Jerihonske lubanje su ljudske lubanje s licima rekonstruiranim gipsom koje potječu iz neolitičkog razdoblja drevnog Levanta. Prvi su primjerci pronađeni u Jerihonu, na području današnje Palestine, i datiraju se u razdoblje između oko 7000. i 6000. pr. Kr. Otkrivene su slučajno tijekom arheoloških iskapanja 1930-ih godina, koja je vodio John Garstang. Danas se čuvaju u brojnim muzejima diljem svijeta. Osim u Jerihonu, pronađene su i u Ain Ghazalu i Ammanu u Jordanu, Beisamounu u Izraelu te Tell Ramadu u Siriji.The British Museum. "Plastered Skull." Pristupljeno 23. listopada 2016.
Odlike
Većina ovih lubanja pripadala je odraslim muškarcima, no nekoliko ih je pripadalo ženama i djeci. Riječ je o pravim ljudskim lubanjama čija su lica rekonstruirana obojenim gipsom, s komadićima morskih školjki umjesto očiju, dok su linije lica, kosa i brkovi oslikani bojom.
Vještina i preciznost modeliranja, suptilna gradacija površina te osjećaj za odnos između kostiju i mekog tkiva sami po sebi predstavljaju iznimno umjetničko postignuće. Štoviše, crte lica nisu tipizirane, nego svaka lubanja nosi snažno izražena individualna obilježja. To je jedini poznati primjer monumentalne plastike nastao između razdoblja mlađega paleolitika i najstarijih spomenika mezopotamske umjetnosti. Ove glave predstavljaju prvi nagovještaj portretne tradicije u povijesti umjetnosti, koja će se nastaviti sve do pada Rimskog Carstva.
Za razliku od paleolitičke umjetnosti, koja se razvila iz percepcije slučajnih oblika, jerihonske lubanje imaju jasnu svrhu: ne stvarati život, nego ga nastaviti nakon smrti zamjenjujući prolazno tijelo trajnijim materijalom („kult mrtvih”, odnosno „kult predaka”). Pretpostavlja se da su glave bile izlagane na površini, dok su tijela pokapana ispod poda kuća, a najvjerojatnije su pripadala štovanim precima.
Jerihonske lubanje upućuju na vjerovanje neolitičkog čovjeka u postojanje duha ili duše, čije se sjedište nalazilo u glavi. Smatralo se da duša može nadživjeti tijelo i zadržati utjecaj nad sudbinom svojih potomaka, zbog čega ju je trebalo umiriti i pridobiti njezinu naklonost. Sačuvane glave služile su kao svojevrsne zamke za duhove, koje su ih trebale zadržati u njihovu izvornom prebivalištu. Kao vidljiv izraz običaja povezanih s obiteljskim ili plemenskim kontinuitetom, one jasno razlikuju sjedilački način života od nomadske egzistencije lovaca-sakupljača.
Poveznice
Neolitička umjetnost Animizam
Izvori
Kategorija:Prapovijesne skulpture Kategorija:Palestina Kategorija:Arheologija u Jordanu