Predslavenski korijeni Predslavenski korijeni Bošnjaka se mogu pratiti unazad do najranijih poznatih stanovnika prostora današnje Bosne i Hercegovine, Ilira - indoevropske etničke skupine koja je naseljavala istočnu obalu Jadranskog mora. Oni su živjeli negdje oko trinaest stoljeća prije nove ere i blizu 650 godina n.e, gotovo 2000 godina. Ilirski narod se razvio iz rodovsko-plemenskih grupa, zamjenjujući različite stare evropske kulture koje su tu ranije živjele (poput Butmirske kulture) u blizni današnjeg Sarajeva. Poznata su imena većina ilirskih plemena na području Bosne i Hercegovine. Srednju Bosnu su naseljavali Desitijati. Sjevernu i sjeveroistočnu Bosnu su naseljavali Breuci, Panoni, Mezeji i Skordisci koji su bili miješano ilirsko-keltsko pleme. Istočnu Bosnu uz rijeku Drinu su naseljavali Dindari, Skiluti i Autarijati. Dalmati, Varcijani, Deriopesi i Deuri su naseljavali dio zapadne Bosne, Autarijati istočnu i jugoistočnu Hercegovinu, a Narensi, Daorsi, Ardijejci, Varedji i Melcumani na južnom dijelu Bosne i Jadrana. Arheološka istraživanja su pokazala da su se Iliri bavili stočarstvom, a posebno uzgojem ovaca, svinja i koza.Zoranić, Hakija, (2009), O etnogenezi Bošnjana - Bošnjaka, str. 14, Svjetlost, SarajevoMalcolm, Noel, (2011), Bosna kratka povijest, str. 46, Buybook, SarajevoSnježana Vasilj, Ekrem Baraković, (2007), Udžbenik historija 1, str. 208, Sarajevo Publishing Uprkos dolasku Kelta u 4. i 3. vijeku p. n. e. Iliri su ostali dominanta grupacija na zapadog Balkanu sve do dolaska Rimljana.
Rimska imperija je okupirala Iliriju nakon niza ratova. Konačni rat je bilo gušenje pobune nekoliko plemena u području koje je danas poznato kao srednja Bosna oko 9. vijeka nove ere. Doseljenici koji su govorili latinski jezik iz svih dijelova Imperije se naseljavaju među Ilire u to vrijeme. Rimska provincija Dalmacija uključivala je Hercegovinu i veći dio Bosne, kao i pojas sjeverne Bosne, a područje južno od rijeke Save je bilo dio Panonije.
Od početka 4. do početka 7. vijeka barbarska plemena redovno prodiru na teritorij Rimskog carstva, pa i Bosne i Hercegovine, gdje vrše pljačkanja, ubijanja i pustošenja ovih krajeva. Ugroženo stanovništvo sjevernih provincija Panonije i Podunavlja se povlačilo prema jugu, od kojih su se neki stalno naselili na području Bosne. Nakon pada Zapanog Rimskog carstva 476, u toku vladavine Istočnih Gota (490-535. godine) nastupa mirnije razdoblje u odnosu na raniji period. Obnavljaju se i popravlju rudnici željeza i komunikacije. Česta prodiranja i pljačkanja osvajačkih hordi je osiromašilo i unazadilo zemlju, što svjedoči i bestonski (bosanski) biskup Andrija na saboru u Splitu 530. godine, koji ističe da je narod sa područja bestoenske biskupije (srednja Bosna) siromašan i da ne može izdržavati biskupiju. Poslije odlaska Gota (535. godine) područje Bosne je ušlo u sastav Istočnog Rimskog carstva. U toku vladavine cara Justinijana (527-565. godine) grade se nove tvrđave, ceste, naselja s težnjom obnavljanjem nekadašnjeg moćnog Carstva i zaštita granica od barbarskih plemena. Dolaskom Avara i Slavena na početku 7. vijeka nestaje antička civilizacija na području Balkana.Enver Imamović, "Prostor Bosne i Hercegovine u prethistoriji i antici", u Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Sarajevo, 1995, str. 31-32, Avari i Huni su ostavili nekoliko lingvističih tragova, a što god je populacije ostalo iza njih, apsorbovalo se kasnije u slavenskom talasu koji je uslijedio. Slavenska plemena su u Bosni zatekli nešto romaniziranog stanovništvo, uglavnom ilirskog i tračkog porijekla. Ovo stanovništvo se nakon dolaska Slavena povuklo u planine, gdje su se bavili stočarstvom. Slaveni su njih nazivali vlasima, što potiče od starogermanske riječi Wallch, u značenju Roman ili Rimljanin. Vlasi se vremenom asimiliraju i slaviziraju.Imamović, Mustafa, (1997), Historija Bošnjaka, str. 25-26, Bošnjačka zajednica kulture, Izdavačko preduzeče Preporod, Sarajevo
