Hrvati su konstitutivni narod u Republici Hrvatskoj i jedan od tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini. Jednim dijelom nastanjeni su i u susjednim kao i drugim zemljama srednje i jugoistočne Europe: u Austriji, Slovačkoj, Sloveniji, Mađarskoj, Srbiji (poglavito u Autonomnoj Pokrajini Vojvodini), Rumunjskoj, Crnoj Gori (poglavito u Boki kotorskoj), Sjevernoj Makedoniji, Kosovu, Italiji te drugim svjetskim državama. Godine 2018. hrvatski je narod brojio oko 8,000.000 pripadnika.
Hrvati govore hrvatskim jezikom koji pripada skupini južnoslavenskih jezika. Po vjeroispovijesti su Hrvati dominantno katolici. Svecem zaštitnikom hrvatskog naroda smatra se sveti Josip.
Procjene govore da Hrvata izvan domovine ima gotovo isti broj kao i u Hrvatskoj, a pretežno žive u Sjevernoj i Južnoj Americi, Zapadnoj Europi i Australiji. Postoje stare i organizirane hrvatske manjine u obližnjim državama: gradišćanski Hrvati u Austriji, Bunjevci i Šokci u Vojvodini, moliški Hrvati u Italiji, Bokelji ili bokeljski Hrvati u današnjoj Crnoj Gori te Krašovani u Rumunjskoj.
Srednjovjekovno Hrvatsko Kraljevstvo bilo je prva slavenska država koja je zadobila međunarodno priznanje statusa kraljevine.
Slično drugim europskim narodima toga doba, sredinom 19. stoljeća Hrvati su, djelovanjem Ilirskog pokreta, tijekom hrvatskog narodnog preporoda postali modernom nacijom, u kojoj su skrb za narodne probitke spustila u šire slojeve naroda, umjesto da ostane u rukama plemstva.
Ime i podrijetlo Prema legendi, Hrvati su se doselili pod vodstvom petorice braće (Klukas, Lobelos, Muhlo, Kosentzis i Hrobatos) te dvije sestre (Tuga i Buga), pa je moguće da od jednog od braće koji se zvao Hrobatos (»Hrvat«) potječe ime za narod – Hrvati. Ta je narodna predaja zabilježena (ne kao povijesni podatak, nego kao legenda) u značajnom bizantskom diplomatskom priručniku De Administrando Imperio iz 10. stoljeća. U 29., 30. i 31. poglavlju toga djela se daju podatci koji očito bolje oslikavaju povijest Hrvata i njihove države nastale uz Jadran: tu se saznaje da su Hrvati došli iz područja koje je sjeverno od Mađarske i istočno od Bavarske, da su nakon dolaska na područje današnje Hrvatske prihvatili kršćanstvo i da su se tek s mukom oslobodili od ovisnosti o moćnoj Franačkoj.
Historia Salonitana iz prve polovice 13. stoljeća daje prikaz znanja o podrijetlu Hrvata kakav je (neovisno o zapisu iz De Administrando Imperio) postojao u tada najkulturnijem dijelu Hrvatske, pod utjecajima latinske i grčke pismenosti. Tu se spominje da je 7 ili 8 rodova plemića s područja današnje Poljske i Češke došlo na područje rimske Dalmacije kao saveznici Gota. Ti su se slavenski plemići nastanili u brdovitim predjelima uz Jadran, uspostavili snažnu kneževsku vlast i izmiješali se sa starosjediocima u jedan jedini snažan narod s jednim jezikom, te tek nakon dosta vremena osvojili i razorili Salonu. Kritičari prikaza iz Historiae Salonitane uglavnom ukazuju da je smještanje dolaska bilo kakvih Slavena na Jadran u vrijeme Gota prerano, te da su tu zacijelo pomiješani Franci (o kojima jasno govori De Administrando Imperio, kao savezniku o kojemu su bili ovisni Hrvati u vrijeme svojega dolaska) i Goti.
Hrvati koji su, kako se obično smatra, u 7. stoljeću došli na područja današnje Hrvatske i koji su ondje ustanovili državu uglavnom se povezuje s Bijelom Hrvatskom i Bijelim Hrvatima. Najnovija istraživanja populacijske genetike i arheogenetike podržavaju taj tradicionalni pristup, da Hrvati većinom imaju slavensko ranosrednjovjekovno podrijetlo (oko 65 – 70 %) i da su se doselili u 7. stoljeću iz pradomovine smještene negdje u istočnoj Europi.
