Ustav Bosne i Hercegovine najviši je pravni akt Bosne i Hercegovine. Sadašnji tekst usvojen je kao Aneks 4 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (poznatog i kao Dejtonski mirovni sporazum), parafiranog 21. novembra 1995. u Daytonu i potpisanog 14. decembra 1995. u Parizu. Za razliku od većine ustava, Ustav BiH nije usvojen posebnim ustavotvornim postupkom unutar zemlje, nego je nastao kao sastavni dio međunarodnog mirovnog sporazuma kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini, a njegov izvorni, mjerodavni tekst sastavljen je i usvojen na engleskom jeziku.

Ustav uspostavlja Bosnu i Hercegovinu kao demokratsku državu koja nastavlja svoje pravno postojanje sa unutrašnjom strukturom sastavljenom od dva entiteta, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, uz Brčko distrikt kao posebnu jedinicu dodanu ustavnim amandmanom 2009. godine. Sastoji se od preambule i dvanaest članova kojima se uređuju kontinuitet i simboli države, ljudska prava, podjela nadležnosti između državnog i entitetskih nivoa vlasti, sastav i ovlasti Parlamentarne skupštine, Predsjedništva, Ustavnog suda i Centralne banke, te postupak izmjena i dopuna. Uz to, Ustav sadrži aneks s popisom međunarodnih sporazuma o ljudskim pravima koji se neposredno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prednost nad ostalim zakonima.

Ustav BiH počiva na principu konsocijacijske, odnosno podjelom moći uređene demokratije u smislu teorije koju je razvio nizozemsko-američki politolog Arend Lijphart, a u kojoj su Bošnjaci, Hrvati i Srbi priznati kao konstitutivni narodi, dok mehanizmi poput entitetskog glasanja i zaštite vitalnog nacionalnog interesa imaju za cilj sprječavanje dominacije jedne etničke zajednice nad drugima. Ovakvo uređenje istovremeno je predmet trajne akademske i političke rasprave: Evropski sud za ljudska prava u više je navrata utvrdio da pojedine odredbe Ustava diskriminišu građane koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda, dok je Venecijanska komisija Vijeća Evrope pozivala na temeljitiju ustavnu reformu i postupno ukidanje prakse nametanja odluka od strane Visokog predstavnika. Od 1995. godine Ustav je formalno mijenjan samo jednom, amandmanom kojim je 2009. godine Brčko distrikt uveden u ustavni tekst, dok su svi kasniji pokušaji sveobuhvatnije reforme – od Aprilskog paketa 2006. do inicijativa vezanih za pristupanje Evropskoj uniji – do danas ostali neuspješni.

Historijski kontekst Bosna i Hercegovina je u periodu postojanja SFR Jugoslavije imala republički ustav iz 1974. godine, koji je uređivao njen status jedne od šest federalnih jedinica. Nakon raspada SFRJ i proglašenja nezavisnosti 1992. godine, Predsjedništvo tadašnje Republike Bosne i Hercegovine 24. februara 1993. donijelo je odluku o tekstu novog republičkog ustava, koji je stupio na snagu 14. marta 1993. objavom u Službenom listu Republike Bosne i Hercegovine, čime je prestao važiti raniji Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine iz 1974. godine; zbog ratnih okolnosti, ovaj ustav u praksi je bio primjenjiv samo na dijelu teritorije pod kontrolom legalne Armije i Vlade Republike Bosne i Hercegovine. Ovaj ratni ustav prestao je važiti stupanjem na snagu sadašnjeg Ustava, koji sam sebe definiše (Član XII) kao akt koji nastavlja pravno postojanje ranije države uz izmijenjenu unutrašnju strukturu.

Pregovori koji su doveli do sadašnjeg Ustava vođeni su tokom rata u Bosni i Hercegovini (1992–1995), obilježenog opsadom Sarajeva, masovnim etničkim čišćenjem i genocidom u Srebrenici. Prijedlog unutrašnjeg uređenja države u obliku ustava sastavljen je pod posredovanjem Sjedinjenih Američkih Država tokom pregovora u Daytonu i uvršten je kao Aneks 4 u širi mirovni sporazum, umjesto da bude usvojen kroz uobičajenu ustavotvornu proceduru unutar zemlje.

