mini|Logo Kršćanske adventističke Crkve Crkva adventista sedmoga dana ili Kršćanska adventistička crkva, Crkva je reformacijske baštine čija su najistaknutija vjerovanja, koja definiraju i njihov naziv, vjera u Kristov drugi dolazak i svetkovanje biblijskog sedmog dana, odnosno Subote. Adventistička crkva trenutno ima više od 20 milijuna vjernika.2017 Annual Statistical Report: 153rd Report of the General Conference of Seventh-day Adventists® for 2015 and 2016, str. 4 (dostupno na: http://documents.adventistarchives.org/Statistics/ASR/ASR2017.pdf)/

Naziv

Riječ adventist izvedena je od latinskog pasivnog participa prošlog adventus (dolazeći do) izvedenog od glagola advenire (doći do) koji se tvori od prefiksa ad- (do) i glagola venire (doći). Riječ "adventist" je upotrebljena radi vjerovanja pripadnika Adventističke crkve u Kristov drugi dolazak, dok je produžetak "sedmoga dana" pridodan zbog njihovog svetkovanja biblijskog sedmog dana, odnosno subote, sukladno četvrtoj Božjoj Zapovjedi.

Nazivi u Hrvatskoj

Adventiste sedmoga dana se u Hrvatskoj najčešće oslovljava samo s "Adventisti". I pripadnici hrvatske Adventističke crkve najčešće izostavljaju produžetak "sedmog dana", iz razloga što u Hrvatskoj ne postoji niti jedna Adventistička vjerska zajednica koja ne svetkuje Subotu (dok u svijetu postoji nekoliko znatno manjih zajednica koje su se odvojile od Adventista sedmoga dana zbog razilaženja mišljenja po tom pitanju). Jedan od naziva koji se u Hrvatskoj upotrebljava za Adventiste jest kolokvijalni termin s često, ali ne nužno, negativnim konotacijama - "subotari". Naziv je nastao na temelju adventističkog svetkovanja Subote i koristi se samo u govornom jeziku ili žargonu.

Doktrina

Biblija kao temelj i vrhovni autoritet

Adventisti sedmoga dana svoju cjelokupnu doktrinu temelje isključivo na Bibliji, naglašavajući svoju protestantsku tradiciju i načelo "Sola Scriptura". Iako ne priznaju izvanbiblijske autoritete kao temelje za formiranje doktrine, velik utjecaj pri tumačenju i oblikovanju razumijevanja Biblije imaju spisi Ellen G. White za koju vjeruju da je bila Božji prorok. Ona je bila dio rane Adventističke crkve i stoga je sve svoje tekstove temeljila na Bibliji, te Adventisti smatraju njezine spise izrazito korisnima jer je biblijske principe i proročanstva dodatno osvijetlila i prilagodila suvremenom svijetu, te iznijela mnoštvo korisnih zdravstvenih, psiholoških i pedagoških savjeta, čiju je istinitost i naprednost za ono doba potvrdila suvremena znanost. Iako svoja osnovna vjerovanja ne temelje na spisima Ellen G. White, oni znatno utječu na način života Adventista. No, njezini spisi, kao i sve druge knjige o duhovnim temama ili pastorove propovijedi, podređene su Bibliji, stoga se kroz nju provjeravaju. Ako se utvrdi da se suprotstavljaju biblijskim načelima, odbacuju se, a ako su u skladu s njima, prihvaćaju se (što adventisti temelje na Pavlovom upozorenju iz 1. Solunjanima 5, 19-21: "Ne gasite duha! Ne prezirite proroštava! A sve kušajte i što je dobro, zadržite!"). James White, jedan od pionira adventnog pokreta i suprug Ellen G. White, izjavio je:

"Nijedan kršćanin nema slobodu ostaviti Bibliju i učiti što mu je dužnost preko bilo kojega od darova. Onoga časa kad to učini, darove stavlja na krivo mjesto i sebe dovodi u krajnje opasan položaj. Riječ (Biblija) mora imati prvo mjesto i crkva na nju mora paziti kao na pravilo po kojem će se ravnati i kao na izvor mudrosti iz kojega će učiti što joj je činiti. Ali ako dio crkve zastrani od biblijske istine i postane slab i bolestan i stado se raštrka tako da Bog vidi potrebu da dade darove Duha radi ispravljanja, obnove i iscjeljenja onih koji griješe, mi mu trebamo dopustiti da djeluje."Review and Herald, 25. veljače 1868.

