Deset malih crnaca ( ili And Then There Were None) kriminalistički je roman Agathe Christie koji je 6. novembra 1939. izdao Collins Crime Club. Prvo američko izdanje izdali su Dodd, Mead and Company u januaru 1940. Roman govori o deseterici stranaca, ljudi koji naizgled nemaju nikakve veze jedan s drugim, ali zapravo su svi krivi za neko ubistvo za koje nisu osuđeni. Iako su njih 10 jedini gosti na otoku, jedan po jedan počinje umirati, a uzrok njihove smrti prati stihove poznate pjesme "Ten Little Niggers".
Ovaj roman je daleko najpopularniji roman Agathe Christie, te ujedno i njen najprodavaniji. Prodan je u više od 100 miliona primjeraka, te je sedma najpopularnija knjiga svih vremena. Ova je knjiga ekranizirana i dramatizirana nekoliko puta, a izašla je i u obliku videoigre.
Radnja Deset ljudi, koji se međusobno ne poznaju, dolaze iz različitih društvenih slojeva i koji, naizgled, nemaju nikakvu međusobnu vezu, bivaju pozvani na izmišljeni Nigger Island, inspiriran otokom Burghom, koji se nalazi u blizini obale Devona. Po dolasku, saznaju da su njihovi ekscentrični domaćini, izvjesni g. i gđa U. N. Owen (Ulick Norman Owen i Una Nancy Owen), trenutno odsutni, no da će im se pridružiti. U međuvremenu, o njima će se brinuti posluga, supružnici Thomas i Ethel Rogers. Gosti odlaze u svoje sobe gdje, svaki od njih, pronalazi čudni dio bric-à-braca, te uokvirenu dječiju brojalicu Deset malih crnaca. Ten Little NiggersZbog nemogućnosti korištenja bosanskog prijevoda pjesme, u članak je ubačena izvorna verzija, kako bi se ilustrirala pjesma, ali i radnja romana, koja uveliko zavisi od pjesme.
Ten little Niggers went out to dine; One choked his little self and then there were nine.
Nine little Niggers sat up very late; One overslept himself and then there were eight.
Eight little Niggers traveling in Devon; One said he'd stay there and then there were seven.
Seven little Niggers chopping up sticks; One chopped himself in halves and then there were six.
Six little Niggers playing with a hive; A bumblebee stung one and then there were five.
Five little Niggers going in for law; One got in Chancery and then there were four.
Four little Niggers going out to sea; A red herring swallowed one and then there were three.
Three little Niggers walking in the zoo; A big bear hugged one and then there were two.
Two Little Niggers sitting in the sun; One got frizzled up and then there was one.
One little Nigger left all alone; He went out and hanged himself and then there were none. Prije večere, gosti su u dnevnoj sobi primijetili tacnu sa 10 figurica malih crnaca na njemu. U toku večere Rogers je, prema natuknici U. N. Owena, upalio gramofon i pustio ploču na kojoj je neidentificirani glas optužio svakog od gostiju za ubistvo. Marston je optužen za ubistvo dvoje djece zbog neoprezne vožnje, Rogersi za ubistvo svoje bivše poslodavke, Jennifer Brady, general MacArthur za ubistvo Arthura Richmonda, ljubavnika svoje supruge, Emily Brent za ubistvo svoje bivše sluškinje, Beatrice Taylor, sudija Wargrave za ubistvo Edwarda Setona, čovjeka za koga se smatralo da nije kriv, dr. Armstrong je u pijanom stanju ubio Louisu Clees za hirurškim stolom, Blore je optužen da je lažnim svjedočenjem uzrokovao smrt Jamesa Landora, Lomabrd je uzrokovao smrt 21 člana jednog afričkog plemena, a Vera Clythorne je optužena za ubistvo mladog Cyrila Hamiltona. Nakon početnog šoka (gđa Rogers je čak izgubila svijest), svaki od gostiju priznaje da je svjestan ubistva (ili da je u nekom obliku upleten u njega), ali negira bilo kakvu podložnost zakonskom procesu.
Ubrzo gosti shvate kako je dolazak na otok zapravo prevara, ali ne mogu otići. Narracottova brodica više ne dolazi, a oluja je izolirala otok. Ubrzo, jedan po jedan, gosti bivaju ubijeni prema stihovima brojalice, a nakon svakog ubistva, jedna figura maloga crnca biva uklonjena.
