Štokavsko narječje (štokavština, štokavica), jedno od triju narječja hrvatskoga jezika, uz čakavsko i kajkavsko. Štokavsko je narječje također osnova na kojoj su razvijeni suvremeni standardni jezici Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca.
Naziv potječe od odnosno-upitne zamjenice što, srodne bjeloruskim zamjenicama што (što), чо (čo), шо (šo); ruskim zamjenicama что (što), чё (čo), чо (čo), шо (šo), rusinskoj zamjenici што (što), ukrajinskim zamjenicama що (ščo), шо (šo), што (što), чо (čo), bugarskoj zamjenici що (što), makedonskoj zamjenici што (što), gornjolužičkosrpskoj zamjenici što, crkvenoslavenskoj zamjenici čĭto, poljskoj zamjenici co, čakavskoj zamjenici ča.Max Vasmer: что, u: Этимологический словарь русского языка (Etimološki rječnik ruskoga jezika), Moskva, 1964-1973.ča, Hrvatski jezični portal, pristupljeno 8. studenoga 2022.što, Hrvatski jezični portal, pristupljeno 8. studenoga 2022.
Podrijetlom iz praindoeuropskog *kʷid, naknadno praslavenske zamjenice *čь i *-to, u konačnici *čьto. Srodne etimologije su latinski quid i litavski kìtas.
Rasprostranjenost lijevo|mini|320x320px|Dijalekti štokavskog narječja pri kraju 20. st. Štokavskim narječjem govori se u Hrvatskoj u Slavoniji i Baranji, na većem dijelu Banije, Kordunu, Lici i dalmatinskom kopnu; na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine, Crne Gore, u Srbiji. Ovisno o autoru, torlački govori na jugoistočnom prostoru Srbije smatraju se zasebnim torlačkim narječjem (Josip Lisac, Iva Lukežić) ili dijelom štokavskog narječja (Aleksandar Belić, Pavle Ivić, Miloš Okuka).
Na sjeverozapadu štokavsko narječje graniči s mađarskim jezikom i kajkavskim narječjem. Granica je na Dravi kod Virovitice, prema okolici Bjelovara i južno do Jasenovca. Zapadno granica ide prema Petrinji, okolici Karlovca i okolici Ogulina do Gorskog kotara gdje su štokavski govori Liča, Sungera, Mrkoplja, Moravica i Gomirja. Zapadno zaleđe Samobora i Ozlja, odnosno žumberačka oaza prostor je štokavskih govora.Mijo Lončarić: Kajkavsko narječje, Školska knjiga, Zagreb 1996. Štokavske oaze postoje u kajkavskom području između Križevaca i Koprivnice i u blizini Čazme. Najzapadnija oaza štokavskih govora je u okolici Peroja u Istri. Južno na obali štokavski se govori jugoistočno nakon Novog Vinodolskog, uz izuzetak čakavskog Senja. Govori okolice Zadra, u Novigradu, Privlaci, Bibinju i Sukošanu su još djelomično čakavski. Na obali do Omiša je čakavski prostor sa štokavskim govorima Nina, Zatona, Svetog Petra na moru, Pirovca, Šibenika s okolicom i Segeta. Štokavski je zapadni Pelješac, Mljet i otoci u blizini Dubrovnika, dio govora na Korčuli, Hvaru, Braču i Šolti. Jugoistočna granica ide od Dečana, do ušća Laba u Sitnicu, do planine Pasjače, zapadno od Prokuplja do Stalaća, do granice s Bugarskom istočno od Zaječara. Van ovog prostora granica štokavskog narječja se uglavnom poklapa s državnim granicama Hrvatske, Srbije i Crne Gore.
Izvan granica štokavskog jezičnog područja, štokavskim se narječjem služe govornici u Italiji (Molise, moliškohrvatski govori), u Austriji (vlahijska oaza u Gradišću, sela Štoji, Bandol, Vlahi), Mađarskoj (u mađarskoj Podravini, Baranjskoj županiji, u okolici Pečuha, u selima uz mađarsko-srpsku granicu te u nekolicini sela oko Kaloče i Budimpešte), Rumunjskoj (Rekaš, govori rekaških Hrvata), u Sloveniji (Bojanci, Marindol u Beloj Krajini), u Makedoniji, u SAD-u (Watsonville (Little Konavle), konavoski govori; New Orleans, govori iseljenika s područja nekadašnje Dubrovačke Republike).Hrvatski jezik u dijaspori, Jezik.hr, pristupljeno 11. studenoga 2022.
