Za arheologa vidi Richard MacGillivray Dawkins.
Clinton Richard Dawkins (Nairobi, 26. ožujka 1941.), etolog, evolucijski biologRidley, Mark. 2007. Richard Dawkins: How a Scientist Changed the Way We Think : Reflections by Scientists, Writers, and Philosophers. Oxford University Press. Str. 228. ISBN 0-19-921466-2. Izvadak sa stranice 228. i pisac. Na Novom koledžu u Oxfordu ima titulu emeritus fellow,Emeritus, Honorary and Wykeham Fellows, New College, Oxford a od 1995. do 2008. bio je profesor za javno razumijevanje znanosti Sveučilišta u Oxfordu. Na istom je sveučilištu 1989. dobio titulu Doktor znanosti, od 1997. član je Kraljevskog književnog društva, a od 2001. član je Kraljevskog društva.
Istaknuto mjesto Dawkins je stekao svojom knjigom Sebični gen iz 1976. u kojoj je popularizirao genocentrični nazor o evoluciji i uveo pojam mem. Godine 1982. uveo je u evolucijsku biologiju koncept po kojem fenotipski efekti gena nisu nužno ograničeni na tijelo organizma, već se mogu protezati daleko u okoliš, uključujući tijela drugih organizama. Ovaj je koncept predstavio u svojoj knjizi Prošireni fenotip.
Dawkins je ateist, potpredsjednik Britanske humanističke asocijacije i pristalica pokreta Brights. Opće je poznat po svojoj kritici kreacionizma i inteligentnog dizajna. U svojoj knjizi Slijepi urar iz 1986. argumentira protiv analogije s urarom, argumenta za egzistenciju nadnaravnog stvoritelja zasnovana na kompleksnosti živih organizama. Umjesto toga Dawkins evolucijske procese opisuje kao analogne slijepom uraru.
Otada je napisao nekoliko popularnoznanstvenih knjiga te redovito nastupa na radiju i televiziji, pretežno diskutirajući o tim temama. U svojoj knjizi Iluzija o bogu iz 2006. Dawkins tvrdi da nadnaravni stvoritelj gotovo sigurno ne postoji i da je religiozna vjera deluzija – »fiksno lažno vjerovanje«. Do siječnja 2010. engleska je jezična verzija ove knjige bila prodana u više od 2 milijuna primjeraka i bila prevedena na 31 jezik. Dawkins je osnovao Zakladu Richarda Dawkinsa za razum i znanost radi promicanja poučavanja evolucije i djelovanja protiv onih koji zastupaju nastavne programe protiv evolucije.
Biografija
Kenija
Dawkins se rodio u Nairobiju u Keniji. Sin je Jean Mary Vyvyan (rođ. Ladner) i Clintona Johna Dawkinsa (1915. – 2010.), koji je bio poljoprivredni civilni službenik u Britanskoj kolonijalnoj službi u Njasi (sada Malavi). Dawkins se autoidentificira kao Englez i trenutačno živi u Oxfordu u Engleskoj. Rodivši se u Keniji, on je britanski državljanin.
Dawkins ima mlađu sestru. Tijekom Drugog svjetskog rata njegov je otac bio pozvan u Kraljeve afričke strijelce; u Englesku se vratio 1949. kada je Dawkinsu bilo osam godina. Otac mu je bio naslijedio ladanjsku ostavštinu, Over Norton Park u Oxfordshireu, koju je pretvorio u komercijalnu farmu.Dawkins, Richard (11. prosinca 2010). Lives Remembered: John Dawkins. The Independent (London). Pristupljeno 12. prosinca 2010. Oba njegova roditelja bila su zainteresirana za prirodne znanosti; na Dawkinsova pitanja odgovarala su u znanstvenim terminima.