Prvi koji je preminuo bio je Anthony Marston, nakon što se ugušio od posljedica trovanja cijanidom koji mu je ubačen u piće. Gđa Rogers je tokom noći primila smrtonosnu dozu lijeka za spavanje, što je uzrokovalo njenu smrt i uperilo prst sumnje u njenog supruga. Sljedećeg jutra gosti kreću u potragu za g. Owenom, no ubrzo ustanove kako je otok prazan. General MacArthur je, u međuvremenu, boravio na plaži, s nostalgijom se sjećajući svoje supruge, da bi, na koncu, Veri Claythorne predvidio kako niko od njih neće napustiti otok. Dok je boravio na otoku, stijenom mu je smrskana lobanja, čime je postao treća žrtva. Istovremeno ustanove kako već 3 figurice malih crnaca nedostaju s pladnja. Sudija Wargrave, kao iskusni pravnik koji se susreo s raznim slučajevima, postavlja se za vođu grupe i prvi, javno i otvoreno, govori kako je ubica zapravo jedan od njih. Tada je zahtijevao da svako ispriča svoju priču, što je u ovoj ili onoj mjeri i uspio, a uspio je i pojasniti komično značenje imena U. N. Owen, što je protumačio kao "unknown" (engleski: "nepoznati"). Iste večeri Rogers je, iz predostrožnosti, zaključao figure malih crnaca, no sljedećeg je jutra nestao. Ubrzo su ga pronašli u vrtu, sasječenog napola pomoću sjekire kojom je cijepao drva, a nestao je i još jedan mali crnac. Gosti se počinju grupirati i upirati prst sumnje u ostale. Tog popodneva u kuhinji je, ubrizgavanjem cijankalija u vrat, ubijena Emily Brent, i to pomoću Armstrongove injekcije, zbog čega je isprva izgledalo kao ubod insekta, no kasnije je ta injekcija pronađena u vrtu, ispod prozora. Preostalih 5 gostiju postaje iznimno preplašeno, paranoično, pa čak i manično u jednom trenutku.
Na sljedećem sastanku Wargrave predloži da na jedno mjesto zaključaju sva potencijalna oružja, uključujući i Armstrongovu liječničku opremu, te njegove vlastite tablete za spavanje. Lombard priznaje kako je sa sobom ponio revolver, ali kad ga krenu potražiti, ustanove da je nestao. Svi sumnjaju kako ga je Lombard namjerno sakrio, te kako je on ubica, no on njihove argumente pobija tako što kaže da im, da stvarno jest ubica, sigurno ne bi rekao da ima revolver. Odlučivši kako je to najbolji način, dogovore se kako će se stalno držati zajedno, a skupinu će, u jednom trenutku, moći napustiti samo jedna osoba. Prva koja je iskoristila to pravo je Vera Claythorne, koja je otišla u svoju sobu na sprat, no ubrzo se odozgo začuje stravičan vrisak. Blore, Lombard i Armstrong potrče gore samo kako bi ustanovili da je Veru preplašila morska trava koju je neko položio na kuku u sredini njene sobe. Kako je na otoku nestalo struje, a već je bio mrak, Vera se prepala da je neko u sobi. Uskoro gosti ustanove da sudija Wargrave nije među njima, te brzo potrče dolje samo da bi se uvjerili u novo ubistvo. Sudija je stavljen u stolicu, s komično nataknutim komadom bijele vune Emily Brent na svojoj glavi (simbol sudstva) i s rupom od metka na čelu. Armstrong ode do njega i potvrdi da je zaista mrtav. Pokriju sudijino tijelo i odu na počinak, a Lombard uskoro ustanovi kako mu je pištolj vraćen.
Iste noći Blore je čuo korake u hodniku i otišao probuditi Lombarda kako bi istražili. Uskoro otkrivaju kako je Armstrong nestao. Bude Veru i njih troje provodi noć van kuće. Ujutro Blore odluči otići do kuće kako bi nešto pojeo, ostavivši tako Veru i Lombarda same. Uskoro, nakon što su rekli kako si međusobno vjeruju, čuju tup udarac. Odlaze provjeriti o čemu se radi samo da bi otkrili mrtovg Blorea, kome je glava smrskana velikim satom u obliku medvjeda koji je bačen iz Verine sobe. Isprva misle kako je Armstrong u kući, no ubrzo otkriju njegovo truplo u vodi. Nastupio je trenutak opće paranoje i obećanje da vjeruju jedno drugom palo je u vodu - počeli su međusobno sumnjati jedno u drugo. Vera tada lukavo zamoli Lombarda da izvuku Armstrongovo tijelo iz vode, na što se ovaj ironično nasmije. Dok su vukli tijelo, Vera mu je izvukla revolver iz džepa i uperila u njega. Lombard joj ga je pokušao preoteti, ali neuspješno, te ga je ova hladnokrvno propucala. Vera se tada zadovoljna, ali na rubu psihičkog sloma, vraća u kuću samo da bi u svojoj sobi našla omču i stolicu. Nastupio je psihički slom, kombiniran s traumom i grižnjom savjesti, koji je rezultirao time da se Vera popela na stolicu, stavila omču oko vrata i počinila samoubistvo, time dovršivši početni plan misterioznog domaćina U. N. Owena.
Epilog Inspektor Maine, detektiv koji vodi slučaj na Nigger Islandu, raspravlja u Scotland Yardu sa sir Thomasom Leggeom o pojedinostima ovog tajanstvenog slučaja. Na samom otoku nema nikakvih tragova, a čovjek koji je kupio vilu za "U. N. Owena" dobro je prikrio svoje tragove, a i ubijen je na dan kada su putnici otišli na otok. Jedini trag koji im je ostao jesu dnevnici putnika, koji im omogućuju da djelomično utvrde hronologiju događaja, no smrti Blorea, Armstronga, Lombarda i Vere Claythorne ostaju misterij: Blore nije mogao baciti sat sam na sebe; Armstrongovo tijelo izvađeno je iz mora; Lombard je upucan na plaži, dok je njegov revolver pronađen ispred Wargraveove sobe. Činjenica da su na Lombardovom revolveru pronađeni Verini otisci prstiju, te da je sat kojim je ubijen Blore došao iz njene sobe upućuju na to da je Vera Claythorne "U. N. Owen", no jedan, ključni dokaz dokazuje suprotno. Stolica koju je Vera iskoristila kako bi se objesila kasnije je pomaknuta i pozicionirana uza zid, što znači da ona nikako nije mogla izvesti taj čin. Činjenica da je otok bio potpuno izoliran od kopna sprečavala je bilo koga da ode ili dođe na otok, što znači da je ubica morao biti jedan od njih. No, kako je policija pronašla sva trupla, svih 10 gostiju, inspektori ostaju u čudu zbog činjenice da ne mogu pronaći nikakvo valjano objašnjenje za slučaj.
Post scriptum Ribar, vlasnik čamca Emma Jane, pronalazi pismo u boci nedaleko od obale Devona. Uskoro se ispostavlja da je poruka u boci zapravo lična ispovijest pokojnog sudije Wargravea. Wargrave otkriva kako je cijeli život imao sadistički temperament, kombiniran s izrazito oštrim osjećajem za pravdu: želio je mučiti, strašiti, ubiti, ali nikad nije mogao opravdati činjenicu da neko naudi nedužnoj osobi. Kao sudija, izdavao je nemilosrdne posljednje riječi i optužujuće presude, ali se ograničavao samo na one slučajeve u kojima bi se on sam dovoljno uvjerio u krivnju optuženika, uživajući gledati lice optuženog, lice puno straha zbog činjenice da će uskoro umrijeti. Ali sudijska halja nije bila dovoljna: on je sam, vlastoručno, želio počiniti ubistvo. Potaknut činjenicom da je smrtno bolestan, odlučio je pronaći one ubice koje pravda nije uspjela sustići. Odlučio ih je namamiti na otok. Kako je ubijao jednog po jednog, gledao je i likovao nad njihovim strahom, nad njihovim reakcijama, koje su neizbježno potvrđivale njihovu krivnju njegovom istesanom sudijskom oku. Također, ubijao je prema težini ubistava, prvo se riješivši onih čija su ubistva najblaža ili počinjena iz nemara, ili, pak, onih koji su osjećali najveću grižnju savjesti, ostavivši tako one najhladnokrvnije i najbrutalnije ubice za kraj, tvredći da ovi prvi tako "ne bi morali podnositi onu dugotrajnu napetost i strah koje sam namijenio težim krivcima".