thumb|300px|desno|Otvaranje Bosanskohercegovačkog sabora.
Bosanski sabor je bilo savjetodavno tijelo Bosne i Hercegovine tokom okupacije od strane Austro-Ugarske monarhije. Osnovano je 1910. i radilo sve do 1915. godine. Saboru je pripalo pravo nadzora nad upravom i ograničeno pravo zakonodavstva i kontrole u svim predmetima koji se tiču sudstva na teritoriji Bosne i Hercegovine. No, posljednju riječ na sve odluke Sabora je imao austrijski car Austrije Franjo Josip .
Okupacija BiH od strane Austro-Ugarske
Na Berlinskom kongresu, održanom 1878. godine, Austro-Ugarska, po 25. tački dogovora, dobija dozvolu da okupira Bosnu i Hercegovinu. Bosanskohercegovačkom narodu ponuđeno je da se dobrovoljno preda, te da nova vlast dođe bez upotrebe oružja. Međutim, narod je to kategorički odbio, što je dovelo do vojne okupacije Bosne i Hercegovine. Okupacionu vojsku vodio je baron Josip Filipović, kome je pružen žestok otpor, ali ipak nije uspio zaustaviti daleko moćniju i moderniju austro-ugarsku vojsku.
Bosna i Hercegovina po dolasku Austro-Ugarske Cjelokupno vrijeme vladavine Austro-Ugarske nad Bosnom podijeljeno je u više perioda: mini|285p|Anton von Werner - Berlinski kongres. Okupacioni period (1878–1908.) Period vojne uprave (1878–1882.) Period civilne uprave (1882–1908.) Aneksiona kriza (1908–1910) Postaneksioni period (1910–1914) Prvi svjetski rat (1914–1918.)
Za Bosnu i Hercegovinu, najvažniji je bio postaneksioni period, jer je Austro-Ugarska već tada vršila posljednje pripreme za uvođenje ustavnog stanja u Bosni i Hercegovini, što se i desilo 20. februara 1910. godine, kada je službeno proglašena ustavnost, koja je bila regulisana sa 6 zakona: Zemaljski statut (Ustav) Izborni red (Izborni zakon) Saborski poslovni red (Poslovnik o radu sabora) Zakon o društvima u BiH (Zakon o strankama, itd.) Zakon sakupljanja u BiH (Zakon o načinu udruživanja) Zakon o kotarskim vijećima (Zakon kontrolisanja rada kotarskih vijeća)
Bez obzira na sva ograničenja u pogledu zakonodavstva i uprave, koji su bili nametnuti bosanskohercegovačkoj autonomiji, Ustav i njegovi prateći zakoni uveli su u politički život zemlje tri nove institucije: Bosanski sabor Zemaljski savjet Kotarsko vijeće Uz to je bilo neophodno zakonski garantirati osnovna građanska prava i regulisati javno udruživanje i sakupljanje, jer se bez toga ne bi mogao ostvariti ni minimum parlamentarnog života.
Bosna i Hercegovina prije prvih saborskih izbora Ustavna anketa Nakon što je aneksija prošla bez velikih političkih posljedica, a diplomatska kriza se smirivala, vlada je počela pripreme za donošenje Ustava početkom 1909. godine. Kako bi umirili javno mnijenje, vlada je za 8. februara 1909. godine sazvala ustavnu anketu u Sarajevu, koju je otvorio civilni adlatus baron Benko, koji je dužim govorom pred prisutnim izložio glavne principe budućeg Ustava. U istom govoru je iznio teme o sastavu Bosanskog sabora i o njegovoj nadležnosti.
Prvi princip se već nalazio u Carevom pismu, kao sastavnom dijelu čina aneksije, koji je govorio kako će budući sabor biti konstituiran po posebnim kurijama. Pošto je Ustav trebao garantirati osnovna ljudska prava, baron Benko je odredio područije djelovanja sabora. Iz njegove nadležnosti su izuzeti zajednički poslovi u Austro-Ugarskoj, koji se uređuju na temelju sporazuma obiju država Monarhije. Prema Ausgleichu iz 1867. godine, to su bili diplomatsko-vojni, carinski i monopolni poslovi. Ovo je dovelo Bosnu i Hercegovinu, kao treću državu u Monarhiji, u neravnopravan položaj u odnosu na druge dvije države, Austriju i Ugarsku.
Nakon barona Benka, dr. Nikola Stojanović je rekao da on i njegovi drugovi ne mogu učestvovati u anketi, jer nisu pozvani kao predstavnici SNO-a, nego kao pojedinci. On je odbacio primjedbu barona Benka, da SNO nije formalno priznata od strane vlade, te je odbacio i predložene ustavne odredbe, zahtjevajući autonomiju Bosne i Hercegovine. Članovi SNO-a su se na kraju povukli iz rada ustavne ankete, jer njihovi zahtjevi nisu bili ispunjeni. Dr. Stojanović je svoj govor štampao u Zagrebu, sa obrazloženjem da ga objavljuje, kako se kasnije ne bi moglo reći, da se za zahtjeve njegove stranke nije znalo.
