mini|300px|James Tissot, slika Podsticanje apostola (nastala između 1886. i 1894.), odražava zanimanje za povijesnom realnošću Isusovog života u 19. stoljeću. Povijesni Isus odnosi se na znanstveni prikaz života Isusa iz Nazareta.D. G.Dunn, Jesus Remembered, Volume 1 of Christianity in the Making, Eerdmans Publishing, 2003 pp. 125 - 127 Ovaj prikaz se temelji na povijesnim metodama, uključujući kritičku raščlambu tekstova evanđelja kao primarnih izvora za njegov životopis, zajedno s razmatranjem kulturno-povijesnog konteksta u kojem je živio.Ehrman, Bart. The New Testament: A Historical Introduction to the Early Christian Writings. New York: Oxford University Press, 2003. , chapters 13, 15

Isus iz Nazareta je bio duhovni učitelj iz Galileje koji je učio ljude načelima spasenja, vječnog života i kraljevstva božjeg. Krstio ga je Ivan Krstitelj, kršćanski svetac, propovjednik, pustinjak i mučenik te Isusov prethodnik. Isus je propovijedao povratak Bogu, jednostavan život i odbacivanje materijalnog bogatstva. Pričao je iznenađujuće i originalne parabole, mnoge od njih o dolasku božjeg kraljevstva.Funk, Robert W., Roy W. Hoover, and the Jesus Seminar. The five gospels. HarperSanFrancisco. 1993. "Introduction," str 1-30. Neki znanstvenici opisuju njegovo božje kraljevstvo kao moralno, a neki kao apokaliptično.Theissen, Gerd and Annette Merz. The historical Jesus: a comprehensive guide. Fortress Press. 1998. translated from German (1996 edition)

Skoro ništa nije poznato o Isusovom životu prije njegovog javnog djelovanja. Isus je slao učenike liječiti i propovijedati vladavinu neba.Crossan, John Dominic. The essential Jesus. Edison: Castle Books. 1998. Kasnije je s učenicima išao za Jeruzalem, tada dio Rimske Judeje, gdje je došlo do nereda u Hramu.Sanders, E. P. The historical figure of Jesus. Penguin, 1993. Bilo je to za vrijeme pashe, kada su političke i vjerske prilike bile napete u Jeruzalemu. Evanđelja prenose da su ga stražari hrama (vjerojatno saduceji) uhitili i predali rimskom guverneru Ponciju Pilatu na pogubljenje. Pokret koji je Isus započeo nadživio je njegovu smrt. Nastavili su ga njegov brat Jakov Pravedni i apostoli koji su proglasili Isusovo uskrsnuće.E.P. Sanders, The Historical Figure of Jesus. str. 280 Nakon razlaza s rabinskim judaizmom, pokret se razvio u rano kršćanstvo. Vremenom je Isus postao najutjecajnija osoba svjetske povijesti, ili barem povijesti zapadnog svijeta.

"Potraga za povijesnim Isusom" započela je u doba prosvjetiteljstva i počiva na pretpostavci da Novi zavjet ne prenosi nužno stvarne povijesne podatke o Isusovom životu, nego mitologiziranu sliku. Nasuprot povijesnog Isusa, takav biblijski opis se često naziva "Kristom vjere". Pored Novog zavjeta, podaci o Isusovom životu temelje se i na drugim starim zapisima. Tako se slika o povijesnom Isusu nadopunjuje svakim otkrićem novih materijala (poput velikog otkrića knjižnice Nag Hamadi u 20. stoljeću). Svrha istraživanja je prikupljanje građe iz različitih izvora i njihovo kritičko slaganje u jedinstvenu sliku Isusa.Gary R. Habermas, The historical Jesus, College Press, 1996 str. 219 I. Howard Marshall, I Believe in the Historical Jesus, Regent College Publishing, 2004 p. 214 Uporaba izraza povijesni Isus implicira da će se osoba prikazana na taj način razlikovati od one prikazane u zaključcima ekumenskih sabora (tzv. "dogmatski Krist"). Mišljenja se dosta razlikuju o tome koliko čvrstih povijesnih činjenica doista postoji o Isusu, kao i koliko kršćanska vjera dobiva ili gubi pronalaženjem takvih činjenica.

Potraga za povijesnim Isusom

mini|175px|Ulica u Nazaretu.

Zapadni proučavatelji obično su smatrali navode evanđelja autoritativnim i bogonadahnutim. Tijekom kršćanskog razdoblja srednjeg vijeka, svako drukčije mišljenje predstavljalo je herezu i bilo je kažnjivo. S razdobljem prosvjetiteljstva, krajem 18. stoljeća, znanstvenici su počeli preispitivati navode evanđelja. Između 1744. i 1767., Hermann Samuel Reimarus napisao je traktat kojim odbacuje čuda i optužuje autore Biblije za prijevaru, ali ga nije objavio."Reimarus, Hermann Samuel." Cross, F. L., ed. The Oxford dictionary of the Christian church. New York: Oxford University Press. 2005 Njemački kritičar Gotthold Ephraim Lessing je ubrzo po Reimarusovoj smrti objavio njegove zaključke."Historical Jesus, Quest of the." Oxford Dictionary of the Christian Church.

Godine 1835. njemački bogoslov David Straus skandalizira kršćansku Europu svojim dijelom "Das Leben Jesu, kritisch bearbeitet" ("Isusov život, kritički ispitan"). Ovaj Strausov životopis Isusa utro je put suvremenom kriticizmu evanđelja. Straus objašnjava čuda kao prirodne događaje koji su pogrešno shvaćeni ili objašnjeni."miracle." Cross, F. L., ed. The Oxford dictionary of the Christian church. New York: Oxford University Press. 2005 Francuski filozof Ernest Renan je 1863. objavio rekonstrukciju Isusovog života u kojoj je Isus prvi put prikazan jednostavno kao ljudska osoba. Povijesni Isus imao je utjecaja na liberalni protestantizam u Njemačkoj i na pokret društvenog evanđelja u Americi. Njemački bogoslov William Wrede (1859. – 1906.) je kritički preispitivao povijesnu pouzdanost evanđelista Marka i tražio objašnjenje mesijanske tajne. Francusko-njemački filozof Albert Schweitzer je 1906. godine objavio svoju čuvenu knjigu „Potraga za povijesnim Isusom“, kojom kritizira i povijesno istraživanje Isusa u njegovom vremenu, i tradicionalne kršćanske poglede. Godine 1945. je otkrivena koptska knjižnica Nag Hamadi, čija su djela 1970-ih postala dostupna javnosti, što je donijelo mnogo novog materijala znanstvenicima. Tijekom 1980-ih je osnovan američki Jesus Seminar, koji okuplja kritičke proučavatelje Biblije.Gary R. Habermas, The historical Jesus: ancient evidence for the life of Christ, College Press, 1996 pp. 121 - 143

Danas je povijesno izučavanje Isusovog života veoma razvijeno, zahvaljujući boljem poznavanju prvostoljetnog judaizma, razvoju biblijske kritike, preporodu rimokatoličkih kritičkih istraživanja, prihvaćanju povijesnih metoda među kršćanskim sljedbama, književnoj raščlambi Isusovih izrijeka i sociološkim uvidima. Isusa kao povijesnu osobu treba razumjeti u kontekstu života u Rimskoj Judeji prvog stoljeća, a ne u kontekstu kršćanske doktrine kasnijih stoljeća. Povijesno istraživanje prikazuje Isusa u vezi s njegovom suvremenošću, dok bogoslovno tumačenje povezuje Isusa s onima okupljenim u njegovo ime, tako da povijesna znanost opisuje prošlost dok bogoslovlje opisuje tradiciju.

Izvori

Niti postoje niti su ikad postojali nepristrasni izvještaji o Isusu. Povjesničari i proučavatelji Biblije raščlanjuju kanonska evanđelja, gnostička evanđelja, Talmud, Evanđelje po Hebrejima, svitke s Mrtvog mora, Josipa Flavija i druge rane izvore u pokušaju pronalaženja povijesnog Isusa.

