Vukovar je grad u Hrvatskoj, smješten na istoku Slavonije uz Dunav. Najveća je hrvatska riječna luka na Dunavu u Srijemu. Vukovar je upravno, obrazovno, gospodarsko i kulturno središte Vukovarsko-srijemske županije, a nakon Vinkovaca i drugi najveći grad te županije po broju stanovnika.
Vukovarsko područje naseljeno je još od mlađeg kamenog doba, a neolitička Vučedolska golubica jedan je od prepoznatljivih simbola grada. Ime grada spominje se još u 13. stoljeću. Osnivanje tvornice »Bata-Borovo« 1931. godine značajno je doprinijelo industrijalizaciji grada. Za vrijeme SFR Jugoslavije grad je postao poznat kao razvijeno središte tekstilne i gumene industrije te sjedište velikih tvrtki poput Borova i Vuteksa.
Grad je za vrijeme Domovinskoga rata imao odlučujuću ulogu u obrani Hrvatske: za vrijeme tromjesečne bitke za Vukovar, najveće bitke u Domovinskom ratu, bio je u potpunosti razoren i opljačkan, a njegovo je stanovništvo nakon pada grada i tijekom srpske okupacije bilo prognano i pobijeno. Zbog stradanja hrvatskih branitelja i civila tijekom i nakon opsade, Vukovar nosi nadimke Grad heroj i Grad heroja.
Prema popisu iz 2021. godine u gradu Vukovaru živi stanovnika, dok na širemu području općine živi stanovnika.
Ime Grad Vukovar stari je barokni grad na Dunavu.
U očuvanim pisanim dokumentima spominje se već početkom 13. stoljeća kao Volko, Walk, Wolkov, odnosno hrvatski Vukovo. Ime Vukovo nosio je do 14. stoljeća.
Od 14. stoljeća sve je više u uporabi pomađareni naziv Vukovar. Hrvatska je u to doba bila u državnopravnoj zajednici s Ugarskom. Vukovar, kao i susjedni Ilok, u tom su razdoblju bili čuvari hrvatskoga identiteta u dunavsko-savskome međurječju.
Zemljopisni položaj Položaj grada Vukovara na dodiru Srednje i Jugoistočne Europe iznimno je povoljan. Vukovar se smjestio otprilike na polovici plovnoga puta Dunava (koridor VII) između Ulma u Njemačkoj i ušća u Crno more.
Nalazi se na razmeđi povijesnih pokrajina istočne Slavonije i zapadnoga Srijema. Leži na ušću rijeke Vuke u Dunav. Istočni, stariji dio grada na desnoj je obali Vuke, na obroncima Vukovarskoga ravnjaka i visokoj dunavskoj obali. Zapadni dio grada, Novi Vukovar, s Borovom Naseljem u nizini je lijeve obale Vuke.
Leži na važnim prometnim pravcima. Od pamtivijeka je dolinom Dunava na vukovarskom području tekao promet od sjeverozapada prema jugoistoku. U rimskome razdoblju desnom obalom Dunava vodila je granična, takozvana limeska cesta na kojoj je važna postaja bio Cornacum, današnji Sotin. Od davnina se također plovi Dunavom, a Vukovar je na tome putu važna postaja. Uvođenjem parobroda od sredine 19. stoljeća Vukovar je imao redovitu vezu s Budimom i Bečom uzvodno i mjestima sve do Rumunjske nizvodno.
Povijest Rana povijest i antika
Naseljenost vukovarskog kraja prati se kroz pet tisuća godina u kontinuiranomu slijedu putem brojnih arheoloških lokaliteta. mini|Panoramski pogled na Stari i Novi Vukovar sa Vukovarskog vodotornja. mini|Borovo Naselje, urbana gradska četvrt na 4 km sjeverozapadno od centra grada.
U naselju je živjelo 2000 ljudi i bilo je među najvećima u tom dijelu svijeta. Išli su s Dunava na Jadran, Vrbasom i Neretvom, po sol (kojom su solili meso), a stanovali su u kućama s tri prostorije, spavaonicom, ostavom te dnevnom sobom i kuhinjom. Ukupna površina u prosjeku je bila između 25 i 40 četvornih metara, a one najveće imale su i do 80.
Ostatke hrane zakapali su u rupe u zemlji kako ne bi privlačili grabežljivce i štakore. Alate za poljoprivredu radili su od kostiju i rogova, sjekire su proizvodili »serijski«, imali su kalupe u koje su odjednom lijevali metal za više njih. Čamce su radili od jednoga komada drva. U deblo su stavljali užareno kamenje da ga izdubi polako goreći i potom »popravljali« alatom.
Pratili su zvijezde, imali kalendar i znali za prijestupne godine. Radili su 25 posuda različitih oblika od keramike i svatko je imao svoju iz koje je mogao jesti. Slavna “Vučedolska golubica” bila je ustvari jarebica i služila je kao posuda za piće. Vučedolci su prvi na europskom tlu radili pivo. Nije baš bilo rijetko i bistro nego kašasto, a pili su ga kroz trske s Dunava.