Predstavnici MNO-a, Firdus, Karabeg i Miralem, odlučno su odbili učestvovati u anketi, te nisu došli ni na prvu sjednicu ustavne ankete. Tako su u radu ankete su učestvovali, kao pojedinci, predstavnici svih stranaka, osim MNO-a, SNO-a i Socijal-demokratske stranke za BiH. Pored HNZ-a i Stadlerove klerikalne stranke, učestvovali su i predstavnici MNS-a , dok je Srbe predstavljao dr. Lazar Dimitrijević, koji je bio vođa male prorežimske SNSS-a. Bez obzira na brojne razlike, u anketi je ispoljeno određeno jedinstvo svih političkih i etničko-konfesionalnih grupa, prvenstveno po pitanju zaštite i bržeg ekonomskog razvoja domaćeg građanstva. Predstavnici svih političkih grupa su kritikovali vladinu željezničku i tarifnu politiku, a posebno su zahtjevali da pitanje carina, indirektnih poreza i monopola bude u nadležnosti Bosanskog sabora. Na sve ove mnogobrojne i argumentirane zahtjeve civilni adlatus Benko i šef pravosudnog odjela Zemaljske vlade, Adalbert Schek su samo odgovarali da će Bosanski sabor imati pravo adrese, te da će tako moći istaći sve svoje želje.
Tokom rada ankete dolazilo je do oštrih sukoba oko agrarnog pitanja između pripadnika MNS-a (u čije ime je o tome istupao dr. Halid-beg Hrasnica) i Lazara Dimitrijevića, koji je tražio radikalno rješenje ovog pitanja potpunim oslobađanjem seljaštva od feudalnih i drugih ugovornih obaveza prema zemljoposjednicima. HNZ se po ovom pitanju držala neutralno, jer su bili svjesni da su Hrvati u Bosni i Hercegovini u manjini, te da svoje državno-pravne ciljeve mogu ostvariti jedino ako za sebe pridobiju Bošnjake.
Izrada Ustava Bosne i Hercegovine Nakon što je anketa završena, MNO je od 4. maja 1909. godine izašla u Musavatu sa više natpisa pod naslovom Naše ustavno uređenje, gdje su formulisali stav svoje stranke po pitanju novog Ustava. MNO je zahtjevala od vlade, da se pozovu narodni predstavnici svih političkih grupa, kako bi se raspravljalo o Ustavu. Uslov za ovu raspravu, a kojeg je postavila MNO, bio je taj, da vlada, u sporazumu sa narodnim predstavnicima, izda zakon o slobodi izbora i dogovora i zakon o političkom udruživanju i organizovanju. Ova dva zakona morala bi predhoditi Ustavu, inače je apsurdno da se stupa u borbu za izbor narodnih poslanika, a da narod ne smije formirati političku stranku, jer u to vrijeme u zemlji ne postoji sloboda održavanja zborova, skupština i udruživanja. MNO se posebno zalagala za uvođenje punog parlamentizma i za državno-pravnu autonomiju Bosne i Hercegovine. MNO je istakla da će i dalje sarađivati sa Srbima, jer i oni zahtjevaju da se Bosnom i Hercegovinom upravlja prvenstveno preko zemaljskog sabora (parlamenta), koji bi se sastojao od 31 pravoslavnog, 24 muslimanska i 16 katoličkih predstavnika, a ne preko zagrebačkog sabora, u kojem je bilo 116 katoličkih, 69 pravoslavna i samo 24 muslimanska predstavnika. Zbog svog liberalizma, uredništvo Musavata je kažnjeno sa 1.500 kruna. Međutim, nakon što je Gligorije Jeftanović u maju 1909. godine priznao aneksiju, pod pritiskom Beograda, od zajedničke borbe za autonomiju nije bilo ništa, te se bošnjačko-srpski savez brzo raspao.
Nakon proglasa aneksije, kada je MNO bila u opoziciji, MNS je vidjela mogućnost da se nametne kao politički predstavnik bošnjačkog naroda. Oni su se jako zanimali za obećani Ustav, još od Carevog proglasa. U vezi s tim, oni su u svom poluslužbenom glasilu Muslimanska svijest zagovarali pripajanje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj, u čemu su vidjeli način rješavanja ustavnog pitanja. Pored toga, tražili su zaštitu jezika domaćeg stanovništva Bosne i Hercegovine od kolonizacije favorizovanih narodnosti u Monarhiji, u pravom redu Nijemaca.