Dawkins opisuje svoje djetinjstvo kao »normalno anglikansko odgajanje«.Pollard, Nick (travanj 1995.). High Profile. Third Way (Harrow, England: Hymns Ancient & Modern Ltd) 18 (3): 15. ISSN 0309-3492. Kršćanin je bio do sredine svojih adolescentskih godina kada je zaključio da je teorija evolucije bila bolje objašnjenje za kompleksnost života te je prestao vjerovati u boga. Dawkins tvrdi: »Glavni rezidualni razlog zašto sam bio religiozan bio je taj da sam bio toliko impresioniran kompleksnošću života i da sam osjećao da je on morao imati dizajnera i mislim da je to bilo kada sam shvatio da je darvinizam bio daleko superiorno objašnjenje koje je argumentu dizajna izmaknulo tlo ispod nogu. I to me ostavilo bez ičega.«
Obrazovanje
Dawkins je pohađao Školu u Oundleu u Northamptonshireu, englesku javnu školu s distinktnom aromom Engleske crkve, od 1954. do 1959., gdje je boravio u Laundimerovoj kući. Zoologiju je studirao na Balliolovu koledžu u Oxfordu, diplomiravši 1962.; dok se ondje nalazio, tutor mu je bio Nobelom nagrađeni etolog Nikolaas Tinbergen. Pod Tinbergenovom supervizijom nastavio je kao student istraživač, stekavši do 1966. stupnjeve magistra (MA) i doktora (PhD), a potom je još jednu godinu ostao kao asistent istraživač. Tinbergen je bio pionir u proučavanju životinjskog ponašanja, posebice u područjima instinkta, učenja i izbora; Dawkinsovo se istraživanje u tom periodu bavilo modelima donošenja odluka u životinja.
Poučavanje
Od 1967. do 1969. bio je profesor asistent zoologije na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyju. Tijekom tog perioda studenti i fakultet na Sveučilištu u Berkeleyju većinom su se protivili tekućem Vijetnamskom ratu i Dawkins se snažno uključio u antiratne demonstracije i aktivnosti. Na Sveučilište u Oxfordu vratio se 1970., gdje je preuzeo poziciju predavača. Godine 1990. postao je profesor (reader) zoologije. Godine 1995. bio je postavljen za Simonyijeva profesora za javno razumijevanje znanosti na Oxfordu, a ovu je poziciju financijski utemeljio Charles Simonyi s izraženom namjerom da se od nositelja »očekuje da učini važne doprinose u javnom razumijevanju nekog znanstvenog polja« i da prvi nositelj profesure bude Richard Dawkins.
Od 1970. član je Novog koledža u Oxfordu. Održao je mnogo inauguralnih i ostalih predavanja, uključujući memorijalno predavanje o Henryju Sidgwicku (1989.), prvo memorijalno predavanje o Erasmusu Darwinu (1990.), predavanje o Michaelu Faradayu (1991.), memorijalno predavanje o T. H. Huxleyju (1992.), memorijalno predavanje o Irvineu (1997.) predavanje o Sheldonu Doyleu (1999.), predavanje o Tinbergenu (2004.) te Tannerova predavanja (2003.). Godine 1991. održao je Kraljevska institucijska božićna predavanja za djecu na temu Odrastanje u svemiru (Growing Up in the Universe). Bio je također urednik mnogih časopisa te radio kao urednički savjetnik za Enciklopediju Encartu (Encarta Encyclopedia) i Enciklopediju evolucije (Encyclopedia of Evolution). Na popisu je kao viši urednik i kolumnist magazina Free Inquiry Vijeća za sekularni humanizam i član je uredničkog odbora magazina Skeptic od njegova osnutka.
Sudjelovao je u sudačkim panelima za razne nagrade, od Faradayeve nagrade Kraljevskog društva do Nagrada Britanske akademije televizijskih umjetnosti,Richard Dawkins, 2006. Curriculum Vitae. Arhivirano 23. travnja 2008. na Wayback Machineu. te bio predsjednik Sekcije za biološke znanosti Britanske asocijacije za unapređenje znanosti. Godine 2004. Balliolov koledž u Oxfordu ustanovio je Dawkinsovu nagradu koja se dodjeljuje za »izvanredno istraživanje o ekologiji i ponašanju životinja kojih bi blagostanje i opstanak mogli biti ugroženi čovjekovim aktivnostima«. U rujnu 2008. napustio je svoju profesuru i otišao u mirovinu, najavivši planove da će »napisati knjigu namijenjenu mladima u kojoj će ih upozoriti da ne vjeruju u ›antiznanstvene‹ bajke«.
Osobni život
Dawkins se ženio tri puta i ima jednu kćer. Za kolegicu etologinju Marian Stamp Dawkins se oženio 19. kolovoza 1967. u Annestownu u grofoviji Waterfordu u Irskoj; razveli su se 1984. Potom se 1. lipnja iste godine u Oxfordu oženio za Eve Barham (19. kolovoza 1951. – 28. veljače 1999.). Dobili su kćer Juliet Emmu Dawkins (Oxford, 1984.). Dawkins i Barham također su se razveli. Godine 1992. u Kensigtonu i Chelseaju u Londonu oženio se za glumicu Lallu Ward. Dawkins ju je upoznao preko njihova zajedničkog prijatelja Douglasa Adamsa,, Chapter 15, p. 129 koji je s njom radio na BBC-jevu Doctor Whou.