Srednjovjekovna Bosna Glavni članak: Srednjovjekovna Bosna
Dolazak Slavena i rani srednji vijek Slaveni su naselili Bosnu i okolne zemlje u 6. i 7. vijeku. Slavenska srpska i hrvatska plemena su došla poslije prvog vala slavenskih doseljavanja. Srpska plemena Slavena su se naselila na području južno od rijeke Dunav u Raškoj, a kasnije se širila prema jugoistoku. Hrvatska plemena Slavena su se naselila na Jadranu i gornjem Pounju i kroz srednji vijek su se kretala prema sjeverozapadu. U ranom srednjem vijeku Bosna je nakratko ulazila u sastav drugih južnoslavenskih zemalja i Ugarske i Bizantije, da bi se tek krajem 12. vijeka u vrijeme vladavine Kulina bana politički osamostalila. Prema zapisu bizantijskog pisca Jovana Kinama iz polovine 12. vijeka, Bosna je predstavljala posebnu teritorijalnu-političku cjelinu, koja "nije potčinjena velikom županu Srba, nego narod u njoj ima poseban način vladanja života i upravljanja". Nadalje on navodi da je bosanski ban Borić "egzarh (vladar) dalmatinske zemlje Bosne" i saveznik panonskog (ugarskog) kralja u ratu protiv Bizantija. Ipak, nije poznato od kada traje ovakav politički položaj Bosne.Babić, Anto, (1972), Iz istorije srednjovjekovne Bosne, str. 65, Sarajevo Povremeni izleti susjednih vladara prema Bosni nisu promijenili politički položaj bosanskih zemalja. Bosna svoj samostalni politički razvitak počinje u isto vrijeme kao i Srbija i Hrvatska.Klaić, Nada, (1994), Srednjovjekovna Bosna, str. 10, 28, Eminex, Zagreb Slavenska plemena bošnjačkih predaka su se naselila u dolini rijeke Bosne i gornjeg toka Vrbasa. Geopolitičko središte srednjovjekovne bosanske države je uvijek bilo sarajevsko-zenička kotlina sa okolnim oblastima i župama. Mnogi autori navode Bošnjake kao jedan od slavenskih naroda u dolini Dunava. Viktor Duruy (1811-1894) u knjizi Histoire du Moyen-Age, poglavlje XXXI, navodi spisak naroda u dolini Dunava: Peuples de la vallée du Danube : les Hongrois - Serbes, Bosniaques, Bulgares et Roumains. (Narodi doline Dunava: Mađari, Srbi, Bošnjaci, Bugari i Rumuni).
Doseljeni Slaveni na prostoru Bosne su sebe prozvali Bošnjanima, prema imenu rijeke Bosne.Klaić, Vjekoslav, (1882), Poviest Bosne do propasti kraljevstva, str. 43, Zagreb U historijskim izvorima, naziv Bošnjanin se prvi put pojavljuje u carskoj tituli bizantijskog cara Manojla Komnena 1166. godineHadžijahić, Muhamed, (1990), Od tradicije do identiteta: geneza nacionalnog pitanja bosanskih muslimana, str. 16, Islamska zajednica Zagreb, a već naredne godine Mihajlo Anhijalski, budući carigradski patrijarh, u svome govoru kaže: "i Hrvat i Bosanac neka budu upisanu u tablice Romeja (Bizantinaca)".Goldstein, Ivo, (1997), "Bizantska vlast u Dalmaciji od 1165. do 1180. godine”, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta, 30 (1), str. 20. Nije pouzdano sigurno kada se održalo govor Mihajla Anhijskog. Neki izvori tvrde da se odvilo 1165. ili 1166. Etnonim dobri Bošnjanin se odnosio na stanovnike čitave Bosne bez obzira ne religiju, a ne samo na uže jezgro oko izvora rijeke Bosne što svjedoče razne povelje 14. i 15. vijeka za vrijeme vladavine bana Stjepana II KotromanićaNakaš, Župarić, Lalić, Dautović, Kurtović, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae - povelje i pisma stare bosanske države, str. 70, 73, 93, Mladinska knjiga Sarajevo, bana Tvrtka I KotromanićaNakaš, Župarić, Lalić, Dautović, Kurtović, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae - povelje i pisma stare bosanske države, str. 96, 107, 112, Mladinska knjiga Sarajevo, kralja Stjepana OstojeNakaš, Župarić, Lalić, Dautović, Kurtović, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae - povelje i pisma stare bosanske države, str. 381, Mladinska knjiga Sarajevo itd. U ovim poveljama bosanski vladari navode dobre Bošnjane kao svjedoke. Oni su bili utjecajna vlastela koji su djelovali kao savjetnici na dvoru bana/kralja. Vlastela je služila kao jamac da će se pravni akt povelje izvršiti, i obično se zaklinju na sadržaj povelje s banom. Šta god vladar čini, mora dobiti pristanak svoje vlastele. Pored toga i pripadnici Crkve bosanske su sebe nazivali nazivali "dobrim Bošnjanima” ili "krstjanima".Mustafa Imamović, Bošnjački etnos: identitet i ime, Prilozi, br. 32, Sarajevo, 2003, str. 320 Naziv Bošnjanin za stanovnike srednjovjekovne Bosne se javlja mnogo češće od srpskog imena i čak ga potiskuje iz Raške i Huma, odnosno iz oblasti koji su prvobitno bili u sastavu srpske države, a tek u 14. vijeku ušli u sastav Bosne.Ćirković, Sima, (1964), Istorija srednjovjekovne bosanske države, str. 350, Beograd Tako npr. u povelji bosanskog kralja Stjepana Ostojića u kojoj potvrđuje povelje ranijih vladara Dubrovniku, datiranoj 5. marta 1419, zabilježen je, između ostalih, jedan svjedok dobri Bošnjanin vojvoda Ivko Semković iz Humske zemlje (Hercegovine).Kurtović, Dautović, Nakaš, Župarić, Lalić, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae - povelja i pisma stare bosanske države, str. 381, Mladinska knjiga, Sarajevo
Bošnjaci, za razliku od drugih naroda čije su zemlje dobile imena po njima samima, izvode svoje ime iz imena zemlje Bosne (slično kao Italijani i Španci). Najčešće prihvaćena teorija koja se tiče porijekla imena zemlje Bosna kaže da je ime zemlje nastalo iz imena rijeke Bosne koje je imalo različito, ali slično ime od drevnih vremena. U starijoj historiografiji, ime Bosna se povezilo sa tračkim plemenom Besa, po kojem su, rijeka i zemlja Bosne dobila svoje ime. Kasnije je utvrđeno da tračko pleme na području Bosne nije ostavilo nikakvih tragova. Lajos Thalloczy i Karl Patsch ističu da ime Bosna vodi porijeklo od ilirske riječi bos, što na albanskom jeziku znači mjesto gdje ispire so. Ova teorije se ne prihvata iz razloga što na području prvobitno srednjovjekovne Bosne, u sarajevsko-zeničkoj kotlini, nije bilo prisutno nalazište soli. Sjeveroistočna pokrajina Bosne, Usora i Soli, je bila Solna zemlja, koja je tek u vrijeme vladavine Kulina bana ušla u sastav Bosne. Ime rimske provincije Bistue Nova se često dovodilo sa imenom Bosne, koja se nalazilo u okolini Zenice ili Travnika. Po ovoj municipiji se nazivala Bistuenska biskupija koja se spominje 530. Ime Bosne se dovodilo u vezi sa rimskom postajom Basante, koja se nalazila na ušču Bosne u rijeku Savu. Filolog Anton Mayer je smatrao da riječ Bosna vodi porijeklo iz prastare indoevropske osnove bos ili bhog, što znači "vode tekućice". U vezi s tim, rimski izvori navode "Bathinus flumen" ili ilirski "Bassinus", imaju slično znaćenje, "tekuća voda". Prema nekim historičarima, ime Bosna se povezivala sa latinskom riječju bosina, što znači granica (limes ili termines). Ovu riječ su koristili Franci, koji su u 8. vijeku bili graničari na prostoru Bosne prema Bizantijskom carstvu.
Osim mišljenja kojom se ime Bosna povezuje sa rječju voda, smatralo se da su Slaveni prilikom doseljavanja u Bosnu sa sobom donijeli ime Bosna, kao što su uradili Srbi i Hrvati. Po tome je negdje iza Karpata živjelo pleme ili plemenski starješina po imenu Bosna. U 4. vijeku se spominje izvjesni antski vojvoda Bosna. Spomenuto ime se koristilo kao toponim za mnoge lokalitete i naselja. Godine 1082. spominje se toponim Bosna za jedan lokalitet u blizini Veszpréma u Ugarskoj. Godine 1130. i 1138. spominje se lokalitet Basan i kmet po imenu Boson u Kneštvu Nitri u Slovačkoj. Ime Bosna se pojavljivalo kao lično ime u 12. vijeku u Dalmaciji.