Mesnevihân Mehmed Džemaludin ef. Čaušević (arebica: مُحَمَّدٌ جَمَالُالدِّينِ أف. چاۆشهوٖىݘ) (Arapuša, 28. decembra 1870. – Sarajevo, 28. marta 1938), bio je četvrti reis-ul-ulema u razdoblju Kraljevine Jugoslavije, teolog, mislilac, prosvjetitelj, reformator, novinar, prevoditelj i jezikoslovac. Bio je jedna od najznačajnijih i najutjecajnijih bošnjačkih osobnosti 20. stoljeća.
Biografija Mehmed Džemaluddin Čaušević rođen je 28. decembra 1870. u mjestu Arapuša, nedaleko od Bosanske Krupe. Ubrzo nakon poroda umrla mu je majka, pa je brigu o Čauševiću vodio njegov otac, koji je bio napredni seljak, veoma ugledni islamski učenjak i poznat pod imenom Ali-hodža. U rodnoj je Arapuši stekao osnovno obrazovanje, gdje mu je otac bio prvi učitelj. Nakon što je stekao osnovno obrazovanje, Čaušević upisuje Bihaćku medresu, gdje nastavlja obrazovanje kod tadašnjeg bihaćkog muftije Ahmeda Sabita ef. Ribića.
Medresu je završio u Bihaću, a Pravni fakultet (Mektebi Hukuk) 1887. u Istanbulu. Negdje oko 1900. Čaušević je posjetio i Univerzitet Al-Azhar, gdje se i susreo s Muhamedom Abduhuom. Nekoliko je mjeseci slušao Abduhuova predavanja, koja će na njega ostaviti trajni pečat. Objavljivati tekstove u novinama počeo je već za vrijeme školovanja i studija u Istanbulu, gdje se kao student prava postepeno uključivao u vjerski i društveni život. Kao student držao je govore preko mjeseca ramazana u poznatoj Selimovoj džamiji u Edirneu. Njegova su predavanja bila obnoviteljski intonirana i u svojim nastupima bio je reformatorski usmjeren. Odlazio je i u druge dijelove Osmanskog Carstva: Sjevernu Makedoniju i Anadoliju i tamo proučavao društveni život muslimana, držao brojna predavanja, te poticao na samosvijest i preporod. Nakon što je diplomirao, vraća se u Bosnu i od 1903. do 1905. je profesor arapskog jezika na Velikoj sarajevskoj gimnaziji, kad je izabran za člana Ulema-medžlisa (današnji Rijaset). Dvije godine, od 1907. do 1909. bio je profesor na Šerijatskoj sudačkoj školi, što na osobni zahtjev prekida. Razlog tomu je, što je za direktora Šerijatske sudačke škole imenovan Osman Nuri Hadžić, koji je smatran nepodesnim, jer nije iz staleža uleme, a Čaušević je to smatrao uvredom za ulemu. Dvije godine bio je bez posla i već je bio pomišljao da ide ponovo u Istanbul.
Organizacija ilmijje Na poticaj Čauševića muallimi prvi osnivaju svoje udruženje: Udruženje imama i muallima Bosne i Hercegovine, 1909. Cilj je udruge bio boriti se, i za bolji materijalni položaj muallima, reformu mektepske nastave i uvođenje udžbenika na maternjem jeziku. Sve su te ideje obrađivane i propagirane u društvenom glasilu Muallim, koji je izlazio tri godine. Kad je 1912. osnovano novo društvo Organizacija ilmijje Bosne i Hercegovine, Udruženje imama i muallima zaključuje da se potpuno uklopi u novoosnovanu Organizaciju i da prestane izdavati svoj list, jer Organizacija ilmijje pokreće svoje glasilo Misbah. Oba list su štampani arebicom. Kad su se ove dvije organizacije ujedinile u jednu 1912. godine, postao je prvi predsjednik novonastale Organizacije ilmijje postao. Kad je Jeni misbah zamijenio Misbah, već je mogao pored arebice biti štampan i latinicom i ćirilicom, jer je tim pismima arebica uveliko utrla put. Povijest 3. lipnja 2014. (pristupljeno 1. listopada 2019)
Godine 1913. na nagovaranje Izborne kurije, a uz opiranje Austro-Ugarske biva izabran za četvrtog reis-ul-ulemu.