Ellen G. White adventistima stoga ne služi da upućuje u istinu, već da usmjerava ljude natrag na njezin izvor - Bibliju (što je i sâma često naglašavala govoreći da je ona "manje svjetlo" koje upućuje na "veće svjetlo Biblije",Odabrana svjedočanstva, sv. 3, str. 33 a smatra se da je to bilo neophodno u doba široko rasprostranjenog vjerskog fanatizma i zbrke američkog 19. stoljeća. Stoga James White, u nastavku citata, naglašava:

"Neka darovi imaju svoje odgovarajuće mjesto u crkvi. Bog ih nikad nije stavio u prvi plan niti nam je zapovjedio da gledamo u njih kako bi nas oni vodili na putu istine i na putu za Nebo. On je uzdigao svoju Riječ. Pisma Staroga i Novoga zavjeta čovjeku su svjetiljka koja mu osvjetljava stazu za kraljevstvo. Slijedite taj put."

Dakle, unatoč optužbama, adventisti ne smatraju poznavanje spisa Ellen G. White nužnim za kršćane, već isključivo poznavanje Biblije, a sve ostalo, ako se s Biblijom slaže, može biti koristan dodatni materijal, stoga da optužbe odgovaraju:

"Dobro je poznato da smo bili optuženi kako uvjetujemo pripadnost zajednici vjerovanjem u viđenja i da smo njih proglasili pravilom svoje vjere. To je potpuna neistina."Review and Herald, 14. veljače 1856.

I sâma Ellen White je izjavila:

"Riječ Božja je veliki otkrivač pogrešaka; vjerujemo da se sve mora podvrgnuti njezinoj provjeri. Biblija mora biti naše mjerilo za svaki nauk i postupak."Ellen G. White: 1888 Materials, str. 44 i "Duh nije dan, niti će ikada biti dan da zamijeni Bibliju, jer Sveto pismo izričito kaže kako je Božja Riječ mjerilo kojim se mora ispitati svako učenje i iskustvo"Ellen G. White: Velika borba, str. 9

Ono što je također osnovno načelo među adventistima jest da svaki pojedinac treba proučavati Bibliju i, uz molitvu i pomoć Duha Svetoga, uvjeriti se sâm u istinu prije nego što se odluči krstiti (za razliku od mnogo raširenijeg običaja da se pojedinac pokrštava kao dijete, dok još nije sposoban sâm odlučiti o svojem vjerovanju).

Krštenje

Ono se odvija tek nakon što osoba prouči Bibliju, razumije doktrinu i odluči o tome slaže li se s biblijskim načelima i vjerom u koju se krsti. Uobičajeno starosno doba kada se nekršteni vjernici Adventističke crkve odlučuju za "sklapanje saveza s Bogom" je otprilike u razdoblju od 15 do 25 godina, no to je individualna stvar i onaj tko nije siguran da je shvatio doktrinu, pričekat će s krštenjem dokle god ne razriješi sva pitanja. Prije krštenja slijedi razdoblje proučavanja 28 temeljnih vjerovanja koje pojedina osoba obavlja s pastorom. Nakon što osoba prihvati sve biblijske tekstove koji se tiču ovih tema, slijedi priznanje grijeha Bogu i pokajanje za iste (posredništvom Isusa Krista), te obećanje da će se u životu držati biblijskih principa. Nakon toga slijedi sâm čin krštenja koji obavlja pastor u ime Oca, Sina i Duha Svetoga, i to potpunim uronjavanjem, a ne polijevanjem. To temelje na biblijskim izvješćima o krštenju, pa tako i Isusovom, koji uvijek pritom spominju izlazak iz vode ("Jedva je bio izašao iz vode", Mk 1, 10), te na sâmom značenju grčke riječi βαπτισμός, što znači "uronjavanje". Isti način prisutan je i u nekim drugim crkvama poput Baptističke i Kristove crkve.

Subota

Vjerojatno najočitija praksa koja razlikuje Adventiste od većine kršćanskih crkava jest držanje četvrte Božje Zapovjedi (Izl 20, 8-11) koja nalaže svetkovanje subote kao Sedmog dana, umjesto nedjelje. Adventisti vjeruju da je rana kršćanska zajednica svetkovala subotu kao dio Božjeg moralnog Zakona koji nije ukinut na križu. Kršćani su počeli svetkovati nedjelju iz dva razloga: (1) da bi se jasno odvojili od Židova,Jewish Encyclopedia, 1907., II, str. 509Leon Poliakov, The History of Anti-Semitism, str. 17-25. koji su nakon Bar Kokhbinog ustanka (132. – 135. godine n.e.) postali vrlo omraženi u Rimskom carstvu i (2) radi stabilnosti Rimskog Carstva koje se većim dijelom sastojalo od poganskog stanovništva koje je štovalo boga Sunca (najčešće Mitru kao glavnog boga grčko-rimske religije mitraizmaCumont: Religion Among the Greeks and Romans, p. 163Loisy: La Sybbile, p. 95) u prvi dan tjedna - nedjelju:

