Dioklecijan, (lat. Gaius Aurelius Valerius Diocletianus; Gaj Aurelije Valerije Dioklecijan), (Salona, 22. prosinca 245.Šušnjar, Bogdan, Sveti Dujam i salonitanski mučenici, str. 101. - palača kraj Salone, 3. prosinca 316.) bio je rimski car (284. – 305.).
Sažeti životopis Zapovijedao je vojskom u Meziji, zatim carskom gardom, a nakon Numerijanove smrti proglašen carem (284.). Iduće godine imenovao je svojega prijatelja Maksimijana cezarom, a 286. augustom i suvladarom, predavši mu na upravu zapadni dio Carstva. Osiguravši granice države na Eufratu i u Siriji, uzeo je 293. sebi za suvladara i cezara Galerija, kojemu je dao kćer Valeriju za ženu; istodobno je i Maksimijan za svojega suvladara i cezara proglasio Konstancija I. Time je u državi provedena tetrarhija (četverovlađe): Dioklecijan je izravno upravljao azijskim dijelom države i Egiptom, Galerije Balkanskim poluotokom i Podunavljem, Maksimijan Italijom, Recijom, Hispanijom i Afrikom, a Konstancije I. Galijom i Britanijom.
Senat je izgubio vlast, a Rim nije više bio glavni grad Carstva. Zakone, koji su vrijedili za cijelo Carstvo, izdavala su zajednički sva četiri vladara. Dioklecijan je vladao apsolutistički i, po orijentalnom uzoru, uveo strog dvorski ceremonijal. Posebno je važna njegova reformska djelatnost, kojoj je bila svrha da gospodarstveno i politički učvrsti Carstvo. Državu je podijelio na 12 dijeceza (101 provincija).
Italiji je oduzeo dotadašnji povlašteni položaj glede plaćanja poreza, sredio financije i porezni sustav, preuredio novčani sustav, preustrojio vojsku, donio zakon o maksimiranju cijena živežnih namirnica i usluga (Dioklecijanov edikt o cijenama, 301.). Za njegove vladavine razvijala se u Carstvu i znatna građevinska djelatnost (terme u Rimu, ceste, utvrde, Dioklecijanova palača).
U početku tolerantan prema kršćanima, Dioklecijan je poslije objavio četiri edikta (napose je važan onaj iz 303.) na temelju kojih je izvršen posljednji, najveći i najkrvaviji progon kršćana u Rimskom Carstvu, u kojem su stradali brojni kršćani, među kojima su mnogi poznati sveci (sv. Dujam, sv. Florijan, sv. Stošija, sv. Lucija, Sveta Katarina Aleksandrijska, sv. Agneza Rimska, sv. Eufemija, sv. Filomena, sv. Euzebije i Polion, sv. Margareta, sv. Kancijan, sv. Demetrije Srijemski, sv. Pankracije, sv. Denis i brojni drugi). Oboljevši u svojoj prijestolnici Nikomediji, 305. se dobrovoljno (s Maksimijanom) odrekao vlasti kao prvi i jedini rimski car, i povukao u svoju palaču nedaleko od Salone, gdje je i umro.Dioklecijan Hrvatska enciklopedija (LZMK)
Političke prilike u Carstvu prije Dioklecijana 3. stoljeće bilo je stoljeće loma za Rimski imperij. Nasilnom smrću cara Aleksandra Severa, 235. godine, propada građanska vlast i na sve strane se javljaju pretendenti na prijestolje podržani od vojnih jedinica kojima zapovijedaju. To razdoblje poznato je u povijesti kao "vojna anarhija" ili "anarhija III. stoljeća". Rimljani idu na Rimljane dok s granica stižu zabrinjavajuće vijesti. Uzduž Rajne i Dunava stvaraju se federacije Franaka i Alemana, Goti su stigli na donji Dunav, a na istoku je srušena vlast Parta i uspostavljena nova centralizirana perzijska država.
Svi vojnički odabrani carevi (priznati i nepriznati) od Maksimina Tračanina 235. godine, do Dioklecijana 284.godine, zajedničke se spominju kao "trideset tirana" i većina njih je bila porijeklom s Balkanskog poluotoka. U to doba priznati car je u prosjeku vladao 3 godine prije nego što bi bio ubijen ( najviše je vladao Galijen, od 253. do 268., a negativni rekorder je Florijan koji je 276. godine vladao punih 88 dana).