Etnički karakter slavenske države uz obale Mediterana potvrđivan je etnički hrvatskim sastavom plemstva i stoga države. U Ninu - dakle u kraju koji je dugo zadržao toponim "Hrvati" - stoluje biskup s naslovom "episcopus Chroatorum" (biskup Hrvata), čija je nadležnost obuhvaćalo sve etnički hrvatsko stanovništvo - u sukobu s načelom teritorijalnosti starijih biskupija koje su postojale u gradovima pod vlašću Bizanta; Hrvati u liturgiji koriste (crkveno)slavenski jezik. Etnička nadležnost biskupa iz Nina stvarala je tenzije sa starijim biskupima, a za vrijeme crkvenog raskola 867. godine, dalmatinski gradovi pod vlašću Bizanta su ostali pod vlašću patrijarha Focija I. (bogoslužje se u tim gradovima održavalo na latinskom jeziku, ali su oni bili pod vlašću Bizanta, gdje je stolovao Focije), dok je hrvatski biskup u Ninu s plemstvom i narodom odlučio pristati uz Papu; od tada do danas će Hrvati ostati privrženi Svetoj Stolici, tj. Rimu - čime će trajno postati dijelom kršćanskog Zapada. Kada, međutim, kasnije hrvatska država nastoji zadobiti punu vlast nad primorskim gradovima (makar oni još dosta vremena nominalno pripadali Bizantu) i puno međunarodno priznanje (kao kraljevina), na crkvenim saborima 925. i 928. godine odustaju Hrvati od glagoljaške biskupije u Ninu i službeno je prihvaćena teritorijalna vlast biskupija sa sjedištima u tim teritorijalnim gradovima i metropolijom sa sjedištem u Splitu - što će pridonijeti postupnom latiniziranju liturgije. Glagoljaška biskupija u Ninu ipak ostaje, u nejasnom odnosu s vlašću Splitske metropolije; dapače u 11. stoljeću izvršava Ninska biskupija crkvenu vlast na području od oko i u pogledu do milijun stanovnika kraljevstva. Pod ingerencijom tog biskupa djeluju razni samostani, mahom benediktinski, ali se u samom Ninu osniva pod ingerencijom ninskog biskupa 1228. godine muški dominikanski samostan, a 1241. i ženski dominikanski samostan. 1184. god. je ninski biskup u blizini samog Nina darovao crkvu vitezovima Templarima."Prostorni obuhvat Ninske biskupije", Damir Magaš, u "Ecclesia Nonensin - o prošlosti Ninske biskupije", 2024. str. 56-72 Glagoljaštvo se u Hrvatskoj održalo stoljećima, kao stanoviti izuzetak u područjima zapada Europe, gdje je bogoslužje bilo na latinskom. Glagoljaški hrvatski prijevod Pravila sv. Benedikta - izvora zapadnog redovništva - iz 11. ili s kraja 12. stoljeća je najstariji u Europi: prije toga su ta pravila postojala samo na latinskom i grčkom jeziku."Glagoljaštvo", Benediktinski samostan Ćokovac (Dugi otok). Pristupljeno 21. prosinca 2024. Da hrvatsko plemstvo i etnija općenito prevladava i na otocima, vidimo iz primjera otoka Krka, gdje se oko 1100. uz benediktinski samostan u Baškoj obilježava darovnica hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira pločom na glagoljici - slavnoj Baščanskoj ploči; zapravo su do najnovijeg vremena ostale zadnje župe u kojima se bogoslužje držalo (i, ponekad još uvijek održava) glagoljaški na otocima Hvaru, Braču, Šolti, te nekim manjim otocima na zadarskom i šibenskom otočju."HRVATSKO GLAGOLJAŠTVO I POPI GLAGOLJAŠI S OSVRTOM NA IMOTSKU KRAJINU", Stjepan Lapenda, "Adrias", svezak 17, 2010.
Hrvatska plemićka plemena s pravom izbora kralja V. članak Plemstvo dvanaest plemena Kraljevine Hrvatske
Srednjovjekovne kneževine su nastajale osloncem na ratničke, tj. plemićke rodove - u to doba je cjelokupni socijalni život bio zasnovan na rodovima, zajednicama povezanim mjestom boravka i srodničkim vezama; potom su jače od tih kneževina uspostavljale kontrolu nad manjima u obliku vojvodstava i (rijetko) međunarodno priznatih kraljevina. Plemstvo je bilo državotvorno te obavljalo vojne i druge državne poslove; preostalo stanovništvo bilo je pod njihovom zaštitom i snosilo daće (uglavnom u poljoprivrednim proizvodima i obaveznim radom na imanjima plemića i na imanjima u vlasništvu Crkve). Tijekom 9. stoljeća se tako i Hrvatska formirala kao snažna kneževina pod Trpimirovićima, te je u prvoj polovini 10. stoljeća međunarodno priznata kršćanska kraljevina. Kao zemlja u ipak kulturalno naprednijem području Sredozemlja, Hrvatska je takav status postigla nekoliko desetljeća prije Ugarske, stoljeće ranije od primjerice Češke ili Portugala, te u doba kada su dijelovima današnje Engleske vladali kraljevi/kneževi bez međunarodnog priznanja; naposljetku u vrijeme dok Danska i preostale skandinavske zemlje čak još nisu bile prihvatile kršćanstvo.
