mini|desno|200px|Položaj Azerbajdžana na Kavkazu Azerbajdžan (azer. Azərbaycan) je država smještena na istoku kavkaske regije euroazijskog kontitenta. Istočne obale mu zapljuskuje Kaspijsko jezero, dok na kontinentalnom dijelu graniči s Dagestanom na sjeveru, Gruzijom na sjeverozapadu, Armenijom i Turskom na jugozapadu, te Iranom na jugu. Dom je različitih etničkih skupina. Većinu njih čine Azeri, turkijska etnička skupina koja ima 9 milijuna pripadnika u nezavisnoj republici Azerbajdžanu.
Područje Azerbajdžana u 8. stoljeću pr. n. e. naseljavala su plemena Medijaca. U 7. stoljeću naše ere, dok je ovo područje bilo pod vlašću Perzije, osvajaju ga Arapi, koji sa sobom donose islamsku kulturu. U 11. stoljeću ga osvajaju Seldžuci. U svojim pohodima napali su ga i Mongoli (1231.), te Timur Lenk (potkraj 14. stoljeća). Od 15. do 18. stoljeća ovim područjem prožimaju se osmanski i perzijski utjecaji. Od 17. stoljeća nakratko je pod vlašću Perzije, koji su vladali sve do Perzijsko-ruskog rata (1804.-1813.), poslije kojeg je mirovnim ugovorom ovo područje predano Rusiji. Granica koja je tada nastala održala se do danas. Nakon Listopadske revolucije 1917. godine, u Azerbajdžanu djeluju radnički sovjeti. Sovjetsku su vlast uz pomoć Britanaca 1. srpnja 1918. godine srušili musavatisti, pripadnici azerbajdžanske muslimanske demokratske partije "Musavat" (Jednakost), koji su proglasili neovisnost države. Od svibnja 1920. ponovo je pod vlašću Sovjeta, a Azerbajdžan postaje Sovjetska Socijalistička Republika Azerbajdžan. 1922. godine, ujedinjen je s Gruzijskom i Armenskom sovjetskom socijalističkom republikom, te su zajedno tvorile Zakavkasku SFSR, koja se raspala 1936. godine, kada Azerbajdžan postaje konstitutivna republika u sastavu SSSR-a. 30. kolovoza 1991. godine Azerbajdžan proglašava neovisnost od Sovjetskog Saveza. Netom prije, Azeri su ušli u sukobe zbog azerbajdžanske regije Gorski Karabah, koji je pretežno naseljen Armencima, i do danas taj spor nije riješen.
Prapovijest Paleolitik Špilja Azykh na teritoriju Fizulinskog distrikta smatra se mjestom jedne od najstarijih proto-ljudskih naseobina u Euroaziji. Ostatci pra-acheuléenske kulture nađeni su u najnižim slojevima špilje Azykh i stari su najmanje 700.000 godina. Godine 1968., Mamadali Huseinov otkrio je čeljust pračovjeka od prije 300.000 godina, što se smatra najstarijim ljudskim ostatcima na području bivšeg Sovjetskog Saveza.
Eneolitik Eneolitik ili razdoblje bakrenog doba (6. – 4. tisućljeće pr. n. e.) je razdoblje tranzicije iz kamenog doba u brončano doba. U Azerbajdžanu su otkrivena mnoga eneolitička naselja, a artefakti datirani ugljikom pokazuju da su ljudi u to doba izgradili domove, izrađivali alat od bakra i šiljaste strijelice.
Od brončanog do željeznog doba Utjecaj starih naroda i civilizacija, uključujući Sumerane i Elamite, odrazio se i na područje Azerbajdžana. Mnogi kavkaski narodi pojavili su se kao najraniji stanovnici Zakavkazja, a među njima su najznačajniji predstavnici bili Kavkaski Albanci.
U 8. stoljeću pr. n. e. polunomadski Kimerijci i Skiti naselili su područje kraljevstva Manejaca. Asirci su također imali civilizaciju koja je imala procvat na području zapadno od jezera Urmije, u stoljećima prije stvaranja Medije i Kavkaske Albanije. Većina starih dokumenata i natpisa korištenih u povijesnim analizama ovog područja dolazi od Asiraca i kraljevstva Urartu. Većina zapadnih učenjaka koji se bave poviješću Azerbajdžana, referira se na grčke, arapske, perzijske, armenske i rimske izvore.
