godina. Njegovo istraživanje ukazuje na to da je tek nakon specijacijskog događaja neokorteks dovoljno velik da obradi složene društvene fenomene poput jezika i religije. Istraživanje se zasniva na regresijskoj analizi veličine neokorteksa u odnosu na brojna društvena ponašanja živućih i izumrlih hominida.
Stephen Jay Gould sugerira da je religija možda proizašla iz evolucijskih promjena koje su favorizirale veći mozak kao sredstvo za učvršćivanje grupne kohezije među lovcima u savani, nakon čega je taj veći mozak omogućio razmišljanje o neizbježnosti lične smrtnosti.
Upotreba alata Lewis Wolpert tvrdi da su uzročna vjerovanja koja su proizašla iz upotrebe alata odigrala glavnu ulogu u evoluciji vjerovanja. Izrada složenih alata zahtijeva stvaranje mentalne slike predmeta koji ne postoji u prirodi prije nego što se artefakt zaista napravi. Nadalje, mora se razumjeti kako će se alat koristiti, što zahtijeva razumijevanje uzročnosti. Shodno tome, stepen sofisticiranosti kamenih alata koristan je pokazatelj uzročnih vjerovanja. Wolpert tvrdi da upotreba alata sastavljenih od više komponenti, poput ručnih sjekira, predstavlja sposobnost razumijevanja uzroka i posljedice. Međutim, nedavna istraživanja drugih primata ukazuju na to da uzročnost možda nije isključivo ljudska osobina. Na primjer, poznato je da su čimpanze bježale iz ograđenih prostora zatvorenih s više zasuna, za što se ranije mislilo da su mogli shvatiti samo ljudi koji su razumjeli uzročnost. Također je poznato da čimpanze tuguju za mrtvima i primjećuju stvari koje imaju samo estetsku vrijednost, poput zalazaka sunca, a oboje bi se moglo smatrati komponentama religije ili duhovnosti. Razlika između shvatanja uzročnosti kod ljudi i čimpanzi je u stepenu. Stepen shvatanja kod životinje ovisi o veličini prefrontalnog korteksa: što je veća veličina prefrontalnog korteksa, to je dublje shvatanje.
Razvoj jezika
Religija zahtijeva sistem simboličke komunikacije, poput jezika, kako bi se prenosila s jedne jedinke na drugu. Philip Lieberman navodi da "ljudska religijska misao i moralni osjećaj jasno počivaju na kognitivno-lingvističkoj osnovi". Polazeći od te premise, pisac naučnih djela Nicholas Wade navodi: "Kao i većina ponašanja koja se nalaze u društvima širom svijeta, religija je morala biti prisutna u populaciji ljudskih predaka prije raseljavanja iz Afrike prije 50.000 godina. Iako religijski rituali obično uključuju ples i muziku, oni su također veoma verbalni, budući da se svete istine moraju izreći. Ako je tako, religija, barem u svom modernom obliku, ne može prethoditi pojavi jezika. Ranije se tvrdilo da je jezik dostigao svoje moderno stanje neposredno prije egzodusa iz Afrike. Ako je religija morala čekati evoluciju modernog, artikulisanog jezika, onda bi se i ona pojavila neposredno prije 50.000 godina."Wade, Nicholas (2006). Before the Dawn, Discovering the Lost History of Our Ancestors. Penguin Books, London. str. 8, str. 165. Drugo gledište razlikuje individualno religijsko vjerovanje od kolektivnog religijskog vjerovanja. Dok prvo ne zahtijeva prethodni razvoj jezika, drugo ga zahtijeva. Pojedinačni ljudski mozak mora objasniti neki fenomen kako bi ga shvatio i povezao se s njim. Ova aktivnost daleko prethodi pojavi jezika i možda ju je uzrokovala. Teorija glasi da vjerovanje u natprirodno proizlazi iz hipoteza koje su pojedinci proizvoljno pretpostavili kako bi objasnili prirodne fenomene koji se ne mogu objasniti na drugi način. Rezultirajuća potreba za dijeljenjem individualnih hipoteza s drugima na kraju dovodi do kolektivnog religijskog vjerovanja. Društveno prihvaćena hipoteza postaje dogmatska, podržana društvenom sankcijom.
Jezik se sastoji od digitalnih kontrasta čija je cijena u osnovi nula. Kao čiste društvene konvencije, signali ove vrste ne mogu evoluirati u darvinističkom društvenom svijetu – oni su teorijska nemogućnost.Zahavi, A. i A. Zahavi 1997. The Handicap Principle: A Missing Piece in Darwin's Puzzle. New York i Oxford: Oxford University Press. Budući da je suštinski nepouzdan, jezik funkcionira samo ako se može izgraditi reputacija pouzdanosti unutar određene vrste društva – naime, onog u kojem se simboličke kulturne činjenice (ponekad nazvane 'institucionalne činjenice') mogu uspostaviti i održavati putem kolektivne društvene podrške.Searle, J. R. 1996. The Construction of Social Reality. London: Penguin. U svakom lovačko-sakupljačkom društvu, osnovni mehanizam za uspostavljanje povjerenja u simboličke kulturne činjenice je kolektivni ritual.Durkheim, E. 1947 . "Origins of these beliefs". Poglavlje VII. U É. Durkheim, The Elementary Forms of the Religious Life: A study in religious sociology. Prevod J. W. Swain. Glencoe, Illinois: The Free Press, str. 205–239.
