NASA

mini|desno|Svemirski centar John F. Kennedy. mini|desno|50 godina NASA-e. NASA (akronim od ) je savezna civilna uprava SAD-a za zrakoplovna i svemirska istraživanja i razvoj, sa sjedištem u Washingtonu. Osnovana je 29. srpnja 1958. odlukom američkog predsjednika D. Eisenhowera. Naslijedila je državnu upravu za zrakoplovstvo NACA (eng. National Advisory Committee for Aeronautics), osnovanu 1915. Od svojih početaka NASA je vodila američke programe svemirskih istraživanja, od prvih američkih letova s ljudskom posadom (program Mercury; program Gemini) do leta ljudi na Mjesec (program Apollo) i misija raketoplana Space Shuttle. NASA je također predvodila istraživanja u komunikacijama (Telstar), meteorologiji, geologiji te drugim miroljubivim primjenama zemljinih umjetnih satelita. Bespilotne međuplanetarne letjelice brojnih NASA-inih programa (na primjer iz programa Mariner i programa Voyager) dale su obilje podataka o Sunčevu sustavu.

Znanstveno-istraživački centri Ames Research Center, Moffett Field, Kalifornija Jet Propulsion Laboratory, Pasadena, Kalifornija Langley Research Center, Hampton, Virginia John H. Glenn Research Center, Lewis Field, Cleveland, Ohio Goddard Institute for Space Studies, New York Goddard Space Flight Center, Greenbelt, Maryland

Eksperimentalna središta Ames Research Center, Moffett Federal Airfield Dryden Flight Research Center, Edwards Air Force Base Independent Verification and Validation Facility, Fairmont, West Virginia Langley Research Center, Hampton, Virginia John C. Stennis Space Center, kod Bay St. Louisa, Mississippi Wallops Flight Facility, Wallops Island, Virginia

Konstrukcije i lansirni objekti Kennedy Space Center.George C. Marshall Space Flight Center, Huntevile, Alabama John F. Kennedy Space Center, Florida Lyndon B. Johnson Space Center, Houston, Teksas Michoud Assembly Facility, New Orleans, Louisiana White Sands Test Facility, Las Cruces, Novi Meksiko

Projekt Deep Space Deep Space Network (DSN) stanice: Goldstone Deep Space Communications Complex, Barstow, Kalifornija Madrid Deep Space Communication Complex, Madrid, Španjolska Canberra Deep Space Communication Complex, Canberra, Australija

Muzeji i slični objekti United States Space & Rocket Center, Huntsville, Alabama Space Center Houston, Houston, Teksas Kennedy Space Center Visitor Complex, otok Merritt, Florida

Povijest

Iako je američko istraživanje raketa do kraja Drugog svjetskog rata, u usporedbi s razvojem u Njemačkoj, bilo skromnih razmjera, solidna testna podloga bila je u to vrijeme uspostavljena. Tomu su doprinijela tri glavna, iako tek kasnije povezana čimbenika. Prvo su Goddardova istraživanja, drugo su istraživanja i rad Američkog interplanetarnog (kasnije raketnog) društva i treće su istraživanja pri Kalifornijskom institutu za tehnologiju. "A Brief History of Rocketry"

Američko interplanetarno društvo ili AIS (engl. American Interplanetary Society) osnovali su 1930. Edward G. Pendray i David Lasser. Bilo je to prvo udruženje u Americi, koje je gradilo i iskušavalo rakete. Pendray je sa svojom ženom 1931. posjetio njemački raketni aerodrom u Berlinu, pa je po povratku u SAD odlučeno da će AIS, po uzoru na VfR, konstruirati vlastite rakete. Četiri godine nakon osnutka, 1934., udruženje mijenja ime u Američko raketno društvo ili ARS (engl. American Rocket Society) i počinje raditi na razvoju i popularizaciji raketne tehnike. Članovi tog udruženja 1941. stvaraju jezgru poduzeća "Reaction Motors", Inc., prve kompanije posvećene isključivo razvoju raketne tehnologije (JATO i testne rakete).