Iz vremena paleolitika, na području Azerbajdžana, nalazimo tragove u Aveidagu, Taglaru, Damjiliyu, Daš Salahliju i ostalim područjima. Rezbareni crteži urezani su na stijenama u Gobustanu, južno od Bakua, a na njima su predstavljeni prizori lova, ribolova, rada i plesa. Datiraju se u razdoblje mezolitika.
mini|desno|200px|Medijsko Carstvo Za Kavkaske Albance se smatra da su najstariji stanovnici Azerbajdžana.Historical Dictionary Rani osvajači, uključujući i Skite, pojavili su se u 9. stoljeću pr. Kr.Azerbaijan – US Library of Congress Country Studies (preuzeto 22. studenog 2016). Zakavkazje su osvojili Ahemenidi oko 550. godine pr. n. e. Za vrijeme tog razdoblja, Azerbajdžanom se širi zoroastrizam. Ahemenide je porazio Aleksandar Veliki 330. godine pr. n. e. Nakon pada Seleukovića u Perziji 247. godine pr. n. e., Armensko kraljevstvo uspostavlja kontrolu nad dijelovima modernog Azerbajdžana, između 190. godine pr. n. e. i 428. godine naše ere."Armenia-Ancient Period" – US Library of Congress Country Studies (preuzeto 22. studenog 2016)Strabo, "Geography" – Perseus Digital Library, Tufts University (preuzeto 22. studenog 2016). To Armensko kraljevstvo, kojim je vladala dinastija Arasakida bila je ogranak istoimene dinastije u Partskom Carstvu. Pod Partskim Carstvom Azerbajdžan se nalazio dugo stoljeća. Kavkaski Albanci osnovali su svoje kraljevstvo u 1. stoljeću pr. n. e., koje je u velikoj mjeri bilo nezavisno, doduše kao vazalna država, sve dok Partsko Carstvo nisu svrgnuli Sasanidi i učinili Kakvasku Albaniju provincijom 252. godine.str. 38James Stuart Olson. An Ethnohistorical Dictionary of the Russian and Soviet Empires. Encyclopaedia Britannica Vladar Kavkaske Albanije, kralju Urnair, službeno je prihvatio kršćanstvo kao državnu religiju u 4. stoljeću, a Albanija će ostati kršćanska država sve do 8. stoljeća. Kavkaska Albanija zadržala je svoju monarhiju sve dok je bila u potpunosti podređena Sasanidskoj Perziji. Sasanidska kontrola završila je njihovim porazom od muslimana Arapa 642. godine, pa je cijelo carstvo, uključujući i Azerbajdžan, osvojen u njihovom pohodu na Perziju."Islamic Conquest."
Sukcesivne migracije i naseljavanja euroazijskih i centralnoazijskih nomada su se nastavila, a provlače kroz povijest Kavkaza od Sasanidskog Carstva do pojave Azerskih Turaka u 20. stoljeću. Među iranskim nomadima koji su upadali u Azerbajdžan bili su Skiti, Alani i Kimerijci. Altajski nomadi, poput Hazara i Huna, upali su tijekom Hunske i Hazarske ere. Zidovi i utvrde Darbanda izgrađeni su tijekom Sasanidske ere kako bi blokirali nomade koji su dolazili sa Sjevernog Kavkaza. Međutim, takva naselja nisu bila stalnog tipa.str. 385–386
Antika Vladavina Ahemenida i Seleukovića Nakon rušenja Medijskog Carstva, u Azerbajdžan provaljuje perzijski veliki kralj Kir Veliki iz dinastije Ahemenida (6. stoljeće pr. n. e). Ovo najranije perzijsko carstvo imalo je snažan utjecaj na lokalno stanovništvo. Širi se religija zoroastrizam, kao i različiti kulturni perzijski utjecaji. Većina stanovništva Kavkaske ALbanije postalu su štovatelji vatre, što bi mogao biti znak njihove vjere u zoroastrizam, jer štovnog boga te vjere, Ahuru Mazdu predstavlja simbol vatre. Ovo carstvo je trajalo više od 250 godina, a kasnije ga je osvojio Aleksandar Veliki, što je dovelo do porasta helenističke kulture diljem Perzijskog carstva. Nakon smrti Aleksanda Velikog, područjem Kavkaza vlada grčka dinastija Seleukovića, sve do 3. stoljeća pr. n. e., kada kavkaska plemena uspostavljaju nezavisno carstvo, po prvi puta od invazije Medijaca.