Do 251. godine carstvo se uglavnom odupiralo stranim najezdama, no te godine car Decije upada u klopku gotskog kralja Knive kod Abritusa i gine skupa s cijelom vojskom. Nevolje se nakon toga redaju jedna za drugom. Perzijanci vrše sve jači pristisak na Istoku. Perzijski kralj Šapur I. 253. godine anektira cijelu Siriju i zauzima Antiohiju. Godine 253. carevi postaju Valerijan i njegov sin Galijen. Valerijan daje sinu Zapad na upravljanje, a on se okreće Istoku i Perzijancima. U početku je imao uspjeha vrativši Antiohiju, no 257. godine, horde Gota upadaju u Malu Aziju (barbarske flote su stigle sve do Atene koju su opljačkali). 259. godine pošao je s vojskom braniti grad Edesu na Eufratu od Perzijanaca. Njegova vojska bila je znatno oslabljena zbog epidemije. Pokušao je pregovarati s Perzijancima, no prevarom je uhvaćen i ubijen 260. godine. Priča kaže da je bio ponižavan tako što je koristio Šapuru kao stolac preko kojeg se kralj penjao na konja. Pošto su ga ubili, oderali su mu kožu i napunili je slamom da plaši Rimljane. Za to vrijeme na Zapadu barbari se pokreću, Franci stižu sve do Taragone u Španjolskoj, a Alemani zauzimaju rimski teritorij poznat kao "agri decumates" između Dunava i Rajne, te ih Galijen uspija suzbiti tek kod Milana 260. godine. U Galiji Postum proglašava Galsko carstvo, te otima Galijenu Španjolsku, Galiju, rimsku Germaniju i Britaniju. Vladaru grada Palmire, Odenatu, daje Galijen Istok na upravljanje pd uvjetom da ga čuva od Perzijanaca (Odenat je u tome imao uspjeha). Odenata je naslijedila njegova žena Zenobija. Pritisnut sa svih strana Galijen je uvidio da treba reformirati vojsku pa počinje stvarati konjičke korpuse kao brze mobilne jedinice koje će moći odgovoriti na učestale prijetnje. Period u umjetnosti i kulturi za vrijeme Galijena nazvan je Galijenova renesansa. On je također prvi od careva počeo dijeliti vojnu od civilne vlasti. Galijen je ubijen 268. godine i nasljeđuje ga Klaudije II. (Gotski). Goti skupa s Herulima okupljaju 300000 ratnika i 2000 transportnih brodova, te napadaju carstvo. Kod Niša, 269. godine, Klaudije II. uništava gotsku vojsku (50000 mrtvih barbara) i tada dobiva nadimak Gotski. 270. godine Klaudije II umire od kuge, a nasljeđuje ga Aurelijan. On će u samo 5 godina koliko je vladao odbiti barbarske navale, srušiti Palmiru i vratiti Istok Rimu, a na zapadu uništiti Galsko carstvo. Aurelijan je sagradio zidine oko Rima, prvi je imperator koji je počeo koristiti orijentalne vladarske oznake - dijademu (svilena traka oko glave ukrašena dragim kamenjem) od koje se poslije razvila kraljevska kruna. Prvi se od careva proglasio Gospodarom i Bogom (Dominus et Deus), te je uveo kult štovanja Nepobjedivog Sunca (Sol Invictus). Od njega je Dioklecijan, koji je tada bio general, učio. Godine 275. Aurelijan je ubijen, a nasljeđuju ga Tacit (275-276), Florijan (276), Prob (276-282), Kar (282-283), a Kara njegovi sinovi od kojih Zapadom vlada Karin (283. – 285.), a Istokom Numerijan (283-285).
Godine 285. vojska je igrom slučaja za cara izabrala čovjeka kojega pisci tog doba nazivaju VIR REI PUBLICAE NECESSARIUS (čovjek neophodan rimskoj državi). Ime mu je bilo Gaius Aurelius Valerius Diocletianus.
Životopis
Vojna karijera
Gaius Aurelius Valerius Diocletianus rođen je kao Diokles (ime potječe iz grčke mitologije, heroj grada Megare koji se žrtvovao da spasi svoga druga), vjerojatno 236./237. godine, no uz te godinu spominju se i 225., 239., 243., 245. i 246. godina kao godine njegovog rođenja.
Danas se smatra da je rođen u okolici antičkog grada MARTIA IULIA VALERIA SALONA FELIX, tj. današnjeg Solina, premda postoje podaci koji njegovo mjesto rođenja sele u rimski grad Duklju, u današnju Crnu Goru. Zbog gradnje palače iz koje je izrastao današnji Split pretpostavlja se da je Dalmacija njegov rodni kraj. No i ovo treba uzeti s oprezom jer je Dioklecijanov suvladar Maksimijan svoju palaču u koju je otišao nakon abdikacije sagradio na Siciliji premda je rođen u Sirmiumu (današnja Srijemska Mitrovica).