Povijesna rasprostranjenost mini|desno|300px|Predmigracijska raspostranjenost čakavskog, štokavskog i kajkavskog narječja (do 16.st.).Josip Lisac, Hrvatska dijalektologija 1 - Hrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja i hrvatski govori torlačkog narječja, Zagreb: Golden marketing - Tehnička knjiga, 2003. Prostor štokavskog narječja obojan je zelenom bojom. Prije velikih seoba u 16. i 17. st. štokavsko narječje graničilo je s kajkavskim i čakavskim narječjem na zapadu, mađarskim jezikom na sjeveru, torlačkim narječjem, rumunjskim, bugarskim, makedonskim i albanskim jezikom na istoku i jugoistoku.
Granica s kajkavskim narječjem Od 11. st. do velikih seoba pretpostavlja se istočna granica kajkavskog narječja sa štokavskim na jugu Slavonije, u Posavini i središnjoj Slavoniji do Požeškog gorja.Mijo Lončarić: Kajkaviana & alia, Ogledi o kajkavskim i drugim hrvatskim govorima. Čakovec, Zagreb: Zrinski, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 2005. U slavonskoj Podravini kajkavština je istočno sezala do Podravske Slatine. Pretpostavljeni prijelazni kajkavsko-zapadnoštokavski govori istočnije od ovih područja mogli su sezati najdalje do Donjeg Miholjca.Mijo Lončarić: Kajkavsko narječje, Školska knjiga, Zagreb 1996.
Granica s čakavskim narječjem Granica s čakavskim narječjem pretpostavlja se istočno od Une, južno prema Dinari, uz izbijanje na more istočno od Cetine. Zapadni Pelješac, Korčula i Lastovo su čakavski, a istočni Pelješac, Mljet i otoci kod Dubrovnika štokavski.
Istočna i jugoistočna granica Istočna i jugoistočna granica proteže se od Albanije, preko Kosova i današnjeg Stalaća do današnjeg Donjeg Milanovca na Dunavu.
Unutrašnje granice zapadne i istočne štokavštine
Granica između zapadne štokavštine i istočne štokavštine najvjerojatnije je išla Dunavom, do područja nešto zapadno od Drine i dalje nedaleko od današnje Foče. Odatle je granica išla prema Neretvi, ali tako da je Neretva s okolicom bila u zapadnoj štokavštini; zatim je odijelila zapadnoštokavsko Dubrovačko primorje od zaleđa i izlazi na more u Boki kotorskoj.
Neke od jezičnih značajki kojima se dijele zapadno i istočno štokavsko narječje su: šćakavizam, štakavizam, akcentuacija (neoakut). Migracije govornika štokavskog narječja Ove su povijesne granice izmjenjene raseljavanjem stanovništva za turskog prodiranja polovicom 16. st. Govornici štokavskog narječja povlače se pred Turcima prema sjeverozapadu pri čemu dolazi do novih jezičnih inovacija u kontaktu govornika različitih dijalekata.
Pri ovim migracijama štokavskih govornika nastaju:
jugozapadni istarski dijalekt čakavskog narječja, čakaviziran štokavski dijalekt iseljenika s makarskog primorja, sa štakavskim supstratom istočnohercegovačko-krajiški dijalekt, prostorno najrašireniji štokavski dijalekt kojim se govori u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori govor Peroja u Istri, štokavski govor zetsko-južnosandžačkog dijalekta Razvoj Rano razdoblje do 11. st.
U doba doseljenja Slavena na područje današnje Hrvatske i Bosne (6-7. st.), ondje se govorio još razmjerno jedinstven praslavenski jezik.<ref name="Matasovic">Ranko Matasović: Poredbenopovijesna gramatika hrvatskog jezika, Matica hrvatska, 2008.</ref>
Pretpostavlja se kako su se protojedinice budućih narječja već u razdoblju 7. i 8. st. razlikovala po razvoju praslavenskih jotiranih dentala, *t' i *d' i po razvoju suglasničkih skupina *št' i *žd'.
+ Razvoj praslavenskih jotiranih dentala *t' i *d' i suglasničkih skupina *št' i *žd' praslavenski čakavska protojedinica kajkavska protojedinica zapadnoštokavska protojedinica istočnoštokavska protojedinica *t' t' (not', pet') č (noč, peč) ć (noć, peć) ć (noć, peć) *d' / j (meja, tuji), dž, đ đ (međa, tuđi), j đ (međa, tuđi) *št' št' (ognjišt'e, išt'ete), ś šč (ognjišče, iščete) šć (ognjišće, išćete) št (ognjište, ištete) *žd' / žj (dežja), ždž, žj, ź žđ (možđani) žd (moždani)
Govori južnih Slavena idućih se stoljeća razvijaju u zapadnojužnoslavenske (pretci slovenskog, hrvatskog, srpskog, bošnjačkog i crgonorskog jezika) i istočnojužnoslavenske govore (pretci bugarskog i makedonskog jezika).
