Kolektivna krivica je izraz koji se rabi da bi se krivica za neko počinjeno djelo nekog pojedinca prebacila na druge osobe, obitelj, plemena, sve članove nekog udruženja, rase, spolove, cijele narode ili cijelo čovječanstvo. Ovo uključivanje u krivnju može obuhvaćati i ljude koji nisu uključeni u djelo tj. može se prebacivati s generacije na generaciju i tako u beskraj (istočni grijeh). Primjerice, u prošlosti su pojedinci recimo smrt Isusa Krista kao kolektivnoj krivici pripisivali Židovima te je ova kolektivna krivica bila je povod mnogim progonima Židova u prošlosti. Isto tako postoje još kolektivne krivice protiv muškaraca zbog podređenog položaja žena (spolna nejednakost), Nijemaca zbog zločina koji su počinili nacisti. Katoličkoj crkvi zbog: inkvizicije, Križarskih ratova, izazivanja ratova uopće, navodnog nereagiranja ili nedovoljnog reagiranja na nacističke zločine za vrijeme 2. Svjetskog rata. Hrvatima zbog zločina koji su počinile ustaše, pripisivanje svim bijelim Australcima krivicu ili osjećaj krivice zbog zločina nad Aboridžinima, bijelim Amerikanaca zbog rasne politike protiv ljudi s obojenom kožom i Američkim Indijancima itd.
U modernim demokracijama, krivicu za neko djelo mogu preuzeti samo počinitelji djela i oni koji su sudjelovali u pripremanju ili izvršenju nekog kazneno djelo/čina te prema tome ako ne postoji kolektivna krivica, ne može postojati niti kolektivna kazna. Ovim se, prema 33. članku Četvrte ženevske konvencije, ni jedna osoba ne može kazniti za neko djelo koje ona nije počinila, ali dalje prema 87. članku Treće ženevske i 33. članku Četvrte ženevske konferencije moguće su kolektivne kazne za ratne zločine. Kolektivna krivica i kazna isto tako je okosnica Haške konvencije i Haškog suda.
Kolektivna krivica i kolektivna kazna u mnogim su se slučajevima koristile za sustavno ugnjetavanje i nasilje te također i kao način za zadovoljenje nekog emocionalnog poriva (ljutnja, gubitak, tuga, neprihvaćanje), ili da bi se izvela osveta za počinjena djela stvarna ili prenesena. Kolektivna krivica i kolektivna kazna isto tako su ponekad izrazi impotencije i/ili neprihvaćanja činjenice o nekom događaju. Nemogućnost pronalaženja pravog krivca ili pravih krivca za neko djelo bilo da krivac ili krivci nisu više živi ili prisutni kroz kolektivnu krivicu i te kroz kolektivnu potreba su da se dođe do zatvaranja odnosno izricanje kazne nad onima koji su implicitno bili uključeni u neko djelo i promicanja kolektivne krivice "žrtve" mogu na neki način ispoljiti svoju potrebu za osvetom ili kaznom, ili jednim i drugim. Isto tako ovo nametanje kolektivne krivice može se rabiti kao oruđe za višestruko ugnjetavanje "zločinca" koje može trajati godinama, desetljećima i tisućljećima i tako stvoriti sustave sustav sistem krivice odnosno kompleks i tako stvoriti jedan začarani ciklus.
Korijeni
Korijeni kolektivne krivice sežu duboko u ljudsku prošlost i povezani su s krvnom osvetom koja je bila opće prihvaćeno pravilo i još je prisutan u mnogim zemljama svijeta gdje nisu razvijeni sustavi zakona i izvršne vlasti. U krvnoj osveti svaki član plemena bio je odgovoran za svaki čin nekog drugog člana, i tako ako recimo jedan član napravi štetu nekom drugom plemenu, zbog pripadnost plemenu bilo koja osoba mogla je biti cilj osvete. Primjerice ako je netko ubio nekog člana plemena, i ako ubojica nije dostupna tada bi drugo pleme moglo izabrati bilo koju osobu istog spola za naplatu štete. Ili recimo ako je nekome iz jednog plemena u drugom plemenu ubio neku životinju (bilo i nehotice, ili iz nezgode) pripadnik iz oštećenog plemena je mogao naplatiti štetu od bilo kojeg drugog člana iz plemena kojeg ga je oštetio. Ovo vezivanje pripadnosti je kasnije je preraslo u naslijeđenu krivicu i na kraju se pretvorilo kolektivnu krivicu u modernom smislu.https://cushmanlab.fas.harvard.edu/docs/cushman_durwin&lively_inpress.pdf , pristupljeno 27. listopada 2016.
