mini|<center>Mozaik apside katedrale u Monrealeu na Siciliji, kasno 12. stoljeće, je primjer normansko-arapsko-bizantske kulture poznate kao sicilijanska romanika, veličanstven primjer prožimanja srednjovjekovne umjetnosti. Srednjovjekovna umjetnost je razdoblje europske zapadne umjetnosti između antike i novog vijeka. Pokriva široko prostorno područje i vremensko razdoblje dulje od tisuću godina, a u nekim razdobljima i Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike. Obuhvaća glavne umjetničke pravce i stilove tog doba, nacionalnu i regionalnu umjetnost, obnove prošlih umjetničkih odlika, umjetničke vještine i same umjetnike.
Povjesničari umjetnosti pokušali su klasificirati srednjovjekovnu umjetnost u osnovne razdoblja i stilove, često s nemalim poteškoćama. Općeprihvaćena shema obuhvaća kasno razdoblje ranokršćanske umjetnosti, germansku umjetnost, bizantsku umjetnost, otočnu umjetnost, predromaniku, romaniku i gotiku, kao i mnoge periode unutar tih središnjih stilova. Osim toga, svaka je regija, uglavnom tijekom razdoblja formiranja nacije ili kulture, imala svoj posebni umjetnički stil, kao na primjer anglosaksonska umjetnost ili vikinška umjetnost.
Srednjovjekovna umjetnost izražena je kroz mnoge medije, u najvećem su broju sačuvani kipovi, iluminirani rukopisi, vitraji, predmeti od metala i mozaici. Svi ovi mediji imaju snažnu odliku dugotrajnosti u odnosu na druge kao npr. freske, predmete od plemenitih metala ili tekstila, uključujući i tapiseriju. Posebno u ranom srednjem vijeku, djela primijenjenih umjetnosti, kao predmeti od metala, rezbarije od bjelokosti, emajlirani predmeti i vez od niti plemenitih metala, vjerojatno su više bile cijenjene od slika i monumentalnih kipova.T. A. (Sandy) Heslop, How strange the change from major to minor; hierarchies and medieval art, University Press, Manchester, 1997., str. 54. mini|lijevo|300px|<center>Dobri pastir, ranokršćanski mozaik iz Mauzoleja Gale Placidije u Raveni, početak 5. st. mini|<center>Kralj David svira harfu (list 1v), Pariški psaltir, 36 x 26 cm, Nacionalna knjižnica, Pariz; klasično djelo „makedonske renesanse” bizantske umjetnosti 10. stoljeća. Povijest
Europska srednjovjekovna umjetnost izrasla je iz umjetničke baštine starorimske umjetnosti i ikonografske tradicije ranog kršćanstva. Ova se baština potom miješala sa živom „barbarskom” umjetničkom kulturom Sjeverne Europe i stvorila značajnu umjetničku baštinuGeorge Henderson, Early Medieval Art, Harmondsworth: Penguin, 1977., (rev. izd.) Osim iz formalnih elemenata antičke klasične umjetnosti, tradicija realističkog prikaza se na zapadu pojavljuje na mahove, kombinirajući se s novim izražajnim mogućnostima i sjevernjačkoj tradiciji jakih dekorativnih elemenata. Razdoblje završava samospoznajnim povratkom umijećima i vrijednostima klasične umjetnosti u renesansi, te se umjetnička baština srednjeg vijeka uglavnom podcjenjivala sljedećih nekoliko stoljeća. Ponovni interes i razumijevanje srednjeg vijeka u 19. stoljeću promijenilo je sliku o njemu, te se počelo cijeniti kao razdoblje ogromnog postignuća koji je bio temeljem razvoja kasnije zapadne umjetnosti.
Umjetnost srednjeg vijeka vrlo je širok pojam, pa ga povjesničari dijele na nekoliko velikih faza, stilova i razdoblja. Razdoblje srednjeg vijeka ne započinje niti završava jasno na točno određeni datum, niti završava u isto vrijeme u svim regijama Europe. To također vrijedi i za pojedine umjetničke faze i stilove unutar srednjeg vijeka.Robert G. Calkins, Monuments of Medieval Art, Dutton, New York, 1979., XIX-XX,
Bizantska umjetnost
mini|<center>Freske crkve sv. Pantelejmona u blizini Skoplja (1164.), svojim jedinstvenim spojem snažne tragedije, nježnog humanizma i domaćeg realizma, navješćuje talijansko kasnogotičko slikarstvo koje je bilo uvod u renesansu. Bizantska umjetnost greciziranog Bizantskog Carstva je nastala nakon podjele Rimskog Carstva na istočnu i zapadnu polovicu. Proizašla je iz kasne antike oko 500-ih godina i ubrzo je izgradila bogatu tradiciju različitu od katoličke Europe. Bizantska umjetnost je izuzetno konzervativna, iz religioznih i kulturalnih razloga, ali održava kontinuiranu tradiciju s grčkim realizmom, kojemu je suprotstavljen snažan anti-realizam vjerskog simboličnog prikazivanja. Bizantska umjetnost je kontinuirano utjecala na zapadnoeuropsku umjetnost, te su sjaj bizantskog dvora i samostana, čak i pri samom kraju carstva, služili kao model zapadnim vladarima, kako svjetovnim tako i crkvenim pokroviteljima.
thumb|lijevo|<center>Lindisfarnsko evanđelje, str. 27. Evanđelja po Mateju; oko 680. – 720., boja na pergamentu, hiberno-saksonski stil (insularna umjetnost), 34,3 x 23,5 cm, Britanska knjižnica, London
Barbarska umjetnost
Barbarska umjetnost germanskih naroda tijekom velike seobe naroda (oko 300. – 900.) u kontinentalnoj Europi nastala je nakon pokrštavanja germanskih naroda u ranom srednjem vijeku. Tri su stila dominantna u germanskoj umjetnosti: polikromni stil nastao kod Gota nastanjenih u području oko Crnog mora i animalni stil, tipičan za područje skandinavskih zemalja, sjeverne Njemačke i Engleske. Posljednji je insularna umjetnost (otočna umjetnost) ili hiberno-saksonska umjetnost koja je nastala fuzijom anglosaksonske i keltske umjetnosti na Britanskom otočju.
mini|<center>Unutrašnjost Dvorske kapele Karla Velikog u Aachenu, rano 9. st. Pogled prema svetištu otkriva arkade u prizemlju i visoke arkade galerije. Predromanika
Predromanika je umjetnost iz vremena velike seobe naroda u Europi, iz vremena prodiranja barbarskih plemena (lat. izv. barbar = “Onaj koji nema nikakve mjere”) koja s istoka dolaze u zapadnu Europu. Ova umjetnost podrazumijeva likovna ostvarenja Kelta, VandalaOstrogota (Ravenna), Vizogota, Franaka (Merovinzi, „karolinška renesansa”, „otonska renesansa”), Langobarda (npr. langobardska središta u Italiji), Slavena (npr. starohrvatska umjetnost), kao i predstavnika drugih pokrštenih naroda ranog srednjeg vijeka (npr. asturijska umjetnost). Stilski je nastavak keltske i germanske umjetnosti s jasnim utjecajima grčko-rimske s juga, ali i skitske umjetnosti s istoka. Završava pojavom prvog umjetničkog stila u europskoj umjetnosti, romanike, po kojoj je i dobila ime.
Romanika mini|400px|lijevo|<center>Katedralni trg u Pisi (krstionica, katedrala i kosi toranj), 1064. – 1118., najbolji je primjer toskanske romanike. mini|<center>Posljednji sud u timpanu zapadnog portala katedrale Saint-Lazare u Autunu, Burgundija, Francuska, oko 1130. – 1145.
Romanika je prvi stil europske umjetnosti koji traje otprilike od 1000. do 1250. godine. Dok su prethodne umjetnosti (karolinška i otonska) bile izrazito dvorske, romanika se raširila cijelom zapadnom Europom bez jedinstvenog centralnog izvora (Put svetog Jakova). Područje rasprostiranja ove umjetnosti je od sjeverne Španjolske do Rajnske oblasti i od Škotske do srednje Italije, a najbogatije se razvija u Francuskoj. Izraz romanički potječe od izraza „rimski”, jer je način građenja čvrstih masivnih crkava s bačvastim svodovima vrlo sličan rimskim bazilikama. Dolazi do velikog procvata građevinske djelatnosti, posebno izgradnja crkvi, plemićkih utvrda (donjon) i samostana. Kamen je glavni građevinski materijal, zidine masivne, a otvori rijetki i uski. U crkvenom graditeljstvu prevladavaju jednostavne građevine masivnih zidova, bogata vodoravna raščlanjenost, kameni polukružni i bačvasti svodovi, polukružni lukovi i kvadratni kapiteli često urešeni biljnim i figuralnim motivima. Na skulpturi romanike, još uvijek vezane za arhitekturu, javlja se ponovo, prvi put nakon kasne antike, jak osjećaj za plastično, a u obradi detalja težnje za shematiziranjem. mini|<center>Vitraji južnog portala katedrale Notre-Dame u Chartresu, kasno 12. st. Romaničko slikarstvo je, poput kiparstva, vezano uglavnom za arhitekturu (kao freska, oslikani drveni stropovi, vitraj, tapiserija, rjeđe mozaik), za knjigu (iluminacije) ili oltar (oslikane oltarne ploče i sanduci). Za njih vrijede određene zajedničke osobine, skoro zakonitosti, to su: plošnost i linearnost, vertikalna perspektiva, metoda redukcije u načinu prikazivanja religijskih tema, odnosno ikonografije i skromna ljestvica boja (zemljane boje: ciglasto-crvena, oker-žuta i rđavo-smeđa). U umjetničkom oblikovanju nakita, liturgijskih i uporabnih predmeta koriste se plemenite kovine, bjelokost, drago kamenje, emajl.
