+ Austro-Ugarska Monarhija Kraljevine i zemlje Austro-Ugarske:Cislajtanija (Austrijsko Carstvo1911 Encyclopædia Britannica/Austria-Hungary): 1. Češka, 2. Bukovina, 3. Koruška, 4. Kranjska, 5. Dalmacija, 6. Galicija, 7. Austrijsko primorje, 8. Donja Austrija, 9. Moravska, 10. Salzburg, 11. Šleska, 12. Štajerska, 13. Tirol, 14. Gornja Austrija, 15. Vorarlberg; Translajtanija (Kraljevina Ugarska): 16. Ugarska 17. Hrvatska i Slavonija; 18. Bosna i Hercegovina) Habsburška Monarhija, s povijesnom ulogom sprečavanja turske invazije u srce Europe u XVI. i XVII. stoljeću, s dvjestogodišnjom “misijom” održavanja državne zajednice srednjoeuropskih i podunavskih zemalja kao potencijalne jezgre za šire europsko okupljanje, ušla je bezglavo u I. svjetski rat, u njemu pokopala 1.200.000 svojih vojnika i raspala se ne toliko voljom svojih naroda koliko vojnom snagom velesila Antante, koje su je slomile, iako su je sve do sredine 1918. željele održati. Iz današnje perspektive odluka kralja Franje Josipa I. i vladajuće elite Austro-Ugarske da, nakon ubojstva prijestolonasljednika Ferdinanda i njegove supruge, na koje je 28. lipnja 1914. atentat izveo bosanski Srbin Gavrilo Princip, izvede agresiju na Srbiju i time započne Prvi svjetski rat, izgleda nerazumna kada se zna da je odnos snaga između Antante (Rusija, Velika Britanija i Francuska, kojima će se 1915. priključiti Italija, a 1917. SAD) i Centralnih sila bio vrlo nepovoljan. U procjeni odnosa snaga i ishoda rata kobno su promašili politički, vojni i diplomatski stratezi Centralnih sila.Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povijest, Golden marketing, Zagreb, 1999., str. 37.
S izbijanjem rata u ljeto 1914. hrvatski su se političari našli pred pitanjem kako bi se rat mogao završiti, tko su hrvatski prijatelji i saveznici, a tko neprijatelji i protivnici, i što bi Hrvati mogli učiniti s obzirom na to da će odluke pasti u sudaru milijunskih armija velesila. Hrvati su vjerovali u dugovječnost Monarhije. To je uvjerenje bilo kako u glavama nepismenih seljaka, tako i u razvijenoj povijesnoj svijesti većine intelektualaca. Na ovom mjestu valja citirati što je Stjepan Radić, kasnije kultni vođa Hrvata, rekao u času izbijanja rata 1914. o njegovu ishodu:
Hrvatski narod i njegov vođa (od 1920.), dakle, podjednako su željeli tako oslabljenu Monarhiju kako bi ona morala pristati na federaciju država svojih brojnih naroda, što bi omogućilo konstituciju Hrvatske kao države u koju bi bile uključene Dalmacija i Istra, a eventualno i Bosna i Hercegovina.
Mogući ishodi Prvoga svjetskog rata
Prvi svjetski rat je granica epoha. Ona je tako čvrsto uspostavljena da se u historiografiji desetljeće i pol prije njegova početka vezuje uz 19. stoljeće, a tek od njega počinje teći 20. stoljeće. Kaže se, naime, da se 19. stoljeće po svome duhu, ozračju, mentalitetu, svakodnevnom životu... jednostavno "prelilo" preko 1900-e i nastavilo "puzati" do 1914, od kada počinje teći 20. »stoljeće ratova«, odnosno "halucinatorne politike i čudovišnog ubijanja". Koje je u svemu tome mjesto Hrvatske i hrvatskog naroda?
Položaj u ratu bitno je obilježavala činjenica što Hrvatska nije bila suverena država, pa u svjetskoj konflagraciji nije bila subjekt međunarodnog prava. Bila je to Austro-Ugarska Monarhija, u čijem se sastavu (Dalmacija i Istra u sklopu austrijskog, a banska Hrvatska ugarskog dijela) nalazila. To znači da je Hrvatska sudjelovala u ratnim naporima i stradanjima, a nije odlučivala ni o ratu ni o miru, premda je ratni ishod presudno utjecao na njezin budući položaj. Kako? Na to pitanje za njegova trajanja bilo je teško odgovoriti, jer je svaki ratni ishod za Hrvate bio višeznačan, s time da ni jedan nije sam po sebi donosio poboljšanje njihova statusa.
Koji su mogli biti ratni ishodi? rat je mogla dobiti Antanta (i pridružene članice) rat su mogle dobiti Središnje sile pobjeda Saveznika mogla je, ali nije morala značiti i razbijanje Austro-Ugarske.