Jedna varijacija kolektivne krivice, naslijeđene krivice su recimo naslijeđene kletve ili uroci, koju su navodno znali proricati razni vračevi i naricatelji na obitelji ili narode ako bi prekršili neke konvencije ili su te kletve nekada bile samozadate.
Religija
thumb|desno|Umjetički prikaz uništenja Sodome i Gomore (John Martin) Primjeri kolektivne krivice mogu se pronaći u Starom zavjetu u kojim se pripisuje kolektivna odgovornost za prvi grijeh, poplavu, za Babilonski toranj, razaranje Sodome i Gomore, te mnogih drugih nedaća koje su zadesile Izraelce kroz vjekove. U ovim događajima cijele obitelji, zajednice, i narodi kažnjeni su za grijehe i nedjela, čak i djeca koja su bila suviše mlada da bi počinila neka djela. Isto tako u knjizi Izlaska, koncept kolektivne krivnje isto tako je bio prisutan u faraonovim kaznama nad Židovima, i nevoljama kojima je Jahve obrušio Egipćane zbog faraonove odluke da ne oslobodi Židove iz ropstva.
Povijest
Isto tako kroz vjekove mnogi su pripisivali kolektivnu krivicu za Isusovu smrt cijelom židovskom narodu, koja se nasljeđivala s generacije na generaciju zbog navodne kletve koju je zabilježio apostol Matej 27:25-66, "Krv njegova na nas i na djecu našu!".
Jednu vrstu kolektivne krivice tj. naslijeđenu krivicu koji su stari Grci i Rimljani prakticirali u svoje vrijeme u kojoj su djeca mogla biti kažnjena za nedjela svojih roditelja iako nisu bili suučesnici u tom djelu. U ovakvom vjerovanju ovo generacijsko prenašanje krivice moglo je trajati tri ili četiri generacije.
Pojam kolektivne krivice također su rabljeni za vrijeme mnogih ratova, gdje su cijele obitelji, zajednice i narodi bili masakrirani ili istrijebljeni zbog atribucije krivnje za činove pojedinaca ili manje skupine. Na primjer Adolf Hitler je u Mein Kampfu optuživao Židove, međunarodne faktore i financijsku elitu za teško stanje Njemačkoj poslije 1. Svjetskog rata. Ovu retoriku koju je razvio Hitler kasnije koristio je to kao osnovu za kažnjavanje, nasilje nad pripadnicima židovskog naroda i onih koji su im davali sklonište ili pomagali.
2. Svjetski rat i odmah poslije završetka
Za vrijeme 2. Svjetskog rata, Njemačka vojska i nacisti su rabili kolektivnu krivnju kao sustav za kažnjavanje u okupiranim područjima gdje su sa svaki prekršaj imali visoke kazne na domicilno stanovništvo. Primjerice ako bi neka osoba skrivala za skrivala neku osobu ili osobe koje su bili traženi od okupacijskih vlasti npr. Židove ili osobe koje surađuju s pokretima otpora protiv okupacijskih vlasti, nacisti i njihovi službenici su na to odgovarali da bi izricali velike materijalne i osobne kazne npr. deportirali cijele obitelji, ili cijela sela jer nacisti su smatrali cijele zajednice sukrivce za radnje svakog pojedinca u nekoj zajednici. Tako na primjer u mnogim okupiranim zemljama nacisti su za smrti njemačkih vojnika od strane pokreta otpora znali uhititi i ubiti između 100 do 400 osoba, dok bi za ranjenog vojnika ili pripadnika njemačkih okupacijskih snaga znali oteti i ubiti 50 osoba iz neke zajednice. Slične mjere imala je i Japanska vojska u svojim okupiranim područjima.thumb|desno|Propagandni materijal iz 1945. godine Američkog odjela za psihološko ratovanje, usmjereno Njemačkom stanovništvu u cilju stvaranja osjećaja kolektivne krivice za holokaust "Vi ste krivi za ova zvjerstva!" (Diese Schandtaten: Eure Schuld!)
Kolektivnu krivicu i kolektivnu kaznu su također rabili i saveznici. U svojim priprema za pred završetak rata 1944. godine Saveznici su uveli doktrinu kolektivne krivice u svojim medijima i u svojoj retorici prema Nijemcima i Japancima, tako da su počeli brisati razlike između nacista i njemačkog naroda, i tako između japanskog naroda i Imperijalne vojske. Ovo poistovjećivanje jednih i drugih nastavljeno je nakon okupacije Njemačke i Japana, gdje su vojni odjeli za psihološko ratovanje imali slobodne ruke u djelovanju na okupiranim područjima s ciljem umekšavanja lokalnog stanovništva u cilju sprječavanja terorističkih napada, stvaranja odbojnosti lokalnog stanovništva da se ne stvori podobno tlo za širenje otpora okupacijskim vlastima. Ovaj program stvaranje okružja u kolektivne krivice bila je pomno isplanirana i dokumentirana od američke vlade.
Američki odjel za psihološko ratovanje i Britanski odjel za psihološko ratovanje bila je jako učinkovita u svojoj propagandi u Njemačkoj poslije rata u cilju stvaranja klime i osjećaja kolektivne krivnje za koncentracijske logore i ratne zločine koje su izvršili njihovi sunarodnjaci za vrijeme 2. Svjetskog rata. Nakon oslobađanja koncentracijskih logora, saveznički vojnici koji su bili zatečeni s ljudskom mizerijom i patnjom, bez suda s ubijali zarobljene njemačke vojnike. Dok su žene bile sistematski silovane od strane ruskih snaga, i procijene su da je preko dva milijuna žena bilo silovano. Odmah nakon dolaska okupacijskih vlasti svi koji su bili radno sposobni bili su poslani na prisilan rad na infrastrukturnim projektima. Ovo ponašanje okupacijskih vlasti je toliko pogodilo generala Pattona u kojima je on u mnogome kritizirao u svojim pismima i u svome dnevniku.Giles MacDonogh, After the Reich: The Brutal History of Allied Occupation, Basic Books, 24 Feb. 2009 Iako mnogi njemački građani nisu bili direktni suučesnici u progonima i u istrebljenju, okupacijske vlasti su uspjele uvjeriti njemačku javnost i inteligenciju da njihova šutnja i neprotivljenje nacistima je u nekoj mjeri bilo odobrenje od strane cijelog naroda za njihove postupke i djela. Nedugo poslije početka propagande o kolektivnoj krivici oglasili su se njemački intelektualci: 1945. godine evangelistički teolog Martin Niemöller objavio je Stuttgarter Schuldbekenntnis (Stuttgartsku deklaraciju krivice), dok je godinu dana poslije 1946. godine filozof i psiholog Karl Jaspers objavio je niz predavanja studentima koja su kasnije bila objavljena pod naslovom "Pitanje njemačke krivice". Ova dva djela imala su veliki odjek u njemačkoj javnosti i u stvari su jako prisutne i danas u njemačkom političkom diskursu i javnom mišljenju. Kod mnogih Nijemaca, zločini nacističke vladavine i danas imaju jezoviti i paralizirajući odjek, i u neku ruku su prožeti u psihu njemačkog naroda.http://www.spiegel.de/international/germany-s-nazi-past-why-germans-can-never-escape-hitler-s-shadow-a-345720.html Michael Sontheimer, Why Germans Can Never Escape Hitler's Shadow , pristupljeno 28. listopada 2016. Okupacijske snage vršile su prisilu na njemačko stanovništvo tako što su ih tjerali na otkopavanje žrtava iz masovnih grobnica bez maski, rukavica ili druge zaštitne opreme koja je njima bila dostupna. Isto tako okupacijske vlasti su tjerali stanovništvo u razne logore tako da bi pokazali na djela koja su učinili njihovi sugrađani. Na javnim mjestima okupacijske vlasti bile su izvješeni razni plakati i slike sa stratišta, dok su okupacijske snage u kinima puštali razne sadržaje o veličini njemačkog zločina.
Kolektivna krivica u 21. stoljeću