Kraljevina Jugoslavija, je bila država koja je obuhvatala dijelove područja današnje Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije, Srbije i Crne Gore. Nastala je 1. decembra 1918. pod imenom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a zvanično je prestala postojati uspostavom Demokratske federativne Jugoslavije 1945. Odlukama Drugog zasjedanja AVNOJ-a, održanog u Jajcu 29. novembra 1943. Kraljevina Jugoslavija raspala se početkom Drugog svjetskog rata, napadom Trećeg Rajha i sila Trojnog pakta 6. aprila 1941, te završetkom Aprilskog rata, potpisivanjem kapitulacije 17. aprila u Sarajevu.
Historija
Nazivi države Kraljevina Jugoslavija je nekoliko puta kroz svoju historiju mijenjala naziv: Odgovorom regenta Aleksandra Narodnom vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba na odluku o ujedinjenju sa Kraljevinom Srbijom proglašena 1. decembra 1918. prva Jugoslavija pod nazivom Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.Prvodecembarski akt — Proklamovanje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca , Arhiv Jugoslavije, Konstitutivni akti Jugoslavije Vidovdanski ustav od 28. juna 1921. naziva novu državu Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca,Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1921, Odeljak -{VII}-: Opšte odredbe, Član 1. pa je taj naziv uobičajeniji nego prvi. Dana 3. oktobra 1929. objavljen je Zakon o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja, čime je proglašena Kraljevina Jugoslavija.Politika, br. 7.694 od petka 4. oktobra 1929, naslovna strana.
Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca thumb|left|200px|Krfska deklaracija od 20. maja 1917. (prva stranica na slici) bila je jedan od temelja formiranja buduće zajednice Države SHS i Kraljevine Srbije
Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca naziv je za monarhiju koja je obuhvatala područja dijelova današnje Slovenije i Hrvatske, te Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru, Kosovo i Makedoniju. Nastala je 1. decembra 1918.Hrvoje Matković "Povijest Jugoslavije" s 63 a prestala postojati promjenom imena u Kraljevina Jugoslavija, 6. januara 1929.
Iako su predstavnici Države SHS, na čelu sa Svetozarem Pribićevićem, prije upućivanja u Beograd od Narodnog vijeća Države SHS dobili dokument Naputak kojim se uslovljava ujedinjenje Države SHS s Kraljevinom Srbijom okupljanjem ustavne skupštine koja će dvotrećinskom većinom odlučiti buduće uređenje države, dolaskom u Beograd, pod dojmom nasilnog pristupa Crne Gore Srbiji, te samovoljni izlazak Bačke, Banata i Baranje i Srema, koji je bio pod srpskom vojnom kontrolom do izglasavanja ujedinjenja iz sastava Države SHS i priključenje Srbiji, bojeći se italijanske okupacije Dalmacije i Istre te socijalnih nemira, biva odbačen "Naputak" i napisana "Adresa" dokument o bezuvjetnom ujedinjenju Države SHS i Kraljevine Srbije. Delegacija, koju je predvodio Pribičević, predstavila je regentu Aleksandru, koji je zastupao tada bolesnoga oca Petra I, "Adresu". Dokument je pročitao potpredsjednik Narodnog vijeća, dr. Ante Pavelić, a regent ju je ratifikovao 1. decembra 1918, proglasivši tako novonastalo Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Kraljevina Crna Gora se priključila Kraljevini Srbiji odlukama tzv. Podgoričke skupštine održanoj od 24-29. novembra 1918.
Novonastala država bila je bez Ustava, a sva vlast je bila koncentrisana u rukama regenta Aleksandra (apsolutizam) i beogradskoga dvora (centralizam). U Crnoj Gori je 7. januara 1919 izbila tzv. Božićna pobuna, žestoka oružana pobuna, koja je kao jedan od ciljeva imala i obnovu Kraljevine Crne Gore.