Djelo
Evolucijska biologija
thumb|right|upright|Dawkins na Teksaškom sveučilištu u Austinu, ožujak 2008.
daljnje informacije: genocentrični nazor o evoluciji
U svojim znanstvenim djelima Dawkins je najpoznatiji po popularizaciji gena kao glavne jedinice selekcije u evoluciji; ovaj nazor najjasnije je izložen u njegovim knjigama:
Sebični gen (The Selfish Gene, 1976.), u kojoj primjećuje da »sav život evoluira diferencijalnim preživljenjem replicirajućih entiteta« Prošireni fenotip (The Extended Phenotype, 1982.), u kojoj opisuje prirodnu selekciju kao »proces kojim replikatori jedan drugoga ispropagiraju«.
Dawkins je konzistentan u skepsi prema neadaptivnim procesima u evoluciji (kao što su spandreli koje su opisali Gould i Lewontin) i prema selekciji na razinama »iznad« razine gena. Osobito je skeptičan prema praktičnoj vjerojatnosti ili važnosti grupne selekcije kao osnove za razumijevanje altruizma.:169–172 Ovo ponašanje isprva izgleda kao evolucijski paradoks jer pomaganje drugima troši vrijedne resurse i smanjuje vlastitu sposobnost opstanka. Prije njega mnogi su to interpretirali kao aspekt grupne selekcije: jedinke čine ono što je najbolje za opstanak populacije ili vrste u cjelini. Britanski evolucijski biolog W. D. Hamilton rabio je bio genocentrični nazor da bi objasnio altruizam u okvirima inkluzivnog fitnesa i rodbinske selekcije, odnosno da bi objasnio da se jedinke ponašaju altruistično prema svojim bliskim srodnicima, koji s njima dijele mnogo vlastitih gena. Slično tomu je Robert Trivers, razmišljajući u okvirima genocentričnog modela, razvio teoriju recipročnog altruizma pri čemu jedan organizam pruža korist drugomu u iščekivanju budućeg reciprociteta. Dawkins je ove ideje popularizirao u Sebičnom genu te ih razvio u vlastitu djelu.
Dawkins je također snažno kritizirao hipotezu Geje nezavisnog znanstvenika Jamesa Lovelocka., izvadak sa stranice 178., izvadak sa stranice 72., izvadak sa stranice 223.
U lipnju 2012. Dawkins je izrazito kritizirao knjigu Društveno osvajanje Zemlje (The Social Conquest of Earth, 2012.) kolege biologa E. O. Wilsona.
Kritičari Dawkinsova pristupa sugeriraju da je uzimanje gena kao jedinice selekcije (pojedinačni događaj u kojem se jedinka ili uspije ili ne uspije reproducirati) zavaravajuće; gen bi se moglo bolje opisati, govore oni, kao jedinicu evolucije (dugoročne promjene u frekvencijama alela u populaciji). U Sebičnom genu Dawkins objašnjava da rabi definiciju Georgea C. Williamsa po kojoj je gen »ono što se segregira i rekombinira s procjenjivom frekvencijom«. Još jedan čest prigovor je taj da gen ne može samostalno preživjeti, već mora kooperirati s drugim genima da bi izgradio jedinku i stoga gen ne može biti nezavisna »jedinica«. U Proširenom fenotipu Dawkins sugerira da su iz perspektive individualnog gena svi ostali geni dio okoliša na koji se on adaptira.
Zastupnici viših razina selekcije (kao npr. Richard Lewontin, David Sloan Wilson i Elliott Sober) sugeriraju da postoji mnogo fenomena (uključujući altruizam) koje selekcija zasnovana na genima ne može zadovoljavajuće objasniti. Filozofkinja Mary Midgley, s kojom se Dawkins sukobio u tisku u pogledu Sebičnog gena, kritizirala je selekciju gena, memetiku i sociobiologiju kao ekscesivno redukcionističke; sugerirala je da se popularnost Dawkinsova djela može pripisati faktorima u cajtgajstu kao što je rastući individualizam Thatcher-Reaganovih dekada.