Nastanak i pravna priroda Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini parafiran je 21. novembra 1995. u vojnoj bazi u Daytonu (Ohajo, SAD) nakon tri sedmice pregovora (tzv. Proximity Talks), a formalno potpisan 14. decembra 1995. u Parizu od strane predsjednika triju strana potpisnica – Republike Bosne i Hercegovine, Savezne Republike Jugoslavije i Republike Hrvatske. Ustav Bosne i Hercegovine čini Aneks 4 tog sporazuma.

Zbog svog porijekla, Ustav ima nekoliko pravnih osobenosti rijetkih među savremenim ustavima: Nema formalnu preambulu usvojenu posebnim ustavotvornim tijelom – tekst otvara preambula u kojoj se Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi, zajedno s ostalima i građanima Bosne i Hercegovine, "ovim utvrđuju" Ustav, ali je sam tekst prethodno sastavljen i parafiran od strane međunarodnih posrednika i čelnika triju potpisničkih strana. Mjerodavni jezik je engleski. Iako postoje zvanični prijevodi na bosanski, hrvatski i srpski jezik, u slučaju spora mjerodavan je izvorni engleski tekst. Nema formalnog naziva "Ustav Republike Bosne i Hercegovine", nego "Ustav Bosne i Hercegovine" – Član I.1 mijenja i samo ime države, izostavljajući riječ "Republika" iz zvaničnog naziva.

Struktura i sadržaj Ustav se sastoji od preambule, dvanaest članova (I–XII) i dva aneksa. Član II inkorporira listu dodatnih međunarodnih instrumenata o ljudskim pravima (Aneks I), dok Aneks II sadrži prijelazne odredbe. Naknadno je dodan jedan amandman (2009).

Preambula Preambula navodi vrijednosti na kojima Ustav počiva – poštovanje ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti, posvećenost miru, pravdi, toleranciji i pomirenju, te povjerenje u tržišnu ekonomiju i demokratske institucije – i poziva se na Povelju Ujedinjenih naroda, Opću deklaraciju o ljudskim pravima i Osnovna načela usaglašena u Ženevi i New Yorku u septembru 1995. godine. Bošnjaci, Hrvati i Srbi u njoj se označavaju kao konstitutivni narodi, zajedno s "ostalima" i građanima Bosne i Hercegovine. Za razliku od preambula većine ustava, ova preambula nema samostalnu pravnu snagu u smislu stvaranja obaveza, ali je Ustavni sud BiH njome argumentisao dio svojih odluka o ravnopravnosti konstitutivnih naroda na cijeloj teritoriji države (vidi dio o predmetu U-5/98). Ovom se dijelu preambule opširno bavi i akademski komentar Ustava koji je uredio Christian Steiner, u kojem je pitanje konstitutivnog naroda posebno prokomentarisao prof. dr. Joseph Marko, sudija izvjestilac u predmetu U-5/98.

Član I: Bosna i Hercegovina Član I uređuje kontinuitet državnosti, sastav i osnovna obilježja države. Akademski komentar ovaj član opisuje kao odredbu kojom se, uprkos duboko izmijenjenoj unutrašnjoj strukturi, potvrđuje pravni kontinuitet države i njeno članstvo u međunarodnim organizacijama stečeno prije 1995. godine. Kontinuitet – Republika Bosna i Hercegovina, čiji je novi zvanični naziv "Bosna i Hercegovina", nastavlja pravno postojanje kao država s izmijenjenom unutrašnjom strukturom i postojećim međunarodno priznatim granicama, te ostaje članica Ujedinjenih naroda. Demokratski principi – država funkcioniše na principu vladavine prava i slobodnih demokratskih izbora. Sastav – Bosna i Hercegovina sastoji se od dva entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Sloboda kretanja – zagarantovana je sloboda kretanja lica, roba, usluga i kapitala na cijeloj teritoriji države; nijedan entitet ne smije uspostavljati kontrolu na međuentitetskoj granici. Glavni grad – Sarajevo. Simboli – zastavu, grb i druge državne simbole utvrđuje Parlamentarna skupština uz odobrenje Predsjedništva. Državljanstvo – postoji državljanstvo Bosne i Hercegovine i državljanstvo svakog entiteta; svi državljani entiteta ujedno su državljani Bosne i Hercegovine, a niko ne smije biti proizvoljno lišen državljanstva niti ostavljen bez državljanstva.

