desno|mini|250px|Klorofil daje listovima zelenu boju.
desno|mini|250px|Prirodni pigment ultramarin u obliku praha.
mini|desno|250px|Sintetski organski pigment ultramarin.
mini|desno|250px|Slika konja u okeru iz francuske špilje Lascaux.
mini|desno|250px|Željezov(III) oksid ili željezno crvenilo, čisti prah (hrđa).
mini|desno|250px|Elizabeta I. je znala koristiti olovno bjelilo da bi dobila blijedi ten.
mini|desno|250px|Svjetlosti različitih valnih duljina (boja) upadaju u pigment. Ovaj pigment upija crvenu i zelenu svjetlost, ali odbija plavu, stvarajući plavu boju pigmenta.
mini|desno|250px|Titanijev dioksid je najkvalitetniji bijeli pigment u bojama i lakovima.
mini|desno|250px|Osušeni nalič zelene boje.
mini|desno|250px|Pigmenti u boji koji su se koristili na ratnom brodu Vasa, a olovno bjelilo je na najdonjoj polici, drugi s lijeva.
mini|desno|250px|Pigmenti na prodaji (tržnica Goa, Indija).
mini|desno|250px|Vermilion, cinober ili rumenica je narančasto crveni, skarletni pigment, izvorno proizveden u prah usitnjenog minerala cinabarita.
mini|desno|250px|Titanijev žuti pigment.
mini|desno|250px|Pariško plava ili prusko plava (berlinsko modrilo).
mini|desno|250px|Čađa (E152) je jedan od oblika kemijskog elementa ugljika. To je amorfni ugljikov prah (crna prašina) s česticama kuglastog promjera od 10 do 80 nm.
mini|desno|250px|Kromov žuti pigment ili kromova žuta.
mini|desno|250px|Organski pigment alizarin.
mini|desno|250px|Zbirka prvih upotrebljivih anilinskih boja (Tehničko sveučilište u Dresdenu).
mini|desno|250px|Ftalocijaninski zeleni pigment.
mini|desno|250px|Žuta boja pojedinih lišajeva (ovdje Caloplaca thallincola) nastaje zbog prisutnosti antrakinona.
mini|desno|250px|Perinonski narančasti pigment.
mini|desno|250px|Usporedba između aluminijskog pigmenta sa svojstvom isplivavanja (lijevo) i aluminijskog pigmenta s neisplivavajućim česticama (desno).
mini|desno|250px|Sedefasti lak za nokte.
mini|desno|250px|Manganski ljubičasti pigment je ustvari amonij-manganov(III) pirofosfat.
desno|mini|250px|Uzorak pigmenta minija ili crvenog olova, napravljen pečenjem pigmenta olovnog bjelila.
mini|desno|250px|Bombarderi B-25 Mitchell, obojani temeljnom bojom od cinkovog žutila, sastavljani 1942.
mini|desno|250px|Cinkov fosfat.
mini|desno|250px|Svjetleći pigmenti koja se vide pod ultraljubičastim zračenjem.
mini|desno|250px|Glazura osim povećanja otpornosti i nepropusnosti za vodu služi i za dobivanje ljepšeg izgleda.
mini|desno|250px|Kobaltni ljubičasti pigment je ustvari kobalt(II) fosfat.
mini|desno|250px|Kobaltna plava, kobaltni plavi pigment ili kobaltovo modrilo je ustvari kobalt(II) oksid.
mini|desno|250px|Kadmijev žuti pigment ili kadmijevo žutilo je ustvari kadmijev sulfid CdS.
mini|desno|250px|Kadmijev crveni pigment ili kadmijevo crvenilo je ustvari kadmijev sulfid CdS s dodacima selenija.
mini|desno|250px|Umbra je pigment koji sadrži od 45 do 70% Fe2O3 i sa znatnim udjelom manganovog dioksida (od 5 do 20%).
mini|desno|250px|Sijena je pigment koji nakon žarenja dobije crvenosmeđu boju.
mini|desno|250px|Kromoksidna zelena kao pigment.
mini|desno|250px|Raspršenje svjetlosti je veće za bijele pigmente što je veći indeks loma svjetlosti.
mini|desno|250px|Temeljna boja.
mini|desno|250px|Cinkov oksid kao bijeli pigment.
mini|desno|250px|Čađa se primjenjuje kao ojačavajuće sredstvo u proizvodnji gume (više od 90% količina).
mini|desno|250px|99,999% čista grafitna šipka, 1 x 3 cm.
mini|desno|250px|Željezno crnilo.