Pretpostavlja se kako je slovenski jezik razvio jezične inovacije u 9.st. i 10.st. kojima se odvojio od ostalih zapadnojužnoslavenskih govora, nakon čega je slijedilo raslojavanje ostalih govora u kajkavsko narječje, čakavsko narječje, zapadnoštokavsko narječje i istočnoštokavsko narječje.
Prema mišljenju Ivića i Lukežić, štakavski refleks suglasničkih skupina *št’ > št i *žd’ > žd nastao je na prostoru istočnih južnoslavenskih jezika (bugarski i makedonski), a s vremenom se širio prema zapadu na istočnu štokavštinu i s vremenom zapadnu štokavštinu.
12. - 15. st.
U razdoblju do 15. st. štokavsko narječje razvija fonem ǯ (dž).
Primjer: *srčba > srǯba (srdžba)
Zajednička inovacija kajkavskog, čakavskog i štokavskog narječja u ovom razdoblju je neoakut pri povlačenju naglaska s naglašenih slabih poluglasa. U prošlosti se ova inovacija smatrala ograničenom na zapadnoštokavske govore, ali novija dijalektološka istraživanja potvrđuju inovaciju i na istočnoštokavskom području.Mate Kapović, Povijest hrvatske akcentuacije: Fonetika, Matica hrvatska, Zagreb, 2015.
U ovom razdoblju se s područja Huma kreću širiti dvije jezične inovacije, povlačenje naglasaka pri čemu nastaju dva nova naglaska (dugouzlazni i kratkouzlazni) i sinkretizam, odnosno ujednačavanje oblika dativa, lokativa i instrumentala množine. Širenjem ovih inovacija štokavsko će se narječje u narednom razdoblju rascjepiti na novoštokavske i nenovoštokavske govore.
Ovo razdoblje prethodi velikim migracijama pred Turcima, a prema Ivi Lukežić na kraju 15. st. možemo govoriti o narednim povijesnim dijalektima na zapadnoštokavskom području:
slavonski dijalekt, šćakavski, s govorima različitog ostvaraja jata i onima u kojima je jat još nezamijenjen sjeverozapadnobosanski, šćakavski, ikavski livanjsko-vrbaski, šćakavski, ikavski makarskoprimorski, šćakavski, ikavski zapadnohumski, štakavski, ikavski biokovsko-cetinski, štakavski, ikavski istočnobosanski, šćakavski, ijekavski poneretvanski/istočnopelješki, štakavski ijekavsko-ikavski dubrovačko-mljetski, štakavski, (i)jekavski
Podjela štokavskog narječja
Prema dostupnim podjelama štokavskog narječja, najčešće korišteni kriteriji za podjelu štokavskog narječja na dijalekte su refleksi jata, akcentuacija i šćakavizam/štakavizam. Određeni autori koriste nejezične kriterije kao što su etnicitet kao jedan od kriterija podjele štokavskog narječja na dijalekte ili isključivanja pojedinih dijalekata iz svojih podjela. Pitanje pripadnosti čakavskih dijalekata i status čakavskog narječja nije bilo riješeno do 1977. godine. Do tad se čakavsko narječje smatralo dijelom štokavskoga narječja.
Proučavanje štokavskih govora započelo je u osamdesetim godinama 19. stoljeća. Dosada je objavljen niz rasprava i studija o raznim aspektima štokavštine i o pojedinim štokavskim govorima koje su napisali:
Pero Budmani, Milan Rešetar (Der štokavische Dialekt, Beč, 1907.) Aleksandar Belić (Zum heutigen Stande der serbokroatischen Dialektologie (Mit einer Karte), 1909.) Stjepan Ivšić (Današnji posavski govor, 1913.) Josip Hamm (Štokavština donje Podravine, 1949.) Dalibor Brozović (Govor u dolini rijeke Fojnice, 1957.) Mate Šimundić (Govor Imotske krajine i Bekije, 1971.) Božidar Finka i Antun Šojat (Hrvatski ekavski govori jugozapadno od Vinkovaca, 1975.) Pavle Ivić, Dalibor Brozović (Jezik, srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, 1988.) Josip Lisac (Hrvatska dijalektologija 1. Hrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja, 2003.) Miloš Okuka (Srpski dijalekti, 2008.) Iva Lukežić (Zajednička povijest hrvatskih narječja 1. Fonologija, 2012.). Ostale podjele štokavskog narječja Ovisno o kriterijima podjele, štokavsko narječje je moguće podijeliti u šire skupine govora, odnosno dijalekata.
Akcentuacija