Stara židovska književnost gotovo da ne zna za Isusa. U Talmudu se on samo uzgred spominje, i to u negativnom kontekstu. Židovski povjesničar iz 1. stoljeća, Josip Flavije, spominje Isusa samo na dva mjesta (sumnjiva autentičnost), a čak se smatra da je prvo spominjanje naknadni kršćanski dodatak. Rimski povjesničari spominju Isusa samo u okviru letimičnih spominjanja kršćana. Sve u svemu, evanđelja su praktično jedni pravi izvor podataka o Isusu.Isus, Enciklopedija živih religija (str. 316-318), Nolit, Beograd, 2004.

Znanstvene metode

Brojne metode su razvijene radi kritičke raščlambe postojećih izvora:

mini|175px|Fragment Evanđelja po Ivanu iz 2. stoljeća. Starost. Povjesničari daju prednost starijim izvorima o Isusu, i uglavnom se ne obaziru na izvore nastale više od stoljeća nakon Isusove smrti.Bart D. Ehrman, MDiv, PhD. Historical Jesus. 'Historical Criteria.' The Teaching Company, 2000, Lecture 9. Na primjer, Markovo evanđelje je najstarije kanonsko evanđelje i primarni izvor podataka o Isusu. Višestruka potvrda. Kada više neovisnih izvora prenese slične navode, onda je gotovo sigurno tradicija starija od izvora. Na primjer, činjenica da je Isus imao skupinu bližih učenika je potvrđena i kod Marka i kod Ivana. Međutim, višestruka potvrda nije isto što i neovisna potvrda; na primjer Matej i Luka koriste Markovo evanđelje kao izvor, pa je priča koju prenose ta tri evanđelja potvrđena samo u jednom neovisnom izvoru. Povijesni kontekst. Izvor je pouzdaniji ako navodi imaju smisla u okviru kulture u kojoj se radnja odvija.Bart D. Ehrman, MDiv, PhD. Historical Jesus. 'More Historical Criteria.' The Teaching Company, 2000, Lecture 10. Npr., neki navodi iz gnostičkih evanđelja imaju smisla u kontekstu kasnijih gnostičkih vjerovanja, ali ne u kontekstu judaizma ili ranog kršćanstva iz 1. stoljeća. Jezična raščlamba. Određeni zaključci se mogu izvući iz jezične raščlambe evanđelja. Na primjer, ako razgovor ima smisla samo na jeziku pisanog izvora vrlo je vjerojatno kako autor izvještava o nečemu različitom od izvorne povijesne činjenice. Tako razgovor između Isusa i Nikodema (iz 3. glave Ivanovog evanđelja) ima smisla jedino na grčkom (jeziku pisanog izvora), ali ne i na aramejskom, jeziku na kojem su vjerojatno razgovarali. Kriterij neugodnosti ili kriterij različitosti. Tvrdnje različite od autorove namjere su vjerojatno pouzdanije. Na primjer, ako je raspeće bilo poniženje za rane kršćane, vjerojatno ne bi tvrdjeli kako je Isus raspet osim ako doista nije."Jesus Christ." Cross, F. L., ed. The Oxford dictionary of the Christian church. New York: Oxford University Press. 2005 Autorova namjera. Ovaj kriterij obrnut je kriteriju razlike. Kada izloženi materijal služi pretpostavljenim namjerama autora ili urednika, tada je sumnjiv.Funk, Robert W., Roy W. Hoover, and the Jesus Seminar. The five Gospels. Harper SanFrancisco. 1993. page 21. Na primjer, razni dijelovi evanđelja, poput pokolja nevine dječice, oslikavaju Isusov život kao ispunjenje proročanstva, i stoga prije prikazuju namjeru autora nego povijesni događaj.

Većina suvremenih istraživanja uzima kriterij vjerodostojnosti za temelj povijesnog istraživanja, prije nego kriterij različitosti.Theissen, Gerd and Annette Merz. The historical Jesus: a comprehensive guide. Fortress Press. 1998. translated from German (1996 edition). p. 11

Povijesna pozadina