Salonitanska kronika iz 13. stoljeća govori da je s područja Poljske i Češke došlo (više stoljeća ranije) "sedam ili osam rodova plemića" koji su uspostavili svoju vlast na području Rimske Dalmacije gdje su obitavali neromanizirani starosjedioci, koji da su se zvali "Snaci"; poslije se to plemstvo povezalo sa starosjediocima u jedan narod s jednim jezikom. Izgleda da se broj plemenitih rodova s vremenom povećao, bilo dijeljenjem rodova, bilo primanjem novoga plemstva. Supetarski kartular (kronika benediktinskog samostana) iz 12. stoljeća sadrži ovakav zapis o starom hrvatskom plemstvu:
Po svemu sudeći je ovaj zapis o 6 hrvatskih plemićkih rodova čiji su pripadnici birani za banove (u, kako se tu navodi, 7 banovina, od kojih je jedna nosila Hrvatsko ime, a preostalih 6 je obuhvaćalo rubne dijelove kraljevine - dio o pokrajini "Albaniji" se zacijelo ne odnosi na područje današnje Albanije) i daljnjih 6 čiji su pripadnici birani za župane na užem području Hrvatske - bio dopisan krajem 13. ili početkom 14. stoljeća, sukladno potrebama nekih plemićkih kuća iz toga doba; ali se u Europi i plemstvo s početka 14. stoljeća smatra starim. U svakom slučaju je zapis o upravnoj podjeli kraljevine na banovine i županije morao odgovarati znanju o povijesti Hrvatske koje je postojalo krajem 13. i početkom 14. stoljeća; dakle u vremenu kada su promjene bile tek polagane, a plemićke obitelji i samostani pomno držali predaje o svojoj povijesti.
Na popisu 12 plemena hrvatskog plemstva koja su davala župane i banove i koja su prema europskom srednjovjekovnom običaju imala pravo sudjelovati na Saboru gdje se biralo kralja su: Kačići. Izgleda da su u 11. stoljeću bili u zaleđu Zadra i Biograda, te su u 12. stoljeću zavladali područjem Omiša, odakle su držali krajeve uz Neretvu i južne dalmatinske otoke. Možda su tek odvjetak jednog od izvornih sedam ili osam rodova plemića o kojima govori Historia Salonitana, jer ih se nalazi u Supetarskom kartularu pisanom početkom 12. stoljeća karolinškom minuskulom, ali u dvojbenom dopisu koji je dopisan nekaligrafskim slovima i kojega se smješta na kraj 13. ili početak 14. stoljeća – dakle u vrijeme kada su Kačići bili na vrhuncu snage i imali bogate posjede u dijelu Dalmacije gdje se benediktinski samostan Svetog Petra u Poljicima i nalazi, Kukari (Klьkarь), ovo pleme, legendarno im je podrijetlo od brata Kluka - trag je naziv mjesta kod Vrlike, Kukari. Njihovog župana Ugrina spominje se kao jednog od supotpisnika sporazuma s Kolomanom 1102. godine. U kasnijim stoljećima smatrani su nižim plemstvom, Snačići (zvani i Svačići - prijelazi glasa v u m i n). S obzirom na to da Toma Arkiđakon u 12. stoljeću za predhrvatske starosjedioce koristi ime "Snaci", neki autori smatraju da je ovdje riječ o predhrvatskim starosjediocima kojima je priznat plemenitaški status, Čudomirići. Držali su mjesto Luka (u 13. stoljeću Lučka županija) kod Nina, Mogorovići, - trag je naziv mjesta Mogorić u Lici, gdje je rod imao posjede, Šubići, pleme iz kojeg su potekli knezovi Bribirski, tj. Zrinski. U vrijeme kada je dopisivan Supetarski kartular (inače skromni dokument ispisan na 8 listova pergamene dimenzija 27,6 x 17,6 cm, uglavnom sa zapisima o poslovima sa skromnim samostanskim dobrima; ali prijepisi iz tog starog dokumenta su možda mogli služiti u nekakvim raspravama o političkim pitanjima u 14. stoljeću), i oni su kao i velikaši Kačići imali značajne posjede u dijelu Dalmacije gdje se nalazio samostan Sv. Petra u Poljicima, Gusići. Imali su posjede u Krbavskoj i Sidraškoj županiji. U 14. stoljeću preuzimaju Karin od roda Karinjana, te drže taj posjed do 1527. godine. Od njih su nastali Kurjakovići Krbavski i Slavogostići Posedarski, Jamometići. U 14. stoljeću drže Krbavu i Pounje, te obnašaju dužnosti na području Nina i Zadra, Karinjani i Lapčani - trag je naziv mjesta Karin i Lapac (Karinjani i Lapčani su jedno pleme koje se razdvojilo),