Prevazilazeći podjelu na kontinuitet i diskontinuitet, neki naučnici posmatraju pojavu jezika kao posljedicu neke vrste društvene transformacije koja je, stvarajući neviđeni nivo javnog povjerenja, oslobodila genetski potencijal za jezičku kreativnost koji je prethodno bio uspavan. "Teorija koevolucije rituala i govora" primjer je takvog pristupa. Naučnici u ovom intelektualnom taboru ukazuju na činjenicu da čak i čimpanze i bonoboi imaju latentne simboličke kapacitete koje rijetko – ako ikada – koriste u divljini. Odbacujući ideju o iznenadnoj mutaciji, ovi autori tvrde da bi, čak i ako bi slučajna mutacija usadila jezički organ u evoluirajućeg dvonožnog primata, to bilo adaptivno beskorisno pod svim poznatim društvenim uslovima primata. Vrlo specifična društvena struktura – ona koja je sposobna održati neuobičajeno visok nivo javne odgovornosti i povjerenja – morala je evoluirati prije ili istovremeno s jezikom kako bi oslanjanje na "jeftine signale" (riječi) postalo evolucijski stabilna strategija. Animistička priroda ranog ljudskog jezika mogla je poslužiti kao hendikep-slična cijena koja je pomogla osigurati pouzdanost komunikacije. Pripisivanje duhovne esencije svemu što je okruživalo rane ljude služilo je kao ugrađeni mehanizam koji je pružao trenutnu provjeru i osiguravao nepovredivost nečijeg govora.
Životinjski glasovni signali su, uglavnom, suštinski pouzdani. Kada mačka prede, signal predstavlja direktan dokaz njenog zadovoljnog stanja. Signalu se vjeruje, ne zato što je mačka sklona biti iskrena, već zato što jednostavno ne može lažirati taj zvuk. Glasovni pozivi primata mogu biti malo podložniji manipulaciji, ali ostaju pouzdani iz istog razloga – jer ih je teško lažirati. Inteligencija primata je "makijavelistička" – sebična i neograničena moralnim obzirima. Majmuni i čovjekoliki majmuni često pokušavaju obmanuti jedni druge, dok istovremeno ostaju stalno na oprezu da i sami ne postanu žrtve obmane. Paradoksalno, teoretizira se da otpornost primata na obmanu blokira evoluciju njihovih signalnih sistema u smjeru sličnom jeziku. Jezik je isključen jer je najbolji način da se zaštitite od obmane ignoriranje svih signala osim onih koji su odmah provjerljivi. Riječi automatski padaju na ovom testu.
Moral i grupni život
Frans de Waal i Barbara King smatraju da je ljudski moral proizašao iz društvenosti primata. Iako je svijest o moralu možda jedinstvena ljudska osobina, poznato je da mnoge društvene životinje, poput primata, delfina i kitova, pokazuju predmoralne osjećaje. Prema Michaelu Shermeru, sljedeće karakteristike dijele ljudi i druge društvene životinje, posebno veliki čovjekoliki majmuni:
De Waal tvrdi da su sve društvene životinje morale obuzdati ili promijeniti svoje ponašanje kako bi grupni život bio isplativ. Predmoralni osjećaji evoluirali su u društvima primata kao metoda obuzdavanja individualne sebičnosti i izgradnje kooperativnijih grupa. Za bilo koju društvenu vrstu, koristi od pripadnosti altruističkoj grupi trebale bi nadmašiti koristi od individualizma. Na primjer, nedostatak grupne kohezije mogao bi pojedince učiniti ranjivijima na napade izvana. Biti dio grupe također može poboljšati šanse za pronalazak hrane. To je očito među životinjama koje love u čoporima kako bi savladale veliki ili opasni plijen.
Sve društvene životinje imaju hijerarhijska društva u kojima svaki član zna svoje mjesto. Društveni poredak održava se određenim pravilima očekivanog ponašanja, a dominantni članovi grupe provode red putem kažnjavanja. Uz to, viši primati također imaju osjećaj za pravednost.
Čimpanze žive u fisijsko-fuzijskim grupama koje u prosjeku broje 50 jedinki. Vjerovatno je da su rani preci ljudi živjeli u grupama slične veličine. Na osnovu veličine postojećih lovačko-sakupljačkih društava, nedavni paleolitski hominidi živjeli su u grupama od nekoliko stotina jedinki. Kako se veličina zajednice povećavala tokom ljudske evolucije, bila bi potrebna veća prisila za postizanje grupne kohezije. Moral je možda evoluirao u tim grupama od 100 do 200 ljudi kao sredstvo društvene kontrole, rješavanja sukoba i grupne solidarnosti. Prema dr. de Waalu, ljudski moral ima dva dodatna nivoa sofisticiranosti koja se ne nalaze u društvima primata.