Ovdje su značajne kulture mlađeg kamenog doba (neolitik) starčevačka, vinčanska i sopotska kultura. Temeljile su se na sjedilačkom načinu života i izgradnji trajnih nastambi. U uporabi je polirano kameno oruđe, usavršena je proizvodnja keramike. Migracijskim kretanjima i dolaskom novih etničkih skupina indoeuropskog podrijetla uvode se i nove tehnologije. Počinje razdoblje bakrenog doba (eneolitik) s badenskom, kostolačkom i vučedolskom kulturom. Nastaju novi oblici proizvodnje, pokapanja i vjerovanja i složeniji društveni odnosi među ljudima. Način gradnje kuća i kultni predmeti svjedoče o povezanosti s mediteranskim kulturnim krugom.
Vučedolska kultura posebno je značajna za vukovarski kraj. Ime je dobila po lokalitetu Vučedolu koji se nalazi na pet kilometara od centra Vukovara, nizvodno, na Dunavu. Lokalitet je sustavno istražen, otkrivene su radionice za preradbu bakra, karakteristične kuće (megaron) i prekrasna keramika, koju osobito karakteriziraju bijeli stilizirani ukrasi na crnoj podlozi.
U vukovarskom kraju brojna su arheološka nalazišta iz brončanog, starijeg i mlađeg željeznog doba, koja svjedoče o životu Ilira i Kelta. Nekropola ilirskih grobova na Lijevoj bari u Vukovaru dokazuje da je ovdje bilo i veliko naselje.
Rimljani su u osvajačkim pohodima u posljednjim desetljećima prije Krista izbili na Dunav. Izgradili su brojne utvrde, kao granicu (limes) prema barbarskim plemenima. U vukovarskom kraju značajni su rimski lokaliteti Cornacum (Sotin), Cuccium (Ilok) i Ulmo (Tovarnik). Uz Dunav je vodila i važna rimska cesta. Rimska civilizacija u ovim krajevima utjecala je na unaprjeđivanje gospodarstva, isušivane su močvare i zasađeni prvi vinogradi.
Srednji vijek i naseljavanje Hrvata
Nakon propasti rimske civilizacije, velika seoba naroda i avarsko-slavenska ekspanzija od šestog stoljeća dalje dovela je do velikih promjena. Međurječje Dunava i Save poprište je velikih sukoba i interesa moćnih država toga vremena. U to vrijeme ovdje se naseljavaju Hrvati. lijevo|mini|350px|Panoramski pogled na Vukovar s Dunava 1826.
Početke današnjeg Vukovara treba tražiti vrlo rano, što potvrđuju i arheološki podatci. Izuzetan topografski položaj visoke obale Dunava kod ušća Vuke bio je važna obrambena točka. Ovdje je središte cijelog kraja u vrijeme kada knez Pribina, kao franački vazal, dobiva stotinu sela uz rijeku Vuku sredinom 9. stoljeća. U prvoj polovici 10. stoljeća zabilježeno je da su Mađari opljačkali tvrđavu Vukovo. Na Lijevoj bari u Vukovaru istraženo je veliko groblje s brojnim nalazima koji pripadaju bjelobrdskoj kulturi. Datiranje ovih nalaza u 10. ili 11. stoljeće najbolje potvrđuje da je u susjedstvu bilo veliko naselje. To je vrijeme hrvatskih narodnih vladara, kada su, posebno, za kraljeva Tomislava i Petra Krešimira IV., sjedinjene sve hrvatske zemlje od Drave do Jadranskoga mora.
U sačuvanim pisanim dokumentima Vukovar se spominje već početkom 13. stoljeća kao Volko, Walk, Wolkov, odnosno hrvatski Vukovo. Od 14. stoljeća sve je više u uporabi pomađareni naziv Vukovar. U to je vrijeme Hrvatska u državnopravnoj zajednici s Ugarskom. Vukovar, kao i susjedni Ilok, u tom su razdoblju čuvari hrvatskog identiteta u dunavsko-savskom međurječju.
Vukovarska tvrđava bila je čvrsto zidana na visokoj dunavskoj obali. U gradu su stanovali obrtnici, trgovci i seljaci. Već 1231. godine, među prvima u hrvatskim zemljama Vukovar je dobio status slobodnog kraljevskog grada. Poveljom hercega Kolomana potvrđene su povlastice, koje su štitile vukovarske stanovnike.