Izbor za reis-ul-ulemu Izbor Čauševića za reis-ul-ulemu nije išao lako, a tome svjedoči i tekst Fehima Spahe koji je objavljen 15. aprila 1938. u Novom Beharu: "Saborska većina nađe i svog kandidata u osobi Džafer Ilhami-bega Kulenovića iz Carigrada, a rodom Bošnjaka. U izbornoj kuriji bijaše i priličan broj državnih činovnika, osobito šerijatskih sudija. Na ove su naročito činili pritisak njihovi pretpostavljeni da glasaju za Kulenovića. Agitacija i pritisak na članove izborne kurije činio se sa svih strana i na sve moguće načine. Kada su pred drugi izbor članovi počeli da dolaze u Sarajevo, svratim ujutro prije uredskih časova u hotel "Gazi" da posjetim neke članove, svoje školske drugove. Tu me uhvati i jedan vladin član, za kojega sam znao da nije sklon rahmetli Džemaludinu. Odmah okrenu razgovor na izbor i upita me za mišljenje. Kako smo bili sami, ja mu otvoreno rekoh da znam da je vladin kandidat Kulenović, ali da mi moramo svi biti za Čauševića, jer ga znamo i jer od njega možemo nešto očekivati, dok Kulenović uopće ne zna naših prilika, pa će biti samo lutka u tuđim rukama. Odatle sam otišao u kancelariju, ali još prije podne bih pozvan na odgovornost, jer da agitiram za Čauševića, i bi mi preporučeno da za vrijeme zasjedanja izborne kurije uzmem dopust, koji ću provesti izvan Sarajeva. Tako ja i nehotice odoh na kraći odmor u Kiseljak. Ali usprkos svim nastojanjima i vlade i saborske većine dobi rahmetli Džemaludin još veće povjerenje nego na prvom izboru".
Nakon ove potvrde Vladi nije ostavljen izbor nego da potvrdi Čauševića za reis-ul-ulemu, što je ona i učinila. Čaušević je zatražio da ga u Beč prate Ali Riza Prohić, vrhovni šerijatski sudija i svjedok kod Čauševićeve zakletve, te Fehim Spaho kao tumač. Menšuru je dobio i iz Istanbula i iz Beča, što je svojevrstan kuriozitet.
Reis-ul-ulema Ubrzo nakon imenovanja za reis-ul-ulemu započinje Prvi svjetski rat. Nakon atentata Gavrila Principa dolazi do napada na srpsko stanovništvo na koje je reagirao Čaušević. Dana 4. jula 1914. godine, nakon atentata, progona i interniranja srpskog stanovništva upućuje proglas. "Svakom bratu muslimanu da se kani zadirkivanja i izazivanja, a naročito da se prođe Bogu mrskog djela uništavanja imovine". U proglasu muslimanima, koji je objavljen 24. srpnja 1914. godine, između ostalog poručio je: "Mi živimo s drugim nemuslimanskim građanima u našoj domovini, s kojima smo se izrodili i s kojima ćemo živjeti i umrijeti. Zato ne treba nikada smetnuti s uma da bi svaki naš hrđav postupak prema njima mogao donijeti sa sobom vrlo ružne posljedice".
U toku Prvog svjetskog rata zalagao se za vojnike Bošnjake, koji su često bili izloženi raznim provokacijama i nepravdama. Sarajevska sirotinja je u njemu imala velikog zaštitnika i zagovarača u toku ratnih zbivanja. Naročito je mnogo učinio u pogledu zapošljavanja Bošnjakinja u Sarajevu, čiji su muževi bili rasuti po frontovima od Italiji preko Karpata do Urala u Rusiji.
Na položaju reis-ul-uleme ostao je sve do 1930. godine, i za to vrijeme je bio nesporni duhovni vođa Bošnjaka, pokretač i sudionik njihovih brojnih akcija. Po dolasku na poziciju reis-ul-uleme započeo je sa reformom školstva. Od 1905. Čaušević je po Bosni obilazio škole želeći istražiti i ustanoviti pravo stanje u njima. Uvidio je zaostalost Bošnjaka, koja je bila primjetna na svakom koraku u vjerskom, društveno-političkom i ekonomskom životu. Za zaostalost je krivio konzervativne krugove, koji su distancirali stanovništvo od modernih škola, od europskih običaja, tj. stanovništvo je bilo prepušteno samo sebi. Objelodanjujući svoje stavove i mišljenja o pitanju školstva Čaušević je bio žestoko napadan od konzervativne islamske uleme. Tradicionalna ulema je smatrala da se modernizacijom ruši islamska vjera, njena stroga pravila i postulati. Također, bojali su se izučavanja "nevjerničkih” nauka, smatrajući to veoma opasnim i pogubnim za jednog muslimana. Čaušević je inzistirao na obrazovanju, pa je tražio da što veći broj mladih ljudi završava škole. Vješto koristeći mogućnost javnog govora većoj masi ljudi na molitvi petkom, Čaušević pokušava da probudi bošnjačke mase iz svekolike letargije. Uvidjevši značaj tadašnjih medija on objavljuje svoje tekstove u novinama pozivajući na reforme cjelokupnog društva. Kao teolog i kulturni radnik pripadao je reformatorskom dijelu bošnjačke inteligencije i sav životni vijek je proveo u iznalaženju odgovarajućih načina bošnjačkog duhovnog i političkog življenja. Stupanjem na snagu novog ustava Islamske zajednice 1930. godine, kojim se dokida samostalnost te institucije, reis-ul-ulema Čaušević je u aprilu 1930. podnio ostavku na mjesto reis-ul-uleme, a ubrzo zatim je smijenjen sa dužnosti reis-ul-uleme i penzionisan ukazom kralja nakon dva mandata reis-ul-uleme i 17 godina vođenja Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.