Kralj je sam sastavljao vlade, a represije režima protiv političkih neistomišljenika bile su česte i okrutne (čak je i Svetozar Pribićević, kao Ministar unutrašnjih poslova, djelovao protiv političara s kojima je nekad radio u Narodnom vijeću SHS). Narodna skupština nije se sastajala, a službeni Beograd je sve dekrete i zakone donosio preko obznana, odnosno kraljevih samodonesenih odluka. Jasno da je takva politika izazivala burne reakcije i stvarala sve veću opoziciju protiv režima. Prva reakcija došla je već 2. decembra 1918, dakle samo dan nakon ujedinjenja, u obliku Proglasa HSP-a u kojem se protivi načinu ujedinjenja pozivajući se na ranije Majsku i Krfsku deklaraciju, dogovore Narodnoga vijeća SHS, ali i činjenicu da Hrvatski sabor nikada nije ratifikovao "Adresu". Sljedeći veliki izljev nezadovoljstva dogodio se 5. decembra 1918. Na trgu u Zagrebu su se, tokom prijepodneva, okupile pristalice Kraljevstva na skupu u čast novoj državi na kojem su se, između ostalog, mogle čuti i brojne antihrvatske parole. Hrvatski narod, nezadovoljan policijskom tolerancijom takvog ponašanja, poslijepodne održao je sličan skup na kojem je kritizirao Kraljevstvo. Međutim, reakcija policije bila je drugačija. Naime, za razliku od prijepodneva, policija je napala okupljene građane, ranila, uhapsila i odnijela nekoliko života, čime je, prvi put, demonstrirana sila beogradskog dvora nad političkim protivnicima. Taj događaj poznat je kao Decembarske žrtve. Srpska hegemonija ogledala se i u privrednom smislu. Iako su krune bile približno jednakog omjera sa dinarom (1:1), a cijeli zapadni dio zemlje koristio je krune, službeni Beograd ubrzo je izdao zakon kojim je omjer razmjene bio 4:1 u korist dinara.
Godine 1919, italijanski iredentistički pjesnik i rani ideolog fašizma, Gabriele d'Annunzio okuplja ardite, vojne veterane iz Prvog svjetskog rata, i u čamcima vesla do Rijeke, koju 12. septembra 1919. okupira i uspostavlja italijansku upravu. Bila je to prva otvorena fašistička invazija na neku zemlju u međuratnom periodu, a rezultirala je velikim negodovanjem vlasti Kraljevstva SHS. Apeli međunarodnoj zajednici rezultirali su sklapanjem Rapallskog ugovora 1920. kojim je Kraljevstvo dobilo upravo nad okolinom grada, a Rijeka je postala slobodna država. "Jadransko pitanje" koje je tada nastalo bit će razrješeno tek 1924. sklapanjem Rimskog ugovora 1924, kojim je Rijeka pripala Italiji, a okolina grada Kraljevini SHS.
Prva veća politička kriza nove države nastaje kao posljedica ne imanja ustava. Naime, u tri godine postojanja, situacija se nije načelno promijenila - Ustava koji bi potvrdio državno uređenje nije bilo, a kralj je i dalje provodio samovladu obilježenu znatnim represijama protiv političke opozicije. Uz HRSS i HSP (koje su se 1921. ujedinile u Hrvatski blok), kao nova, značajna opozicija hegemoniji beogradskog dvora, javlja se i novoosnovana Komunistička partija Jugoslavije. Osnovana u Vukovaru 1919, stranka je bila jedna od rijetkih svejugoslavenskih stranaka (dakle, uključivala je članove iz cijele zemlje), a njen program bazirao se na kombinaciji boljševizma, lenjinizma i uspostavi sovjetske republike po uzoru na Rusku SFSR. Kao stranka koja je postajala izuzetno popularna, počela je predstavljati veliku prijetnju režimu (u jednom trenutku bila je treća stranka po jačini, iza DS-a i radikala), tako da je ubrzo, već 1920, pala pod Obznanu. Naime, ministar unutrašnjih poslova, Milorad Drašković, donio je Obznanu (koja će kasnije postati rigorozni Zakon o zaštiti države) kako bi osigurao državu od onih koji je žele srušiti - de jure, ona je omogućavala brojna prava i slobode i bila je usmjerena isključivo protiv onih koji ruše državu (odnosno, komunista), ali je de facto bila primjenjivana na sve one koji su javno izražavali svoje nezadovoljstvo režimom. Iako su od tog trenutka djelovali tajno (što im je pomoglo prilikom NOB-a), komunisti su i dalje bili aktivni, a jedan od prvih odjeka bilo je ubistvo ministra Draškovića u Delnicama 1921, kojeg je izvršio komunistički omladinac Alija Alijagić. Komunisti tako djeluju u ilegali, a HRSS i ostale opozicijske stranke bore se za svoja prava u Narodnoj skupštini.