Smatra se da je Diokles bio niskog roda, sin pisara ili nekog činovnika. Mnogi crkveni rukopisi povezuju ga s brojnim kršćanskim mučenicima koji su mu navodno bili rod, spominju se papa Kajo, biskup Gabinije i sveta Suzana, a i njegova žena Priska i kćer Valerija bile su kršćanke. Čak se navodi da su kršćani zaslužni što je dobio prijestolje. Iz ovoga svega upravo je čudno što je on pri kraju života preko nekoliko edikata otvorio lov na kršćane. Evo kako kroničari opisuje Dioklesa: "Bio je visokog stasa i plavih očiju. Škrt na riječima. Istakao se kao misaoni vladar, na neki način mistični intelekualac, uravnotežen u svojim postupcima, odlučan u namjerama, pristalica stoičke filozofije. Osobnim primjerom njegovao je stari rimski moral i vrline". Na kasnijim novčićima s kraja njegove vladavine vidi se mršav i bolestan čovjek (navodno je patio od reume). Dioklecijan je bio jako pobožan. Bio je metodičan vojskovođa koji je tražio pobjedu, a ne slavu.
Diokles je izabrao vojnički poziv kao zanimanje. U to vrijeme carstvo je bilo u neprestanoj potrazi za regrutima. Naime novačenje se moglo izbjeći ako bi se platila određena novčana suma, pa su oni imućniji to sve češće koristili kako bi izbjegli vojnu službu. Od uplaćenog novca carevi su regrutirali barbarske ratnike što će se kasnije pokazati pogubnim po carstvo pošto su barbari naučili rimske metode ratovanja. Vjerojatno je u vojnu službu stupio za vrijeme cara Galijena služeći u nekoj od konjičkih postrojba. U to vrijeme su konjanici iz rimske provincije Dalmacije bili na glasu u carstvu. Među rimskim postrojbama se spominju COHORS I DELMATARUM MILLIARIA, COHORS II DELMATARUM, COHORS III DELMATARUM MILLIARIA EQUITA CIVIUM ROMANORUM, COHORS IV DELMATARUM, te ALA I MILLIARIA DELMATARUM i ALA II MILLIARIA DELMATARUM. I neke od legija su novačile na području Dalmacije npr. VII CLAUDIA PIA FIDELIS, XI CLAUDIA PIA FIDELIS, IV FLAVIA, XX VALERIA VICTRIX.
Postoji legenda o tome kako je saznao da će postati car još dok je bio mladi časnik.
U to vrijeme je navodno služio na Rajni u području današnjeg Tongresa u Belgiji. Vojnici su bili smješteni po privatnim kućama gdje bi dobili hranu i krevet, a za to su domaćinu platili određenu sumu novca. Za domaćina su Dioklecijan i njegov drug Maksimijan dobili krčmaricu po imenu Drijada (naziv Drijade inače označava šumske vile koje mogu utjecati na sudbinu čovjeka). Nakon objeda koji im je spremila Drijada Diokles je izvadio novac da plati i dao točno onu sumu koju je krčmarica tražila. Na to mu je ova odgovorila da mu ne bi ruka otpala da je dao koji novčić više. Diokles je na to rekao da će biti šire ruke kad postane car. Potom je Drijada rekla: "Dioklese, ne šalite se sa sudbinom, jer ćete uistinu postati imperator, ali kad ubijete sudbonosnog vepra".
Te je riječi Diokles shvatio doslovno pa je stalno išao u lov na veprove (naravno da je to tada bilo užasno opasno, jer se vepar lovio pješice s kopljem i mačem) nadajući se da je možda baš danas ubio sudbonosnog vepra.
Dioklecijanov vojnički talent je prepoznat i on za cara Aurelijana postaje general (Magister militum). S carem sudjeluje u pohodima protiv Palmire i Egipta gdje se odmetnuo Firmo. Za vladavine Proba postaje vojni zapovjednik provincije Mezije. Probov nasljednik Kar postavlja Dioklesa za zapovjednika careve konjaničke tjelesne garde (Comes domesticorum equitum), a 283. godine Diokles je konzul. Kar je poginuo kada je njegov šator udario grom, 283. godine, po povratku iz uspješnog rata s Perzijancima. Nasljeđuju ga njegovi sinovi, Numerijan na Istoku i Karin na Zapadu.
Proglašenje carem