Franjo Tuđman (Veliko Trgovišće, 14. svibnja 1922. – Zagreb, 10. prosinca 1999.) bio je hrvatski povjesničar, akademik HAZU, državnik te prvi predsjednik samostalne Republike Hrvatske.
Bio je sudionikom antifašističkog pokreta od 1941. kao obavještajni časnik. Nakon rata djeluje u Glavnom stožeru JNA u Beogradu, potom na visokim vojno-političkim položajima u Glavnoj personalnoj upravi JNA i Državnom sekretarijatu za narodnu odbranu FNRJ. Završio je studij na Višoj vojnoj akademiji 1957. i čin general-majora stekao 1960. godine. Na vlastiti zahtjev napustio je vojnu službu 1961. te se posvetio znanstveno-istraživačkom radu.
Osnovao je Institut za historiju radničkog pokreta u Zagrebu, čijim je ravnateljem bio od 1961. do 1967. Stupanj doktora povijesnih znanosti postigao je 1965., a od 1963. do 1967. bio je izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
Skupio je opsežnu povijesnu građu i pisao o povijesti Komunističke partije Hrvatske u kojoj je, nasuprot jugoslavenskom unitarizmu, isticao nacionalnu sastavnicu njezine borbe protiv velikosrpskog režima Kraljevine Jugoslavije. Izbačen je iz Saveza komunista 1967. i umirovljen.
Godine 1972. osuđen je na dvije godine zatvora zbog nacionalizma s obzirom na to da je njegov povjesničarski rad došao u koliziju sa službenom propagandom komunističke Jugoslavije, a s odsluženja kazne bio je pušten nakon 9 mjeseci. Nakon intervjua švedskoj televiziji 1981. ponovo mu je suđeno zbog kontrarevolucionarne djelatnosti pri čemu je osobito bio kriv zbog revizije jugoslavenske propagande o Sabirnom logoru Jasenovac. Tuđman je osuđen na tri godine zatvora, ali je s odsluženja kazne pušten 1983. iz zdravstvenih razloga. Tijekom 1984. godine vraćen je u zatvor radi izdržavanja ostatka kazne, da bi nakon četiri mjeseca zbog pogoršanja zdravstvenog stanja bio uvjetno pušten iz zatvora.
Kao zagovornik hrvatske samostalnosti, politički se angažirao potkraj 1980-ih. Godine 1989. osniva Hrvatsku demokratsku zajednicu te do smrti ostaje njezin predsjednik. Nakon pobjede HDZ-a na izborima 1990. godine izabran je za predsjednika Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske. Nakon donošenja demokratskog Ustava 1990. izabran je 1992. godine za predsjednika Republike Hrvatske. Autor je Deklaracije o neovisnosti Hrvatske od 25. lipnja 1991. godine i preambule Ustava Republike Hrvatske. Kao vrhovni zapovjednik vodio je obranu Hrvatske u Domovinskom ratu. Ponovno je izabran za predsjednika RH 1997., a Hrvatska demokratska zajednica ponovno pobjeđuje na parlamentarnim izborima 1992. i 1995. godine.
Politički se zalagao za ujedinjenje Hrvata i približavanje srednjoeuropskomu civilizacijskom krugu i obnovu potisnutih hrvatskih tradicija, kulture, jezika i povijesti. Njegova je politika izazvala prijepore u dijelu domaće i međunarodne javnosti. Oporba ga je kritizirala zbog autoritarnog političkog nastupa i naglašeno stranačke vlasti, uz aferama opterećenu privatizaciju društvenog vlasništva. Nakon njegove smrti slijedi proces detuđmanizacije tijekom sljedećih nekoliko vlada.
Njegovo ime nose zračna luka u Zagrebu te mostovi u Dubrovniku i Osijeku.
