Engleski rog (tal. Corno inglese, skraćeno C.i.), spada u skupinu drvenih puhačkih glazbala. Nastao je 1725.g. u Italiji, usavršavanjem puno starijeg instrumenta zvanog oboa da caccia.
Melodijski opseg
Opseg mu je isti kao u oboe sa zvukom dubljim za kvintu. U tehničkom smislu je podudaran s njom i mogu ga svirati oboisti. Zvuk engleskog roga je vrlo srodan zvuku oboe, samo je nešto mukliji i tamniji, tako da mu naročito odgovaraju melodije mirnijeg toka i sjetnog ili tužnog izraza. Melodijski registar najpovoljniji mu je između "a" i "c2", u tom opsegu ton mu je vrlo snažan, a opet mek i izražajan.
Ton instrumenta
Po izgledu se razlikuje od oboe ne samo dužinom nego i kruškastim proširenjem cijevi pri kraju, kao i povišenom metalnom cjevčicom na početku, koja nosi dvostruki jezičak od trske. Kruškasto proširenje koje se ponovo sužava kod izlaza, uzrokuje zatvoreniji i malo prigušeniji ton engleskog roga za razliku od oboe. Instrument zauzima mjesto u molskim temama gdje najviše do izražaja dolazi njegov čežnjiv i sanjarski karakter. Zbog toga se često u glazbi koristi kao instrument tužnog izražaja s puno čežnje i usamljenosti, poput pastoralne glazbe ili pastirske svirke.
Repertoar Mnogi poznati oboisti i drugi glazbenici izvode razne skladbe na engleskom rogu. Zbog njegova specifičnoga zvuka, mnogi su ga skladatelji rabili u pojedinim svojim orkestralnim skladbama, primjerice:
Antonín Dvořák: IX. simfonija u e-molu "Iz Novog svijeta" op.95 (1893.) Joaquín Rodrigo: Concierto de Aranjuez (1939.) Vincenzo Bellini:Il Pirata (Introduzione iz II. čina) (1827.) Hector Berlioz: Rimski karneval: uvertira (1844.) i Harold u Italiji (1834.) Hector Berlioz: Fantastična simfonija (III. stavak) (1830.) Claude Debussy: Nokturni (1899.) César Franck: Simfonija u D-duru (1888.) Joseph Haydn: 22. simfonija "Filozof" Gordon Jacob: Rapsodija za engleski rog i gudače (1948.) Maurice Ravel: Koncert za klavir i orkestar u G-duru (1931.) Nikolaj Rimski Korsakov: Šeherezada op.35 (1888.) Ned Rorem: Koncert za engleski rog i orkestar (1992.) Gioacchino Rossini: Wilhelm Tell: Uvertira (1829.) Dmitrij Šostakovič: 11. simfonija u G-duru (1957.) Dmitrij Šostakovič: 8. simfonija u D-duru (1943.) Jean Sibelius: Karelia suite (1893.) i Pelléas et Mélisande (1905.) Petar Iljič Čajkovski: Romeo i Julija: uvertira - fantazija (1870.) Ralph Vaughan Williams: V. simfonija u d-molu (1943.) Richard Wagner:Tristan i Izolda (1859.)
Kategorija:Drvena puhačka glazbala