Član II: Ljudska prava i osnovne slobode Član II obavezuje Bosnu i Hercegovinu i oba entiteta na osiguranje najvišeg nivoa međunarodno priznatih ljudskih prava, uz uspostavu Komisije za ljudska prava predviđene Aneksom 6 Općeg okvirnog sporazuma. Njegova najznačajnija odredba propisuje da se prava i slobode iz Evropske konvencije o ljudskim pravima i njenih protokola neposredno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prednost nad svim ostalim zakonom, čime je Konvencija de facto inkorporirana u sam vrh pravnog poretka. Član nabraja niz pojedinačnih prava (pravo na život, zabranu mučenja, pravo na pravično suđenje, slobodu izražavanja, vjere i udruživanja i dr.), propisuje zabranu diskriminacije po bilo kojoj osnovi, te garantuje pravo izbjeglica i raseljenih lica na povratak svojoj imovini u skladu s Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma. Aneks I uz Ustav dodatno nabraja niz međunarodnih konvencija o ljudskim pravima – od Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. do niza konvencija Ujedinjenih naroda i Vijeća Evrope – čija se primjena u Bosni i Hercegovini time ustavno garantuje. Prema akademskom komentaru Ustava, ovim se rješenjem Evropskoj konvenciji u BiH daje viši, izravno nadustavni status kakav ona nema u većini evropskih pravnih poredaka, što je jedna od najosobenijih crta cijelog Ustava.

Član III: Nadležnosti i odnosi između institucija Bosne i Hercegovine i entiteta Član III je temeljna odredba o podjeli vlasti u državi i detaljnije je obrađen u dijelu Podjela nadležnosti niže u tekstu. Državnim institucijama u isključivu nadležnost dodjeljuje ograničen popis pitanja (vanjska politika, vanjskotrgovinska i carinska politika, monetarna politika, imigraciona i azilantska politika, međunarodno i međuentitetsko krivično pravo, te uspostava zajedničkih komunikacijskih sredstava i regulacija međuentitetskog saobraćaja i kontrole zračnog prometa), dok se sve preostale, izričito nedodijeljene nadležnosti smatraju nadležnostima entiteta. Entiteti imaju pravo uspostavljati posebne paralelne odnose sa susjednim državama, uz poštovanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine, te su obavezni pomagati državnim institucijama u izvršavanju međunarodnih obaveza zemlje.

Član IV: Parlamentarna skupština Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine je dvodomna: čine je Dom naroda i Predstavnički dom. Dom naroda broji 15 delegata: dvije trećine iz Federacije (pet Hrvata i pet Bošnjaka, koje biraju hrvatski, odnosno bošnjački delegati u Domu naroda Federacije BiH) i jednu trećinu iz Republike Srpske (pet Srba, koje bira Narodna skupština Republike Srpske). Kvorum čini devet članova, uz prisustvo najmanje tri delegata iz svakog konstitutivnog naroda. Predstavnički dom broji 42 poslanika, od kojih se dvije trećine biraju s teritorije Federacije, a jedna trećina s teritorije Republike Srpske. Sve zakonodavne odluke moraju odobriti oba doma, a odlučuje se većinom prisutnih koji glasaju, uz nastojanje da ta većina obuhvati najmanje trećinu glasova iz svakog entiteta. Predviđen je i mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa: prijedlog odluke koji većina bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata proglasi štetnim po vitalni interes njihovog naroda zahtijeva odobrenje većine delegata svakog od ta tri naroda u Domu naroda; sporovi o (zlo)upotrebi ovog mehanizma rješavaju se putem Zajedničke komisije ili, u krajnjem slučaju, pred Ustavnim sudom. Nadležnosti Skupštine uključuju donošenje zakona potrebnih za provođenje odluka Predsjedništva, utvrđivanje izvora i visine prihoda i usvajanje budžeta institucija Bosne i Hercegovine, te davanje saglasnosti na ratifikaciju međunarodnih ugovora.

Član V: Predsjedništvo