Društvo uskoro počinje izdavati i svoje izvrsno glasilo pod naslovom "Jet Propulsion". Američko raketno društvo do danas je na čelu svih američkih raketnih udruženja. 1951. uključilo se u osnivanje Međunarodne astronautičke federacije, čiji su članovi postali mnogi ugledni raketni znanstvenici i koja je zastupala ideju miroljubivog i zajedničkog istraživanja svemira svih naroda svijeta. Jedan od temeljnih ciljeva federacije bilo je i povezivanje svih astronautičara, stvaranje međunarodnih centara za studije, istraživanje i ostvarenje leta u svemir. Međunarodnoj astronautičkoj federaciji pristupilo je 1954. i Astronautičko društvo Jugoslavije. Taj je pokret nesumnjivo doprinio razvoju civilnih svemirskih institucija i svemirskih programa, poput NASA-e, smirivanju međunarodnih napetosti vezanih uz razvoj i testiranje dalekometnih balističkih projektila, te široj međunarodnoj suradnji.

Pravi razvoj američke rakete započeo je 1936., kada je istraživač zrakoplovstva i aerodinamičar Theodore Karman u Visokoj tehničkoj školi Kalifornije osnovao neku vrst udruženja za istraživanje raketa. Udruženju su pristupili istraživači Frank J. Malina, Hsue-Shen Tsien, A. M. O. Smith, John W. Parsons, Edward S. Forman i Weld Arnold, koji je i financirao prve radove. Glavni cilj te skupine bila je konstrukcija rakete za istraživanje velikih visina. Rad je, međutim, dao mnogo veće rezultate. Istraživači su otkrili čitav niz novih pogonskih sredstava za rakete, stvorili prvu američku pomoćnu raketu za start aviona i izvršili važna istraživanja teorijskih osnova.

Tijekom Drugog svjetskog rata ova je grupa, povezana s Kalifornijskim institutom za tehnologiju, utemeljila "Aerojet Engineering Corporation", raketno poduzeće koje se također bavilo razvojem i proizvodnjom testnih i pomoćnih raketa za uzlijetanje zrakoplova. "Povijest rakete", Pol Negri, www.csa.hr, 2011.

Raketni program Private Konačno, u siječnju 1944., izrađen je takozvani ORDCIT projekt (engl. Ordinance and California Institute of Technology). U suradnji s američkom vojskom, koja je sponzorirala Jet Propulsion Laboratory, istraživački ogranak Kalifornijskog instituta za tehnologiju, ta je skupina učenjaka pokrenula raketni program Private. Prva raketa koju su izradili bila je "Private A" raketa, dugačka oko 2 metra i pogonjena krutim gorivom. Lansirana je 1. prosinca 1944., kod Leach Springa u Kaliforniji i postigla visinu od oko 15 kilometara. U proljeće 1945. poletjela je kod Fort Blissa u Teksasu još jedna raketa te skupine, opremljena malim krilima i nazvana Private F.

Sljedeći korak bio je raketa na pogon tekućinama za istraživanje visokih slojeva atmosfere. Budući da je Private najniži čin američke vojske, nova je raketa dobila ime Corporal. Njezin puni naziv glasio je kasnije WAC Corporal (engl. Without Any Control). U razvoj ove rakete uključio se i prof. Goddard, baveći se odabirom prikladnog goriva (anilin, umjesto dušične kiseline i benzina). Prva WAC Corporal raketa dosegla je 26. rujna 1945. na White Sands Proving Groundsu u Novom Meksiku visinu od čak 70 kilometara. Bila je dugačka 6,5 metara, imala promjer 60 cm i sadržavala tri repna stabilizatora. Sastojala se od prvog stupnja na kruto gorivo nazvanog "Tiny Tim" (ratna zrakoplovna raketa) koji je mogao proizvesti potisak od 23 000 kg (230 KN), te Aerojetov drugi stupanj koji je imao potisak od oko 700 kg (7 000 N).