Mesnevihân Za vrijeme boravka u Istanbulu Mehmed Džemaludin Čaušević upoznao se s mevlevijskim šejhom, učenjakom i autorom jednog od najpoznatijih savremenih turskih komentara Mesnevije, Muhammedom Esadom Dedeom. Nije poznato od kad datira Čauševićeva veza sa derviškim redovima, ali je sigurno da je u vrijeme boravka u Istanbulu, od 1887. do 1902. godine, pred Esadom Dedeom učio o mevlevijskom derviškom redu, te studirao Mesneviju i perzijski jezik. thumb|Mesnevija Povremenim dolascima u Sarajevo za vrijeme studijskih raspusta u mjesecu ramazanu, od 1900. do 1902. godine, Čaušević je prenio svoju dervišku praksu iz Istanbula, ovaj put stanujući ne u unajmljenom stanu već u Gazi Husrev-begovom hanikahu. Svake ramazanske noći nakon teravih-namaza njegova derviška soba bila je prepuna ljudi zainteresiranih za već spomenuta predavanja sastavljenja kombiniranjem autentičnog derviškog nauka i angažirane savremene teologije. Uporedo s društvenim i aktivnostima u Islamskoj zajednici, Čaušević je nastavio održavati i sarajevsku mevlevijsku tradiciju, držeći predavanja iz Rumijeve Mesnevije. Ne zna se tačno kada je počeo s ovom praksom kao mesnevihân, ali se pouzdano zna da je to bilo već od samih početaka angažmana u Ulema-medžlisu, a predavanja Mesnevije je držao u Isa-begovoj tekiji sve do zabrane njena rada, te potom nastavio u kući Mujage Merhemića. Poslije njega, u Bosni i Hercegovini, Mesneviju su samo tumačili Mujaga Merhemić (od 1942. do 1959), šejh Fejzulah Hadžibajrić (od 1965. do 1988), Halid Hadžimulić (od 1988. do 2011) i Mehmed Karahodžić (od 2011). Čaušević je Mesneviju tumačio od 1911. do 1928.buziminfo.ba Tradicija prevođenja, kazivanja i tumačenja Mesnevije u Sarajevu i nekim drugim mjestima u BiH (pristupljeno 27. listopada 2019) Učitavanje prakse derviša prethodnih generacija u život modernog bosanskohercegovačkog društva Čauševiću je pomoglo da osmisli specifičan vid pisma – arabicu, koja je bila izraz bosanskoga jezika napisanoga formom arapskoga pisma.
Reformatorski rad Kada je u trenutku završetka Prvog svjetskog rata Anton Korošec obilazio južnoslavenske zemlje, pa tom prilikom posjetio i Bosnu i Hercegovinu, između svih političara sastao se i sa reis-ul-ulemom Mehmedom Džemaludinom Čauševićem. Tom prilikom pitao ga je šta on misli o budućnosti Bosne i Hercegovine, hoće li ona nastaviti biti u sastavu Austro-Ugarske ili će biti u sastavu nove južnoslavenske države. Čaušević mu je tom prilikom rekao da mu je dosta tuđinske vlasti i tom prilikom pledirao da bude u sastavu tadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Kasnije će se stvari izmijeniti i na neki način će se i pokajati zbog toga.
Od jeseni 1918. godine, Bošnjaci su bili izloženi različitim vidovima progona, pa su se radi osobne, imovinske zaštite i sigurnosti, najčešće obraćali Čauševiću, od kojeg su tražili da ih svojim autoritetom i angažmanom kod vlasti zaštiti. U intervjuu koji je Čaušević dao 1919. pariskom novinaru Charlesu Rivetu za list Le Temps, javno je rekao da Bošnjaci proslavljaju rođendan versajske Jugoslavije u krvi, ognju i plamenu. Izjavio je da su od nastanka Jugoslavije do proljeća 1919. ubijene hiljade Bošnjaka, spaljeno 76 žena i razoreno i opljačkano 270 sela, te je tom prilikom očajnički zatražio pomoć i zaštitu Francuske.
Reforma arebice + Čauševićeva reformirana arebica arabica latinica arebica latinica arebica latinica آ a غ g ۉ o ب b ح h پ p ڄ c اى i ر r چ č ي j س s 20px ć ق k ش š د d ل l ت t ج dž ڵ lj ۆ u 20px đ م m و v ه e ن n ز z ف f 20px nj ژ ž