To pitanje i odgovori nisu tek akademske naravi. Naime, sve do sredine 1918., tj. pred početak pete godine ratovanja, još se nije znao pobjednik, a do samog njegova kraja nije bila poznata sudbina Austro-Ugarske Monarhije. To je važno imati na umu prilikom ocjenjivanja postupaka hrvatskih aktera u ratu, inače se lako možete naći na stranputici. Što je za Hrvatsku mogao značiti pojedini od navedenih ratnih ishoda?
U slučaju pobjede Središnjih sila, Kruna i ugarska politička elita vjerojatno bi bile još arogantnije prema manjim narodima u Monarhiji. To znači da od njezina trijalističkog preuređenja (u kojoj bi treća jedinica bili Slaveni Monarhije) ne bi bilo ništa. Dalmacija, Istra i banska Hrvatska nastavile bi živjeti odvojeno, a kako je njihovo ujedinjenje condicio sina qua non svakog izlaska Hrvatske iz pozicije objekta, ona bi se vrlo vjerojatno našla u kolonijalnom položaju poput predratne Bosne i Hercegovine.
Pobjeda Antante uz očuvanje Monarhije kao protuteže Njemačkoj (do Oktobarske revolucije), odnosno Rusiji (nakon Revolucije) mogla je donijeti Hrvatskoj određena poboljšanja (što je i predviđeno u 10. od 14. Wilsonovih točaka iz siječnja 1918. godine),U njoj je stajalo: »Pucima Austrougarske, kojih mjesto među pucima želimo vidjeti osigurano i zajamčeno, treba pružiti najslobodniju mogućnost autonomnog razvitka. no uz vrlo vjerojatne bolne teritorijalne gubitke. U tom slučaju, naime, Italija bi inzistirala na realizaciji odredaba iz Londonskog ugovora,Riječ je o tajnom ugovoru koji je Italija, dotada članica Trojnog saveza, potpisala u Londonu 26. travnja 1915. s Antantom a kojim prelazi na njezinu stranu. Zauzvrat su joj obećani »austrijski« teritoriji i prevlast na Jadranskome moru. Od hrvatskih teritorija Italiji je trebala pripasti Istra, veći dio Dalmacije. a i Srbija bi se zbog svojih zasluga, simpatija i statusa žrtve teritorijalno proširila u najmanju ruku na južni dio hrvatskog Jadrana.XI. Wilsonova točka predviđala je da »Srbiji treba priznati slobodan i siguran pristup na more, a međusobni odnošaji balkanskih naroda moraju se urediti prijateljskim pregovorima...«
Poraz Središnjih sila i saveznička odluka da se Austro-Ugarska razbije nije obećavao Hrvatskoj ništa dobro. Kompenzacije Srbiji u tom slučaju umnogome bi nadilazile "slobodan i siguran pristup na more", a realizacija Londonskog ugovora u tom slučaju činila se posve izvjesnom. Ta inačica završetka rata jedina je u sebi sadržavala mogućnost stvaranja hrvatske države.
Unatoč mnogobrojnim opasnostima koje je nosio, potonji ishod — pobjeda Antante i razbijanje Austro-Ugarske — bio je najpoželjniji među relevantnim hrvatskim političkim čimbenicima u ratu. On je, naime, otvarao najveće mogućnosti: objedinjavanje hrvatskih zemalja u jednoj državi, čija moć u središtu, vjerovalo se, ne bi poput Beča i Pešte mogla ugrožavati svestrani slobodni razvoj Hrvatske.
Zbog metodoloških razloga, hrvatske političke čimbenike u Prvome svjetskom ratu (vidi članak: Hrvatska politika u Prvom svjetskom ratu), valja predstaviti redoslijedom kojim su se angažirali na rješavanju hrvatskoga nacionalnog i državnog pitanja, a u vezi s pretpostavljenim završetkom rata. To su: Jugoslavenski odbor u Londonu, Ujedinjena nacionalistička omladina, organizirano hrvatsko iseljeništvo, Jugoslavenski klub u Carevinskom vijeću u Beču, Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba te Hrvatski sabor (vidi članke: Hrvatsko-srpska koalicija i Zagrebačka rezolucija).
Velikosrpske pretenzije na BiH i Hrvatsku
Prvi je svjetski rat aktualizirao dvije latentne opasnosti za hrvatsku budućnost. Riječ je o talijanskom i srbijanskom imperijalizmu, kojima Hrvati nisu poklanjali potrebnu pažnju, prvo zato što su oba bila nemoćna da nasrnu na Austro-Ugarsku i drugo zato što se u slučaju Srbije radilo o imperijalizmu maloga seljačkog naroda. Međutim, uz potporu velesila Antante oba bi imperijalizma postala vrlo opasna. Srbija je od sredine 19. stoljeća stalno uključivala hrvatske zemlje i BiH u svoje buduće državne granice. Da je Srbija ozbiljno mislila na taj svoj nacionalni program, dokazuje činjenica da ga je unosila u svijest svih slojeva naroda, od dječjih generacija do vojnih obveznika i visokih škola,Stokes, Gale: "Social Origins of East European Politics" (210-245), in Chirot, Daniel (ed.), The Origins of Backwardness in Eastern Europe, University of California Press, Berkeley, 1989, str. 237. tako da će srpski narod ne samo u Srbiji već i u Hrvatskoj, BiH i Vojvodini slijediti velikosrpsku politiku tijekom cijeloga jednog stoljeća.Bilandžić, 38.