Do Drugog svjetskog rata, uvjeti u SAD-u nisu bili osobito povoljni za početak svemirske ere. Aktivnosti kao što su znanstvena istraživanja mogle su se razvijati jedino u privatnim institucijama poput sveučilišta, zaklada i specijaliziranih udruženja. Specifični ugovori s državom mogli su se sklopiti tek kada je već potvrđena vrijednost određenog područja istraživanja. Drugi svjetski rat označio je prekretnicu. Znanstvenici i proizvođači bili su mobilizirani pod pritiskom okolnosti i osnovane su nove vladine strukture. U tom kontekstu vojne su strukture ponijele najveći teret, pa su lansirne aktivnosti i nakon rata ostale pod direktnom vojnom kontrolom.

Bumper-Wac rakete Ratna mornarica SAD-a (engl. US Navy), Zrakoplovstvo (od 1947. US Air Force) i Vojska (US Army) razvijale su svoje zasebne raketne i balističke programe, a razvoj dalekometnog oružja imao je prioritet. No, neposredno nakon Drugog svjetskog rata tomu još uvijek nije bilo tako. Zrakoplovstvo je dobilo privilegiranu poziciju u razvoju dalekometnih projektila (MX-774 program), ali se odlučilo za razvoj bombardera. Mornarica se u početku pretežno orijentirala na znanstveno istraživanje gornjih slojeva atmosfere, a tek je vojska integrirajući von Braunov tim i njemačke V-2 rakete, nastavila istinski razvijati dalekometne projektile.

Nakon što su došli na američko tlo, njemački su raketni stručnjaci dobili zadaću da upoznaju osoblje američke vojske i poduzeća General Electric s karakteristikama i načinom rukovanja golemim V-2 raketama, kako bi im mogle poslužiti kao podrška u istraživanju velikih visina i razvoju naprednih balističkih oružja. Prvi statični test motora njemačke V-2 rakete na teritoriju SAD-a zbio se sredinom ožujka, a prvo lansiranje sredinom travnja 1946. Rana V-2 istraživanja koristila su rakete isključivo njemačkog dizajna, no američka poboljšanja uvedena su već 1947., uključujući povećanje V-2 rakete za oko 1,5 m radi povećanja prostora za koristan teret. Druga važna modifikacija bilo je dodavanje drugog stupnja. Osam V-2 raketa bilo je opremljeno WAC Corporal raketama kao drugim stupnjem, a rezultirajuće lansirno vozilo nazvano je Bumper-Wac. Prvih pet Bumper-Wac raketa lansirano je iz White Sands Proving Grounda, u Novom Meksiku, s ciljem postizanja što veće visine.

24. veljače 1949. drugi je stupanj pete u seriji Bumper-Wac rakete letio tako visoko da je postao prvi ljudskom rukom načinjen objekt lansiran u svemir. Nedugo nakon toga, Bumper-Wac testiranja premještena su u novootvoreni Long Range Proving Ground u Cape Canaveralu, koji ima mnogo veći slobodni prostor za lansiranje jer se nalazi na obali Atlantskog oceana. Osma po redu Bumper-Wac raketa postala je prva raketa lansirana iz Cape Canaverala, 24. srpnja 1950. godine.

Mornarica je također koristila V-2 rakete za istraživanje visinskih slojeva atmosfere i za razvoj balističkih projektila (u suradnji s vojskom). Budući da je za svoja istraživanja gornjih slojeva atmosfere trebala stabilniju platformu, 1946. je godine razvila "Aerobee" raketu, temeljenu na američkoj WAC Corporal raketi i "Viking" raketu, temeljenu na njemačkoj V-2 raketi. Do kraja 1940-tih, vojna istraživanja balističkih projektila prerasla su također i infrastrukturu postrojenja u Fort Blissu u Teksasu, pa je za nastavak istraživanja odabran Redstone Arsenal u Huntsvilleu, Alabama, karakterističan po obilnim izvorima električne energije iz TVA 27 područja i jednostavanom transportnom pristupu novom dalekometnom testnom poligonu u Cape Canaveralu. Premještaj iz Fort Blissa u Redstone Arsenal obavljen je između travnja i studenog 1950. godine. U Huntsville je došao i cjelokupni von Braunov tim, zajedno s brojnim vojnim i civilnim osobljem i nekoliko stotina zaposlenika General Electrica.

Vojna baza Redstone Arsenal

Źródło i licencja