"Ta ista nepopustljiva odanost starom bogu svjetlosti ostavila je svoj trag, sve do našega vremena, na jednoj od svetih i općih kršćanskih ustanova. Staro neznabožačko ime 'dies Solis' ili 'Sunday' (nedjelja), za tjedni kršćanski praznik, zadržano je, u velikoj mjeri, radi ujedinjenja neznabožaca i kršćana, za koju je svrhu prvi dan tjedna Konstantin preporučio svojim podanicima - neznabošcima i kršćanima, kao 'časni dan Sunca'. To je bio njegov način da bi ujedinio nesložne religije svojega carstva jednom zajedničkom ustanovom."Arthur Stanley: Lectures on the History of the Eastern Church, p. 193 "Budući da je Mitra bio 'Nepobjedivo Sunce, (neznabožačka) religija je tražila sebi cara, kojemu bi poslužila kao predstavnika Mitrina na Zemlji. [...] Čini se da je rimski vladar bio označen kao pravi car. Nasuprot kršćanstvu, mitraizam je priznavao Cezara nositeljem božanske milosti. [...] Mitraizam je bio tako čvrsto prihvaćen da je mogao nametnuti na kršćanski svijet svoj sunčev dan umjesto subote."prof. Gilbert Murray, Oxford University: History of Christianity in the Light of Modern Knowledge, str. 73-74.

Kao što katolički tisak i kler (između ostalog i kardinal James GibbonsCatholic Mirror, 23. 9. 1893.</blockquote>) potvrđuje, ne postoji raniji spomen svetkovanja prvog dana tjedna:

"Od početka pa do kraja Svetog pisma ne postoji nijedan stih, koji ovlašćuje prijenos tjednoga javnog bogosluženja od sedmog dana tjedna na prvi."Catholic Press, 25. 8. 1900. "Sveto pismo veli: 'Sjećaj se dana subotnjeg da ga svetkuješ'. Ali Katolička crkva kaže: Ne! Drži prvi dan tjedna; i cijeli svijet se klanja u odanoj poslušnosti naredbi Katoličke crkve."Father T. Enright, 1118 N. Grand Ave. Des Mones, Iowa, 1893. "Dokazali smo da Otkupitelj, za vrijeme svog boravka na zemlji, nije ni u kom slučaju odstupio od vjernog svetkovanja subote, na koje se pozivaju četiri evanđelista 51 put; premda je sebe označio 'Gospodarom subote', On nije ni jednom, zapoviješću ili praksom, nagovijestio da od svoje strane želi promijeniti (subotnji) dan i postaviti drugi."

321. godine donesen je Konstantinov edikt koji je nedjelju uveo i kao građansku instituciju (npr. trgovine nisu radile):

"Kada je i kako postao običaj da se svetkuje prvi dan u tjednu, Novi zavjet o tome nas ne izvješćuje. [...] Prvi zakon o tome izdao je car Konstantin. On je naredio, 321. godine, da svi građanski i obrtnički poslovi prestanu u gradovima, ali je poljodjelski posao dopustio. [...] Ipak, tu naredbu da se nedjeljom ne radi, nitko nije smatrao, da se temeljila na trećoj (četvrtoj) zapovijedi, sve do potkraj šestoga stoljeća. Od tog vremena, malo-pomalo, postala je ustanovljeni nauk Crkve tijekom svojih 'tamnih stoljeća', da su crkveni učitelji, ili biskupi s rimskim papom, njihovim prevoditeljem i zamjenikom Kristovim, prenijeli subotu Staroga zavjeta, njezinu slavu i svetost na prvi dan tjedna."Bishop Skat Rordam: "Report of the Second Ecclesiastical Meetings in Copenhagen", Sept. 13-15. 1887, P. Taaning, p.p. 40-41.

Nakon Konstantinovog edikta, Katolička crkva na Laodicejskom saboru 336. n. e. prenosi svečanost od subote na nedjelju.The Convert's Cathechism of Catholic Doctrine, p. 50, 2nd edition, 1910. Ova odredba se još više zaoštrava 386. godine kada Konstantin zakonski zabranjuje stanovnicima Carstva da se poslovi bilo kakve vrste vrše u nedjelju.<ref>dr. A. Neander: General History of Christian Religion and Church, vol. 2, p. 300</ref> Kardinal James Gibbons, na prigovore američkih protestanata na rad nedjeljom za vrijeme Svjetske izložbe 1893. staje u obranu adventističkih protestanata koji drže subotu: