Nicolae Ceaușescu (Scornicești, 26. siječnja 1918. – Târgoviște, 25. prosinca 1989.), rumunjski državnik i komunistički vođa zemlje od 1965. do njegovog uklanjanja i pogubljenja 1989. godine.
Rani život i početak karijere Rođen je u selu Scornicești, Rumunjska 26. siječnja 1918. godine. S 11 godina odlazi u Bukurešt, gdje radi kao obućarski naučnik.
Godine 1932. pridružio se tada ilegalnoj Komunističkoj partiji Rumunjske, i kao njen aktivist nekoliko puta je uhićivan tijekom 1933. i 1934. godine. Zahvaljujući tome, u njegovu policijskom dosjeu stajalo je da je "opasan komunistički agitator" i "aktivan distributor komunističke i antifašističke propagande". Tada se povukao u ilegalu, no 1936. godine je uhićen i poslan na dvogodišnju robiju u zatvor Doftana. thumb|180px|lijevo|Elena Petrescu, Ceaușescuova supruga. Po izlasku iz zatvora, 1939. godine upoznao je Elenu Petrescu, s kojom će se i oženiti 1946. godine - ona je igrala veoma važnu ulogu u političkom životu Rumunjske tijekom narednih desetljeća. Nicolae je ponovo uhićen 1940. godine. Godine 1943. na robiji upoznaje Gheorghea Gheorghiu-Deja i postaje njegov sljedbenik. Poslije Drugog svjetskog rata, kada je Rumunjska počela padati pod utjecaj SSSR-a, Ceaușescu je bio na položaju Tajnika Saveza komunističke omladine (1944. – 1945.).
Kada su komunisti potpuno preuzeli vlast u Rumunjskoj 1947. godine, Ceaușescu je bio ministar poljoprivrede, a zatim zamjenik ministra oružanih snaga. Godine 1952. Gheorghiu-Dej ga je uveo u Centralni komitet, godine 1954. ulazi u Politbiro, a nedugo potom postaje drugim čovjekom u partijskoj hijerarhiji.
Vođa Rumunjske
Tri dana nakon smrti Gheorghiu-Deja u ožujku 1965. godine, Ceaușescu je postao Generalni sekretar Rumunjske radničke partije. Jedan od njegovih prvih poteza bio je da partiju preimenuje u Komunistička partija Rumunjske, a da službeni naziv države, umjesto Narodna Republika Rumunjska, bude - Socijalistička Republika Rumunjska. Godine 1967. još više učvršćuje svoju vlast, postavši predsjednik Državnog komiteta.
Ceaușescu je u početku bio popularan vođa, prvenstveno zbog vođenja neovisne vanjske politike zemlje, usprkos dominaciji politike SSSR-a u Rumunjskoj. Godine 1960. okončao je aktivno sudjelovanje Rumunjske u Varšavskom paktu (iako je zemlja formalno i dalje bila članica); odbio je da na strani Pakta sudjeluje u napadu na Čehoslovačku u proljeće 1968. godine, pa je čak i otvoreno osudio tu akciju. Iako je SSSR bio vrlo tolerantan prema Ceaușescuovoj neposlušnosti, zbog ovakve politike Rumunjska je imala status "crne ovce" u Istočnom bloku.
U ožujku 1974. godine Ceaușescu je svojim titulama dodao i onu "predsjednika Rumunjske" (do tada funkcija predsjednika države nije postojala, već je predsjednik Državnog komiteta imao poziciju šefa države). U vanjskim poslovima i dalje je vodio neovisnu politiku – na primjer, 1984. godine Rumunjska je bila jedna od samo tri komunističke zemlje koje su sudjelovale na Ljetnim olimpijskim igrama u Los Angelesu, SAD (druge dvije zemlje bile su SFR Jugoslavija i NR Kina). Isto tako, Rumunjska je prva iz Istočnog bloka uspostavila službene odnose s Europskom zajednicom (ugovori o preferencijalima iz 1974. godine i o industrijskim proizvodima iz 1980. godine). Ceaușescu je, međutim, odbijao provesti šire reforme. Njegova politika držala se Staljinovog kursa koji je utemeljio Gheorghiu-Deja. Protivljenje sovjetskoj kontroli uglavnom se ogledalo u odbijanju da se počne s destaljinizacijom sistema. Tajna policija Securitate čvrsto je držala pod kontrolom javnu riječ i medije i nije dozvoljavala nikakvo oporbeno djelovanje.
Godine 1971. Ceaușescu je posjetio NR Kinu i Sjevernu Koreju. Tada se veoma zainteresirao za ideju potpune nacionalne transformacije po uzoru na programe Radničke partije Koreje i kineske Kulturne revolucije. Ubrzo je počeo uvoditi sjevernokorejski sistem tamošnjeg predsjednika Kim Il-sunga, a njegova filozofija prevođena je na rumunjski jezik i naširoko distribuirana po zemlji.
Godine 1972. Ceaușescu je započeo program sistematizacije. Promoviran kao način da se izgradi "višestrano razvijeno socijalističko društvo", program rušenja, raseljavanja i ponovne gradnje započet je najprije na selu, a kulminirao je pokušajem da se potpuno preoblikuje i sam glavni grad. Više od petine centralnog dijela Bukurešta, uključujući i crkve i povijesne zgrade, porušeno je tijekom 80-tih godina, kako bi Ceaușescu izgradio grad po svojoj zamisli. Palača naroda ("Casa Poporului"), sada zgrada Parlamenta, druga je po veličini zgrada na svijetu (poslije američkog Pentagona). Kao dio svojih programa "urbanizacije" i "industrijalizacije", Ceaușescu je planirao rušenje mnogih sela i raseljavanje seljaka po gradovima. Vjerojatno su u sprječavanju ovakvih nauma veliku ulogu odigrali projekti nevladinih organizacija "Bratska sela", kojima su uspostavljane veze između europskih i rumunjskih ruralnih zajednica.
Dekret iz 1966. Godine 1966. Ceaușescu je zabranio kontracepciju i namjerne pobačaje, a uvedene su i druge mjere radi povećanja prirodnog priraštaja, kao što je poseban porez u iznosu 10-20% prihoda koji su plaćali pojedinci bez djece stariji od 25 godina, oba spola, bez obzira jesu li u braku ili ne. Pobačaj je bio dozvoljen jedino u slučajevima kada je žena starija od 42 godine, ili je već majka četvoro (kasnije petoro) djece. Majke s najmanje petoro djece dobivale su značajne beneficije, dok su one s najmanje desetoro djece proglašavane "heroj-majkama", dobivale su zlatnu medalju, automobil na poklon, besplatan prijevoz željeznicom, i sl.; međutim, samo je nekoliko žena ovo zaista i ostvarilo - u praksi, prosječna rumunjska obitelj ima 2-3 djece. Štoviše, zbog podvrgavanja ilegalnim pobačajima, mnogo žena je umrlo ili je trajno obogaljeno.
Istovremeno, zbog rastućeg broja razvoda, vlasti su maksimalno zakomplicirale proceduru rastave - brak se mogao poništiti samo u izuzetnim slučajevima. Do kraja 1960-ih godina povećan broj stanovnika pratilo je rastuće siromaštvo i sve veći broj beskućnika i djece siročadi u urbanim oblastima. Ovo je, u kombinaciji s nekontroliranim napuštanjem djece, doprinijelo epidemiji AIDS-a krajem 1980-ih godina. Stvari je još više pogoršalo uporno odbijanje režima da prizna postojanje bolesti i omogući provođenje HIV testova.
Pacepin bijeg 300px|mini|Nicolae Ceaușescu i sjevernokorejski vođa Kim Il-Sung 1971. godine. Godine 1978. visoki dužnosnik Rumunjske tajne policije Securitate, Ion Mihai Pacepa pobjegao je u SAD. General po činu, bio je najviši časnik koji je ikad pobjegao iz sovjetskog bloka tijekom hladnog rata.Ion Mihai Pacepa, No Peter the Great: Vladimir Putin is in the Andropov mold Svojom izdajom zadao je težak udarac režimu, što je nagnalo Ceaușescua da reorganizira Securitate. Pacepina knjiga Crveni horizonti: Bilješke glavnog komunističkog špijuna (), objavljena 1986. godine, otkriva pojedinosti Ceaușescuove vladavine, kao što su suradnja s arapskim teroristima, opsežna špijunaža američke industrije i dobro razrađene mjere za dobivanje političke podrške Zapada. Nakon Pacepinog odlaska zemlja je postala još izoliranija, a ekonomski rast je zaustavljen. U Ceaușescuovu obavještajnu agenciju masovno infiltriraju agenti stranih službi, a on počinje gubiti kontrolu nad zemljom. Pokušao je nekoliko reorganizacija ne bi li se riješio Pacepinih starih suradnika, ali bez uspjeha.
Kasnije, povodom Pacepine molbe za povratak imovine i položaja, predsjednik Ion Iliescu službeno je objavio da je Pacepa "jedan zbunjen čovjek" koji je imovinu stekao nelegalno, zloporabom svog moćnog položaja. Rumunjski Vrhovni sud, pak, poništio mu je smrtnu kaznu, vratio mu čin i naredio povratak imovine.
Kult ličnosti i diktatura Ceaușescu je stvorio sveprisutan kult ličnosti - sebi je dodijelio titule "Vođe" (Conducător) i "Karpatskog genija" (Geniul din Carpați). Za njega je napravljeno i posebno žezlo, po ugledu na rumunjske kraljeve.
Kako bi spriječio nove izdaje nakon Pacepinog bijega, Ceaușescu je na važne pozicije u vlasti ubacio i svoju suprugu Elenu i druge članove obitelji.
Ceaușescu kao državnik mini|350px|lijevo|Gerald Ford, američki predsjednik Richard Nixon i Nicolae Ceaușescu u rumunjskom veleposlanstvu 1973. godine. Rumunjska je pod Ceaușescuom bila četvrti izvoznik oružja u Europi. Međutim, brojni Ceaușescuovi potezi ukazivali su na to da je priželjkivao Nobelovu nagradu za mir. Zbog ostvarenja tog cilja, činio je značajne napore da se nametne kao posrednik između Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) i Izraela. Organizirao je i uspjeli referendum za smanjenje Rumunjske vojske za 5%; održavao je velike skupove za mir, pa čak napisao i pjesmu na tu temu.
Pokušavao je također biti zaštitnik siromašnih afričkih zemalja. Bio je blizak prijatelj i suradnik Mobuta Sese Seka, diktatora i predsjednika Zaira. Više od međudržavne, to je bila međupartijska suradnja Narodnog revolucionarnog pokreta (MPR) i Komunističke partije Rumunjske. Mnogi vjeruju da je Ceaușescuovo pogubljenje utjecalo na Mobuta da 1990. godine počne s "demokratizacijom" Zaira.Odnosi u komunističkom svijetu, Library of Congress Call Number DT644 .Z3425 1994. (TOC)
Francuska je Ceaușescua odlikovala Medaljom časti.
Vanjski dug okvir|Nicolae Ceaușescu i sovjetski vođa Leonid Iljič Brežnjev na sastanku tijekom 1970-ih godina Usprkos sve jačem totalitarizmu, Ceaușescuova politička samostalnost od SSSR-a i njegova osuda invazije na Čehoslovačku 1968. godine privukli su pažnju zapadnih sila koje su ga smatrale antisovjetskim vođom, pa su ga financirale nadajući se da će time izazvati raskol u Varšavskom paktu. Ti zajmovi, međutim, nisu bili baš najpovoljniji - više od 13 milijardi dolara kredita za financiranje programa ekonomskog razvoja, potpuno je financijski iscrplo zemlju. Pokušavajući popraviti stanje, Ceaușescu je odlučio da u potpunosti eliminira vanjski dug. Raspisao je referendum za promjenu Ustava, čime bi ubuduće bilo zabranjeno bilo kakvo vanjsko zaduživanje. Na referendumu je dobio skoro stopostotnu podršku stanovništva.
Radi otplate dugova, 1980-ih godina Ceaușescu je naredio izvoz najvećeg dijela poljoprivredne i industrijske proizvodnje. To je rezultiralo nestašicama koje su stanovništvo dovele u situaciju da se bori za opstanak, jer su uvedene racionizacije hrane i redovne restrikcije grijanja, plina i struje. U periodu od 1980. do 1989. godine došlo je do konstantnog pada životnog standarda. Karakteristične su bile stalne nestašice hrane i robe široke potrošnje. Službeno objašnjenje bilo je da zemlja otplaćuje svoje dugove, a narod je prihvatio patnju u nadi da će to kratko potrajati, a radi općeg boljitka. Za sve to vrijeme, državna televizija često je prikazivala Ceaușescua kako ulazi u dobro opskrbljivanje prodavaonice.
Dug je u potpunosti otplaćen u ljeto 1989. godine, nekoliko mjeseci prije svrgavanja Ceaușescua s vlasti.
Propusti u vladavini mini|lijevo|250px|Nicolae Ceaușescu i američki predsjednik Jimmy Carter 1979. godine Ceaușescuova staljinistička kontrola nad svim aspektima vjerskog, obrazovnog, privrednog, društvenog i građanskog životaTănase, str. 24-25 sve više je otežavala situaciju u zemlji. Godine 1987. dogodio se neuspješan pokušaj štrajka u Brașovu - vojska je zauzela tvorničke pogone i ugušila radničke demonstracije.
Tijekom 1989. godine Ceaușescu je bio još izoliraniji od ostalog komunističkog svijeta - u kolovozu 1989. godine zalagao se za održavanje sastanka na kome bi se raspravljalo o problemima istočnoeuropskog komunizma i "branio socijalizam" u ovim zemljama, ali njegov prijedlog su odbacile članice Varšavskog pakta i Kina. Pad Berlinskog zida i smjenu svog južnog kolege, bugarskog vođe Todora Živkova u studenom 1989. Ceaușescu nije vidio kao nagovještaj opasnosti po svoj položaj posljednjeg komunističkog vođe u Istočnoj Europi.
Rast tenzija