Pigment (lat. pigmentum: boja) je tvar različita kemijska sastava koja je nositelj boje u živih organizama. Nalaze se u stanicama u obliku zrnaca, kapljica i kristala; često su vezani na bjelančevine. Važni su za život biljaka, životinja i čovjeka. Podrijetlo im je dvojako: stvoreni su u protoplazmi specijalnih stanica kao endogeni pigmenti (plastidi) ili dospijevaju u stanice infiltracijom kao egzogeni pigmenti. Najrašireniji su pigmenti: porfirini (klorofil, hemoglobin, citokromi i drugi), karotenoidi (žuti ksantofili i narančasti do narančastocrveni karoteni, koji se nalaze u različitim tkivima biljaka, praživotinja, spužava, mahovnjaka, ježinaca, kralježnjaka, te fukoksantin u smeđih i nekih drugih alga), fikobilini (fikoeritrin i fikocijan), antocijani (crvene, ljubičaste i plave boje) te njihove bezbojne modifikacije leukoantocijanidini (bijela boja latica), flavoni i flavonoidi (žute boje poznate i pod nazivom antoksantini; nalaze se u listovima, cvjetovima i plodovima biljaka, a dolaze i u nekih vrsta kukaca i ježinaca). U vakuolama većine biljaka reda Caryophyllales nalaze se crveni ili žuti betalaini, koji u svojoj molekuli sadrže dušik: betanidin u korijenu cikle, filokaktin u biljkama roda Phyllocactus, žuti pigment u zapadnoindijske opuncije. Takav je i amanitin, crveni pigment u otrovne gljive crvene muhare. U biljnom svijetu rašireni su i kinoni (primjerice smeđa jesenja boja listova kruške), a dolaze i u unutarnjim organima ježinaca i kukaca (naftokinoni). U perju, dlakama i koži životinja i čovjeka nalaze se melanini. Kod patoloških stanja pigmenti mogu biti abnormalno pojačani (na primjer kod žutice) ili ih nema (albinizam). Raspodjela pigmenata na površini (koži) ljudskoga, životinjskoga ili biljnoga organizma naziva se pigmentacija.
Pigment je materijal koji izgleda obojeno zbog selektivne apsorpcije i refleksije svjetlosti. Pigmenti se koriste kao tvari koje daju boju naličima, tintama, plastičnim i tekstilnim materijalima te prehrambenim i kozmetičkim proizvodima. Mogu biti od prirodnih materijala (organskog ili anorganskog podrijetla) ili umjetni (kemijski sintetizirani). Na primjer pigmenti minerala: oker, crveni, zeleni ili pigmenti iz školjaka. U industriji i umjetnosti pigmenti su netopive, čvrste tvari koje se obično koriste u obliku praha zajedno s vezivima (ulje, ljepilo, lakovi, jaje) i drugim sastojcima (na primjer voda).
Svijet u kojem živimo šaren je od boja i nezamisliv je bez pigmenata. Gotovo da i nema plohe ili predmeta oblikovanog ljudskom rukom a da ne sadrži ili da nije prekriven pigmentom. Knjige, novine, zidovi soba, pročelja zgrada, keramičke pločice, automobili, željeznički vagoni, brodovi, mostovi, sve je to prekriveno pigmentima. Guma i plastične mase od kojih se izrađuje mnoštvo predmeta za svakodnevnu upotrebu također su obojeni pigmentima.
Povijest Prirodni anorganski pigmenti bili su poznati još u prapovijesti. Naši preci iz kamenog doba upotrebljavali su mineralne pigmente kao što su oker, manganov smeđi pigment i različite gline za crteže u spiljama za koje se procjenjuje da su nastali prije oko 100 000 godina. Paljenjem okera priređivale su se oko 2 000. pr. Kr. nove vrste crvenih i ljubičastih pigmenata koji su se upotrebljavali za bojenje glinenog posuđa. Arsenov sulfid se smatra prvim čistim žutim pigmentom, ultramarin je vjerojatno bio prvi plavi, malahit zeleni, cinober crveni, a antimonov sulfid prvi čisti crni pigment.