U Vukovaru je tada sjedište velike Vukovske županije, koja se protezala između Dunava i Save. Vukovarski kraj je tada gusto naseljen, brojne su utvrde i kmetska sela. U crkvenom pogledu Vukovska županija je pod katoličkom nadbiskupijom u Pečuhu. Nekoliko crkvenih redova ima ovdje svoje samostane, a najutjecajniji je franjevački red. mini|Panorama grada Vukovara, početak 20. stoljeća
U 14. i 15. stoljeću vukovarskim krajem vladaju brojne velikaške obitelji. Pred kraj ovog razdoblja najutjecajniji su Iločki, kada je Nikola proglašen naslovnim kraljem Bosne i kuje svoj novac. Ilok je u to vrijeme značajno naselje i tvrđava, od 1525. godine ima svoj gradski statut i grb.
Osmanska vladavina (16. i 17. stoljeće) mini|Ulica cara Franje Josipa, gradski korzo, rane godine 20. stoljeća
Sto pedeset godina turske vladavine donijele su vukovarskom kraju velike promjene. Turci su na svom pohodu 1526. godine, pod vodstvom sultana Sulejmana Veličanstvenog zauzeli sve utvrde uz Dunav, pa tako i Ilok i Vukovar, te su potom izvojevali veliku pobjedu u bitci na Mohačkom polju. Vukovar je izgubio strateško značenje, ali je ostao značajno trgovačko-obrtničko mjesto na važnom prometnom pravcu. Imao je nekoliko gradskih četvrti, bogomolje, kupelji, prenoćišta i škole. Pred kraj turske vlasti imao je do 3000 stanovnika.
U isto vrijeme Ilok je značajno tursko upravno i vojno središte. Pretežito je naseljen muslimanima.
Tada je starosjedilačko katoličko hrvatsko i madžarsko pučanstvo teško stradalo, povuklo se u šume ili je pobijeno. Za turske vladavine ovdje djeluju franjevci okupljajući katolički puk. Na opustjelo područje kao pomoćne turske čete dolaze pravoslavni Vlasi, ali će se povući zajedno s turskom vojskom. Vukovar je oslobođen 1687., a Ilok 1688. godine.
Ponovno naseljavanje i razdoblje Habsburške Monarhije U Vukovaru je ostalo naseljeno pedesetak kuća. U opustošeni vukovarski kraj vraća se starosjedilačko i novodoseljeno hrvatsko pučanstvo mahom iz Hercegovine. U neka opustjela mjesta naseljavaju se pravoslavni Srbi, koje iz potrebe za radnom snagom prihvaća bečki dvor. U 18. i 19. stoljeću naseljava se i znatan broj Nijemaca, Mađara, Židova, Rusina, Slovaka i Ukrajinaca. Tako ovo hrvatsko područje postaje nacionalnim sastavom višenacionalno. Hrvatske zemlje tada su u sastavu Habsburškog Carstva. lijevo|mini|Panorama Vukovara iz 1912., u pozadini – Velika vukovarska sinagoga (srušena 1958. godine)V.K., Sve hrvatske sinagoge, Vjesnik, hkv.hr, 7. rujna 2008., pristupljeno 19. travnja 2019. lijevo|mini|Dvorac Eltz u Vukovaru, do 1944. glavna rezidencija poznate njemačke plemićke obitelji Eltz, rano 20. stoljeće Carica i kraljica Marija Terezija obnovila je 1745. godine slavonske županije, koje su pod upravom Hrvatskog sabora i bana, ali pod pritiskom Mađara. Vukovar je sjedište velike Srijemske županije, koja se protezala između Dunava i Save, na istoku sve do Zemuna, na zapadu do Osijeka, osim područja Vojne krajine.
Velike posjede u Slavoniji dobivaju ili kupuju feudalci. Grofovi Eltz, koji se ubrajaju u njemačko praplemstvo, dolaze u posjed vukovarskog vlastelinstva. Filip Karlo Eltz nadbiskup u Mainzu i njemački knez izbornik 1736. godine kupuje ovaj golem posjed s 35 naseljenih mjesta. Tijekom narednih stoljeća zemljišne površine su smanjene agrarnim reformama. Cijeli razvoj vukovarskog kraja sve do 1945. godine tijesno je vezan uz vukovarsko vlastelinstvo grofova Eltz.
U isto vrijeme iločko vlastelinstvo drže talijanski kneževi Odescalchi. U 18. i 19. stoljeću Vukovar je imao značajke upravnog, gospodarskog, prometnog i kulturnog središta. Suvremenici ga smatraju "prijestolnicom Srijema". mini|Grof Filip Karlo von Eltz-Kempenich – izborni knez i nadbiskup Mainza te carski natkancelar Svetog Rimskog Carstva – je 1736. godine, uz odobrenje cara Karla VI. kupio vukovarsko vlastelinstvo.
Već na početku ovog razdoblja polovicu stanovnika Vukovara čine obrtnici i trgovci. Pučanstvo je izuzetno radino cvjeta obrt, trgovina, svilarstvo, brodogradnja. Roba se lađama otprema u podunavske zemlje. Rano su osnovane brojne cehovske organizacije koje štite obrtnike. U Vukovaru je središte trgovine za cijeli zapadni Srijem.