mini|Vjerska karta Austro-Ugarske u južnoslavenskim dijelovima Monarhije ocrtavala je i etničku podjelu naroda. Katolici (plava) - Hrvati, pravoslavci (žuta) - Srbi, muslimani (zelena) - Muslimani u BiH. Sustavnu indoktrinaciju koju je Srbija provodila u narodu analizirao je Charles Jelavich, američki znanstvenik koji je rezultate objavio u studiji Južnoslavenski nacionalizmi. Američki je istraživač analizirao 350 srpskih, hrvatskih i slovenskih gramatičkih, zemljopisnih, povijesnih i književnih udžbenika koji su se koristili tijekom 50 godina prije Prvoga svjetskog rata. Analizirao je i 25 kalendara kao važne izvore koji su se nalazili u gotovo svakoj kući. U udžbeniku za zemljopis iz 1883. u srpske su zemlje uključene sve zemlje buduće Jugoslavije osim Slovenije. U istom udžbeniku se npr. navode narodi jugoistočne Europe, i to: Srbi, Slovenci, Slovaci, Nijemci, Mađari, Rumunji, Albanci, Grci, Bugari i Talijani, ali Hrvata nema.
U Atlasu srpskih zemalja iz 1891. piše da su Hrvatska, Slavonija i Srijem “... srpske zemlje, jer u njima žive Srbi ... Sedam osmina su pravi Srbi koji govore srpski kao god i mi. Srbi koji žive oko Zagreba zovu se još i Hrvatima". Petnaest godina kasnije, 1906., udžbenik za IV. razred kaže: “Trojedna kraljevina se zove zemlja koju čine tri srpske kraljevine: Hrvatska, Slavonija i Srem". Udžbenik za zemljopis 1912. kaže da su stanovništvo Dalmacije “sve sami Srbi od kojih je većina katolika”. Međutim, u to vrijeme u Dalmaciji je bilo 82,6% Hrvata, 16,22% Srba i 2,01% Talijana, prema austrijskom popisu iz 1900. godine. Tijekom Prvog svjetskog rata, američki novinar i publicist John Reed, boraveći u Srbiji, bilježi iste velikosrpske težnje u obrazovnom sustavu, navodeći da djeca u školama ne uče samo "zemljopis stare Srbije, nego svih srpskih zemalja, redom njihovog iskupljenja: prvo Makedonija, potom Dalmacija, Bosna, Hercegovina, Hrvatska, Banat i Bačka.", str. 55 Bilježi i "sveti entuzijazam" starog srbijanskog časnika, koji oduševljeno pripovijeda kako su "vjerovali da će se jednog dana ostvariti san o Velikoj Srbiji, ali u dalekoj budućnosti, dok se sada ostvaruje, za što vrijedi umrijeti".Reed, 56.
Jasan motiv srpskih namjera dao je Stanoje Stanojević, sveučilišni profesor i enciklopedist, početkom 1909. u pismu hrvatskom povjesničaru Ferdi Šišiću objavljenom u bosanskom dnevniku Narod, pa ga zbog važnosti valja opširno citirati:
Jovan Cvijić, svjetski priznat antropogeograf, profesor beogradskog sveučilišta i Sorbonne te predsjednik SANU-a i počasni doktor i akademik mnogih stranih sveučilišta i akademija, napisao je 1909. studiju Aneksija BiH i srpski problem. Na osnovi demografskih podataka o BiH, taj svjetski priznati stručnjak izrekao je ove glavne teze: mini|Cvijićeva etnografska karta Balkana BiH su “centralna oblast jezgre srpskog naroda”. "One, dakle, nisu za Srbiju i srpski narod ono što su Elzas i Lotaringija za Francuze ili Trenta i Trst za Talijane ... većono što je oblast Moskve za Rusiju...” Po njegovim podacima 1895. je u BiH bilo 34,99% muslimana, 42,94% pravoslavaca i 21,31% katolika. Kako, međutim, muslimane i katolike smatra Srbima, kao i ostale štokavce, Cvijić je ustvrdio da naroda srpskog jezika na Balkanu ima 9.656.200, iako je Srbija tada imala 2.750.000 stanovnika. Budući da je bilo teško “sakriti” postojanje Hrvata, Cvijić je svih 9 i pol milijuna svrstao pod rubriku “Srbo-Hrvati”.