Proizvodnja pigmenata u industrijskom smislu započela je u 18. stoljeću otkrićem pariškog i berlinskog modrila, kromovog žutila i kobaltovog modrila. U 19. stoljeću proizvodio se ultramarin te neki kobaltni, željezni i kadmijevi pigmenti. Opći znanstveni i tehnički napredak u 20. stoljeću omogućio je sintezu i primjenu mnogih novih i kvalitetnih pigmenata, među kojima su i cinkov oksid, titanijev dioksid, olovni titanat, molibdenski narančasti pigment, kadmijevo crvenilo i tako dalje. Proizvodnja anorganskih pigmenata započela je u 19. stoljeću, ali su se već i ranije upotrebljavali pigmenti biljnog i životinjskog porijekla. Prirodni pigmenti kao klorofil, indigo i sepija nisu danas za praksu više važni, već se primjenjuju sintetski proizvodi. Začetak proizvodnje organskih pigmenata poklapa se s početkom dobivanja kemijskih spojeva iz ugljena (katranske boje). Prvi organski pigmenti bili su metalne soli organskih bojila, pa se industrija organskih pigmenata prvo razvijala paralelno s razvojem tekstilnih topljivih bojila. Najpoznatiji organski pigmenti otkriveni su ovim redom: 1899. litolni crveni pigmenti, 1905. toluidni red pigmenata, 1907. dinitralin narančasti, 1909. hansa žuti pigmenti, 1911. naftoli, 1935. diarilidi i ftalocijanini. Kinakridoni su otkriveni 1958., a šezdesetih godina 20. stoljeća sintetizirani su kondenzacijski azo pigmenti, pigmenti benzimidazolonskog, izoindolinonskog i azometinskog reda, te pigmenti iz grupe metalnih složenih spojeva.
Pigmenti u industrijskoj primjeni Pigmenti su obojene tvari koje su kao nositelji obojenosti sastojci različitih proizvoda kao što su boje i lakovi (nalič), tiskarske boje, guma, plastika, keramika, papir, sintetska vlakna, betonski, prehrambeni i kozmetički proizvodi. Za razliku od topljivih boja (u vodi, organskim otapalima ili materijalu koji treba obojiti) i bojila, pigmenti nisu topljivi u ostalim sastojcima materijala u koji se ugrađuju, već su dispergirani u finom usitnjenju, sve do nanometarskih čestica. Od mnogih svojstava pigmenata najvažnija je njihova boja, koja ovisi o apsorpciji, odnosno refleksiji vidljivoga dijela spektra. Bijeli pigmenti reflektiraju gotovo sav spektar, crni ga apsorbiraju, a obojeni jedan dio apsorbiraju, a ostali reflektiraju.
Pigmenti su kemijske tvari u obliku vrlo sitnih čestica, koje se upotrebljavaju uglavnom u optičke, ukrasne (dekorativne) ili zaštitne svrhe. Pigmenti su većinom obojeni i služe u prvom redu kao tvari koje daju boju sredstvima za prekrivanje površina, to jest bojama i lakovima (nalič), odnosno tiskarskim bojama, ali se upotrebljavaju i bojenje mase materijala. Za razliku od bojila, pigmenti su netopivi u vodi ili otapalu u kojem se primjenjuju i ne stvaraju kemijske veze s materijalom koji treba obojiti, već ostaju suspendirani u vezivu u finom razdjeljenju. Osim kao tvari koje mijenjaju optička svojstva materijala, pigmenti služe i u mnoge specijalne svrhe, na primjer kao sredstva protiv korozije.
Pigmentima su vrlo slična i punila, to jest nepromjenljive (inertne) tvari koje se dodaju tehničkim proizvodima (papiru, gumi, plastičnim masama) s namjerom da im se promijene svojstva ili smanji cijena. Mnogi pigmenti služe ujedno i kao punila.
Vrste pigmenata Pigmenti se mogu razvrstati na više načina, na primjer prema porijeklu, kemijskom sastavu, boji ili prema svojoj manjeni.
S obzirom na svoje porijeklo razlikuju se prirodni i sintetski pigmenti. Iako nekoć vrlo važni, prirodni pigmenti danas više nisu bitni, pa su i po svojstvima, a posebno po proizvedenim količinama uvelike nadmašeni sintetskim pigmentima.
Različit kemijski sastav pigmenata uzrokuje i bitne razlike u svojstvima i primjeni između njihovih dviju osnovnih kemijskih klasa, anorganskih i organskih pigmenata. Anorganski su pigmenti mnogo duže u upotrebi. Njihov je udio u ukupnoj godišnjoj proizvodnji pigmenata mnogo veći od organskog i iznosi više od 96%. Odlika je anorganskih pigmenata što im je boja postojana, velike su pokrivne moći, otporni su prema djelovanju atmosferilija, otapala i topline i njihova je proizvodnja jeftina. Organski pigmenti veoma su se razvili u posljednjih pedeset godina i danas se primjenjuju sve više, posebno za raznobojni tisak u grafičkoj industriji. Ističu se većom paletom boja i nijansi, sjajnošću i transparentnošću.
Prema svom području primjene razlikuju se pigmenti za naliče boja i lakova na uobičajenim podlogama (drvo, metal, građevne podloge), pigmenti za tiskarske boje za papir, tekstil i kožu, pigmenti za bojenje mase materijala (guma, plastične mase, staklo, papir), pigmenti za keramiku i emajl, za proizvode prehrambene i kozmetičke industrije, za slikarske boje i tako dalje.