Gotika
mini|lijevo|250px|<center>Katedrala Notre-Dame u Parizu, kasno 12. st. Gotika je najsamostalniji stilski izričaj zapadnoeuropske umjetnosti nakon antike. Javila se u drugoj polovici 12. st. u sjeverozapadnoj Francuskoj (Île-de-France) i u pojedinim je zemljama trajala različito, a nestala je krajem 15. st.; premda su se i poslije javljale gotizirajuće tendencije. »Arte gotica« je prvotno bio prijeziran naziv kojim je Giorgio Vasari htio izraziti da je, s gledišta talijanske renesanse, taj stil barbarski. S obzirom na razvojne faze dijeli se na ranu, visoku i kasnu gotiku; prvi su joj širitelji bili cisterciti, dok su nositelji visoke i kasne gotike bili prosjački redovi (dominikanci, franjevci) i građanstvo.gotika Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Pristupljeno 10. studenoga 2016. mini|200px|<center>Ca 'd'Oro, cvjetna gotika (gotico fiorito) iz prve pol. 14. st., stil koji se u Veneciji zadržao do 16. stoljeća.
Prvim građevinama gotike smatraju se pariška crkva Saint Denis, koju je 1137. godine dao izgraditi opat Suger, a potom katedrala u Chartresu i katedrala Notre-Dame u Parizu. Nasuprot romaničkih širokih ploha, zbijenosti i masivnosti, gotička arhitektura teži visini, prozračnim formama i „nedokučivom interijeru” prepunom svjetla. Arhitektonski elementi poput rebrastog križnog svoda, prelomljenih lukova i snažnih kontrafora, naglašavaju visinu građevina. Kontrafori završavaju šiljastim tornjićima (fijale), s kovrčastim kamenim ukrasima (rakovice, pužarice) na rubovima. Na pročelju gotičkih katedrale nalaze se obično po dva visoka i šiljasta zvonika, kojima je naglašena dominacija vertikale u cijelom sustavu, a iznad sjecišta glavnoga broda s poprečnim uzdiže se tanki i vitki krovni tornjić. Važnu ulogu u gotičkom prostoru imaju ukrasne galerije ili visoku prozori, koji ispunjavaju prostor crkve svjetlošću. mini|200px|<center>Braća Limburg, Ožujak iz Časoslova vojvode od Berryja, 1413. – 1416., iluminacija, 22,2 x 13,5 cm, Muzej Condé, Chantilly. Osim u arhitekturi, gotička umjetnost najprisutnija je u skulpturi, vitrajima, freskama, štafelajnom slikarstvu i u iluminiranim rukopisima. Gotičku umjetnost karakterizira velika narativnost, bilo da se radi o vjerskim motivima ili o svjetovnijoj tematici. Religijski prizori često su uključivali i prizore iz prirode, poput alegorija, prikaza mjeseci, zodijakalnih znakova, sezonskih poljoprivrednih radova i sl. Ljudske figure se prikazuju sa sve većim realizmom, a prigušen utjecaj klasične antičke umjetnosti vidljiv je u ekspresivnosti izraza (naturalizam), naglašavanju emotivnog stanja i u pažljivom oblikovanju draperija prikazanih likova (idealizam). Svjetovna umjetnost jačala je pod utjecajem razvoja gradova, trgovine i ekonomije, što je omogućilo bogatijem sloju da naručuje izradu zavjetnih skulptura ili iluminiranih rukopisa. Novoosnovani cehovi okupljali su i evidentirali umjetnike koji su bili smatrani vještim obrtnicima, zahvaljujući čemu danas znamo imena brojnih gotičkih majstora. Kasna gotika, od 14. stoljeća nadalje, donosi gubitak ravnoteže u odnosu konstrukcije i dekoracije. Obilježena je pretrpanošću ukrasima u obliku plamena ("plamena gotika"), cvijeća ("cvjetna gotika") i sl. Venecija 15. stoljeća primjer je talijanske cvjetne gotike utemeljene na romaničkoj arhitekturi koja je „razbijena” mnoštvom ukrasa, detalja, kao i zvjezdastim i mrežastim svodovima.