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca 200px|thumb|Kontroverzni Vidovdanski ustav naišao je na veliko osporavanje, posebno na području Hrvatske i Slovenije. Godine 1921. saziva se posebna Narodna skupština sa ciljem donošenja novog ustava. Iako je već ranije određeno kako će se ustav i državno uređenje donijeti dvotrećinskom većinom, prilikom izglasavanja ustava došlo je do znatnih problema. Naime, tokom Ustavne skupštine, hrvatski predstavnici odbijaju pozdraviti srpskog regenta Aleksandra kao vladara nove države smatrajući da bi tako priznali Petra za svog kralja. Insistiranje srpskih zastupnika na pozdravu rezultira hrvatskim napuštanjem Ustavotvorne skupštine. Kako je HRSS-u pristup zabranjem pod opravdanjem da u nazivu prejudiciraju državno uređenje te kao takvi ne mogu pristupiti skupštini, srpski zastupnici donose novi centralistički ustav po principu 50% plus jedan glas pošto je bilo nemoguće okupiti dvotrećinsku većinu. Ustav je izglasan uz malen broj glasova protiv, a službeno je donesen 28. juna 1921, na Vidovdan, zbog čega se i naziva Vidovdanski ustav. Tom odlukom koja je protivna "Naputku" Narodnog vijeća Države SHS posijano je sjeme svih budućih problema. U augustu iste godine umire kralj Petar I. Karađorđević, a nasljeđuje ga, sada i službeno kralj (iako je i kao regent, de facto vodio državu od njenog osnivanja), Aleksandar I. Karađorđević. Ime države promijenjeno je u Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a podijeljena je na 33 oblasti. Međutim, problemi nisu riješeni. Naime, Vidovdanski ustav bio je izuzetno centralistički nastrojen, a svu vlast davao je kralju i nasljednoj dinastiji Karađorđevića. Iako je institucija Predsjednika vlade postojala, njegove ovlasti su, u odnosu na kraljeve, bile neznatne. Naime, zanimljiv je podatak kako je u periodu od 1921. do 1929. došlo do 23 promjene vlade, a od svih tih, samo su 2 zahtjeva došla od Narodne skupštine, a ostalu 21 promjenu inicirao je sam kralj (naravno, neki premijeru su ostali i nakon promjena vlade). Izbori u novoj kraljevini održavali su se svake 2 godine (1923, 1925. i 1927.), a glavna konkurencija dominantnoj Narodnoj radikalnoj stranci (koja je po broju zastupnika prestigla i DS), bio je Radićev HRSS. Radić se 1923. ujedinio sa Slovenskom ljudskom strankom Antona Korošeca i Jugoslavenskom muslimanskom organizacijom Mehmeda Spahe kako bi sklopio parlamentarnu koaliciju koja bi mogla parirati Pašićevim radikalima. Kako bi razbio koaliciju, a istovremeno dobio povjerenje Narodne skupštine, Pašić šalje delegata na pregovore s trojicom stranačkih čelnika. Kada im je ovaj obećao privilegije za njih i njihove stranačke kolege (što su čak dobili i napismeno), Radić, Korošec i Spaho daju povjerenje Pašiću, ali se pozivaju na obećanja zajamčena dokumentom. Međutim, Nikola Pašić nije ispunio obećanja. Stjepan Radić tada odlazi u Evropu gdje apelira kod stranih vlasti za pomoć, a 1924. uključuje HSS u Seljačku internacionalu. Po njegovom povratku, biva zatvoren, a stranka zabranjena zbog afilijacije sa komunistima (naime, nisu svi članovi HSS-a odobravali Radićev potez). Politika ometanja koju je provodio HSS morala je pasti, tako da je 27. marta 1925, pred samim kraljem, Pavle Radić pročitao proglas kojim HSS priznaje ustav i državno uređenje, a ujedno i odustaje od republikanskog uređenja. HSS od tada zastupa politiku federalizma. Ubrzo nakon, Radić biva pušten iz zatvora, a HSS ulazi u koaliciju sa radikalima (tzv. "R-R vlada - Radić-radikali vlada") u kojoj Radić vrši funkciju ministra prosvjete, a manji broj članova HSS-a ulazi u vladu kao ministri bez portfelja. Koalicija dvaju politički polariziranih stranaka nije dugo opstala i Radić ubrzo napušta vladu i vraća se u opoziciju. Tada se Radić, što je bilo veliko iznenađenje za Državu, približava bivšem političkom oponentu Svetozaru Pribićeviću. Naime, Pribičević je već ranije istupio iz DS-a i osnovao SDS, a shvatio je kako se prisilni unitarizam ne smije provoditi te kako je federalno uređenje jedina moguća solucija za krizu u zemlji. Dvojica stranačkih čelnika 10. novembra 1927. osnivaju Seljačko-demokratsku koaliciju, savez HSS-a i SDS-a, kojoj su na čelu bili upravo Radić i Pribićević. Nova koalicija predstavljala je ozbiljne probleme Vladi u Beogradu, posebno jer više nisu mogli ostvarivati potrebnu većinu.