Kavkaska Albanija, Partsko Carstvo i Sasanidska osvajanja Albansko kraljevstvo je nastojalo okupiti narode s izraženim kavkaskim identitetom u veliko carstvo. Međutim, u 2. ili 1. stoljeću pr. n. e., Armenci su znatno smanjili albanska područja osvajanjem područja Karabakha i Utika, koja su bila naseljena raznim albanskim plemenima poput Udina, Gargarina i Kaspijcima. Do tog vremena, granica Armenije i Kavkaske Albanije bila je na rijeci Kuri.Vidi: Strabo, Geography, 11.5 (English ed. H.C. Hamilton, Esq., W. Falconer, M.A.); also: Pliny the Elder, The Natural History, (eds. John Bostock, Henry Thomas Riley).Hewsen, Robert H. Armenia: a Historical Atlas. Chicago, Illinois: University of Chicago Press, 2001
mini|desno|200px|Natpis na stijeni u Gobustanu Područje je postalo poprište ratova kada su Rimljani i Parti širili svoja područja djelovanja. Velik dio Albanije se nakratko našao pod dominacijom rimskih legija Pompeja Velikog. Parti su kontrolirali jug Albanije. Do danas je očuvan isklesan natpis na jednoj stijeni, za koji se vjeruje da je najstariji očuvani istočno-rimski natpis, a nalazi se u Gobustanu, jugozapadno od Bakua. Zapis je ostavila XII '"Zgromljena legija" (Legio XII Fulminata), u vrijeme cara Domicijana. Postupno, Kavkaska Albanija dolazi pod kontrolu Parta.
Nakon podjele Albanije između Perzije i Bizanta 387. godine, albanski kraljevi vratili su kontrolu nad provincijama Uti i Artsakh, jer su ih Sasanidski kraljevi nagradili zbog njihove odanosti Perziji.M. Chaumont, "Albania, Ancient country in Caucasus" Encyclopaedia Iranica
Srednjovjekovni armenski povjesničari, kao što su Movses Khorenatsi i Movses Kaghankatvatsi pišu da su se Albanci preobratili na kršćanstvo u 4. stoljeću, ponajviše naporima Grgura Prosvjetitelja.Moses Khorenatsi. History of the Armenians, translated from Old Armenian by Robert W. Thomson. Harvard University Press, 1978Movses Kalankatuatsi. History of the Land of Aluank, translated from Old Armenian by Sh. V. Smbatian. Yerevan: Matenadaran (Institute of Ancient Manuscripts), 1984 Albanski kralj Urnair prihvatio je kršćanstvo, a krstio ga je sam Grgur. Proglasio je kršćanstvo kao službenu religiju svog kraljevstva. No, kršćanstvo se širili Albanijom postupno. Mnogi su ostali štovatelji zoroastrizma, sve do perzijskih osvajanja.
Srednji vijek Kad su stupili u kakvasku regiju, muslimanski Arapi porazili su Sasanide i Bizantijce. Arapi su učinili Kavkasku Albaniju vazalnom državom 667. godine, iako su kršćani predvođeni knezom Dževanšir pružali otpor godinama. U 9. i 10. stoljeću Arapi naseljavaju područje između rijeka Kura i Aran. To su bili Arapi iz Basre i Kufe, a naselili su područje koje su autohtoni narodi napustili.
Seldžuci i države sljednice mini|desno|200px|Godine kalifata Seldžučko razdoblje azerbajdžanske povijesti možda je i značajnije od arapskog osvajanja, jer je pomoglo oblikovati etnolingvističku nacionalnost modernih azerskih Turaka.
Nakon pada Abasidskog Kalifata, teritorij Azerbajdžana bio je pod utjecajem brojnih dinastija poput iranskih Salarida, Sadžida, Šedadida, Ravadida i Bujida. Međutim, početkom 11. stoljeća teritorij polako osvajaju Oguz Turci, pleme iz Centralne Azije. Prvi od tih turkijskih dinastija bijahu Gaznavidi iz sjevernog Afganistana, koji su zauzeli dio Azerbajdžana 1030. godine. Zatim su uslijedili Seldžuci, zapadni ogranak Oguza, koji su pokorili cijeli Iran i Kavkaz i vršili napade na Irak, gdje su svrgnuli Bujide u Bagdadu 1055. godine. Seldžuci tako postaju vladari ogromnog carstva, koje je uključivalo cijeli Iran i Azerbajdžan, sve do kraja 12. stoljeća. Tijekom vladavine Seldžuka, utjecajni seldžučki vezir Nizam al-Mulk uveo je brojne birokratske i obrazovne reforme. Njegova smrt 1092. godine bila je početak kraja nekad dobro organizirane seldžučke države, a stanje se dodatno pogoršalo nakon smrti sultana Ahmada Sandžara 1153. godine.
Lokalno, seldžučkim posjedima vladali su Atabezi, koji su bili sultanovi tehnički vazali. Naziv atabeg bio je uobičajen tijekom seldžučke vladavine na Bliskom Istoku, s početkom u 12. stoljeću. Pod njihovom vlašću, od kraja 12. do početka 13. stoljeća, Azerbajdžan je važno kulturno središte turkijskih ljudi. Palače atabegova Eldeniza i Širvanšaha ugostile su mnoge značajne ljude toga doba, od kojih su mnogi bili izvrsni muslimanski obrtnici i znanstvenici. Najpoznatiji od tih atabegova bješe Šamsadin Ildeniz.
Idliguzidi