Predstavnici Muslimanske napredne stranke (MNS) su već na prvoj sjednici ankete predali baronu Benku svoju deklaraciju o Ustavu, koja se svodila na četiri tačke: Zaštita bošnjačkog stanovništva od konverzije, prije svega od katoličkog prozelitizma Nepovredivost privatnog vlasništva i održanje agrarnih odnosa u skladu sa ozakonjenom Seferskom naredbom iz 1859. godine Bosna i Hercegovina kao jedinstveno i nerazdvojivo tijelo Zaštita muslimanskog bračnog, porodičnog i nasljednog prava
Rad na Ustavu tekao je veoma sporo. Tek nakon godinu i po dana rada, kada se pripremalo proglašenje Ustava, MNO je 8. februara 1910. godine priznala aneksiju i izrazila lojalnost prema dinastiji. Međutim, MNO je tražila povećanje broja bošnjačkih mandata u saboru, jer su prije toga isto tražile srpske i hrvatske stranke. Također su tražili veći broj birilnih mjesta u saboru, jer Bošnjacima praktično ne pripada ni jedan od svjetovnih birilnih mandata. MNS je, također, tražila veći broj mandata za Bošnjake u kuriji intelektualaca i gradskoj kuriji. Zahtjevi ovih stranaka bili su odbijeni.
Ustav i za njega vezane zakone Car je sankcionirao 17. februara 1910. godine, a svečano proglašenje desilo se u velikoj dvorani Zemaljske vlade 20. februara 1910. godine. Svečanosti su prisustvovali sve članovi vlade, viši činovnici, predstavnici civilnih i vojnih vlasti, poglavari svih vjerskih zajednica, predstavnici gradske općine, autonomnih oblasti i korporacija, kao i drugi ugledni građani. Svečani proglas izvršio je zemaljski poglavar Marjan Varešanin, koji je skupu kratko saopćio nastale promjene u državi, te na kraju pročitao Carevo rješenje o uvođenju Ustava.
Sastav i struktura Bosanskog sabora Proglasom ustavnosti 20. februara 1910. godine, otpočeo je sa radom i Bosanski sabor, koji je bio sastavljen kombinacijom socijalnog, konfesionalno i birilističko-kurijalnog sistema (u sabor, pored izabranih članova, ulaze i birilistički članovi, koji su, zbog svog položaja, automatski smatrani članovima sabora). Za razliku od drugih anahronih predstavničkih institucija u Monarhiji, Bosanski sabor se nije zasnivao ni na nekoj posebnoj domaćoj tradiciji. Prema izbornom saborskom redu, građani su po konfesionalnoj pripadnosti bili podijeljeni u tri kurije, tako da je svakoj etničko-vjerskoj grupi osiguravan određeni broj zastupničkih mjesta. Unutar konfesionalnog izbornog tijela postojale su posebne kurije na socijalnoj bazi: Kurija veleposjednika i intelektualaca Gradska kurija Kurija seoskih općina Zemaljska vlada je predložila da se na 25.000 stanovnika bira jedan poslanik. Popis iz aprila 1895. godine govorio je, da je u Bosni i Hercegovini tada ukupno bilo 1.568.092 stanovnika, od čega 548.632 muslimana, 673.246 pravoslavca, te 334.142 katolika. U sabor su, na osnovu ovih brojki, birana 72 zastupnika, tako da je katolicima pripadalo 16, muslimanima 24, pravoslavcima 31 mandat, dok je jevrejima pripao samo jedan. Aktivno biračko pravo imali su svi bosanskohercegovački pripadnici muškog spola, koji su na dan izbora navršili 24 godine, koji su samovlasni i koji u zemlji žive barem jednu godinu. Jedino su žene veleposjednice, ukoliko plaćaju 140 kruna zemljarine, imale aktivno biračko pravo u veleposjedničkoj kuriji. Pasivno biračko pravo imali su muškarci sa navršenih 30 godina, ukoliko uživaju sva građanska prava.
U stvarnosti je situacija bila potpuno drugačija i zavisila je od kurije i konfesije. U svakoj kuriji bila je favorizovana jedna od tri konfesije, ali uzeto sve zajedno, prosjek birača za sve konfesije bio je prilično uravnotežen: jedan pravoslavni mandat dolazio je na 33.714 stanovnika, muslimanski na 33.335, a katolički na 33.373 stanovnika. Ovim se željela održati ravnoteža i paritet između etničko-konfesionalnih grupa, što je bio jedan od osnovnih principa austro-ugarske vlasti u Bosni i Hercegovini. Zbog toga je Car bio obavezan da pazi da na položaj predsjednika i potpredsjednika naizmjenično nalaze pripadnici sve tri konfesije.