Mladost, Drugi svjetski rat i vojna karijera minijatura|lijevo|Franjo Tuđman (u sredini) s obitelji - braća Ivica (prvi s lijeve strane) i Stjepan (zadnji s desne strane) mini|desno|Rodna kuća Franje Tuđmana Franjo Tuđman potječe iz seoske obitelji srednjega imovnog staleža. Rođen je u Velikom Trgovišću 14. svibnja 1922.Moljac.hr Franjo Tuđman u braku Stjepana i Justine (rođ. Gmaz). Pored Franje obitelj Tuđman imala je još dva sina: Ivicu i Stjepana. Otac mu je bio ugledni član HSS-a i općinski načelnik. Majka mu je umrla 1929. kada je Franjo pošao u osnovnu školu. Pučku je školu pohađao u rodnom mjestu (1929. – 1933.), a u Zagrebu Državnu II. mušku građansku školu (1935. – 1939.) te Trgovačku akademiju Udruženja trgovaca (1939. – 1941.), uglavnom se uzdržavajući sam.Ured predsjednika Franjo Tuđman
Moguće uhićenje u doba starojugoslavenskoga režima 1940. o kojemu pišu službene Tuđmanove biografije još nije dovoljno razjašnjeno. Hrvatska enciklopedija navodi da je bio pritvoren 1940.Tuđman, Franjo. U enciklopediji: Slaven Ravlić, gl. ur., Hrvatska enciklopedija, 11. sv. : Tr – Ž, Leksikografski zavod Miroslava Krleže, Zagreb, 2009., , str. 85. i 86. kao srednjoškolac zbog sudjelovanja u ljevičarskoj manifestaciji. Tuđmanova obitelj podupirala je hrvatski nacionalni pokret pod vodstvom HSS-a i Mačeka, dok se Franjo Tuđman tijekom 2. svjetskog rata pridružio komunističkim partizanima.Franjo Tuđman Opća i nacionalna enciklopedija U proljeće 1941. prekinuo je školovanje i uključio se u antifašistički pokret; od 1942. bio je član KPJ. Djelovao je na području sjeverozapadne Hrvatske; od 1942. bio je rukovoditelj ilegalne partizanske tiskare (Glas Hrvatskog zagorja), od 1943. zamjenik komesara 2. zagorskoga partizanskog odreda, a od 1944. zamjenik komesara Brigade Braća Radić, komesar 32. divizije te načelnik Personalnog odsjeka Štaba X. korpusa. Franjin otac je bio vijećnik ZAVNOH-a i AVNOJ-a. Brat Stjepan poginuo je kao pripadnik antifašističkoga pokreta u proljeće 1943. godine. U siječnju 1945. upućen je u Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije u Beogradu, gdje je radio u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva obrane, kao načelnik Drugog (organizacijskog) odjela (1946. – 1953.).Mile Bjelajac, Jugoslovensko iskustvo sa multietničkom armijom 1918 – 1991. Beograd:, Čigoja štampa, Beograd 1999. str. 62 Vjenčao se s Ankicom Tuđman 25. svibnja 1945. godine. mini|180px|Franjo Tuđman, 1945. mini|lijevo|180px|Na slici s Jožom Horvatom, 1945. Godine 1946. dogodila se i obiteljska tragedija koja nije u potpunosti razjašnjena; Tuđmanov otac Stjepan zajedno s njegovom pomajkom umro je nasilnom smrću pod sumnjivim okolnostima koje su kasnije različito tumačene (samoubojstvom, nesretnim slučajem...), ali prevladala je inačica po kojoj mu je oca kao kritičara nove, totalitarne vlasti likvidirala politička policija OZNA. Unatoč tomu, Tuđmanov uspon u vojnoj hijerarhiji nije bio spriječen: završio je i Višu vojnu akademiju JNA (1955. – 1957.). Od polovice 1950-ih objavljivao je radove s područja vojne povijesti i doktrine, u kojima, na temelju iskustva antifašističkog rata u Jugoslaviji, zastupa ideju o univerzalnom značenju partizanskog rata i koncepcije naoružanoga naroda, što će cjelovitije izložiti u svojoj prvoj knjizi. Bio je član komisije za izradu novih jugoslovenskih ordena tijekom 1953. godine. Dana 23. svibnja 1954. Franjo Tuđman postaje tajnik,Hudelist, str. 211. a u svibnju 1958. godine i predsjednik JSD Partizan, koji je tijekom cijeloga postojanja druge i treće Jugoslavije bio u stvarnosti vojni klub. Za vrijeme njegova predsjedavanja izabran je dres s prepoznatljivim crno-bijelim prugama. Dizajn dresa je (po Tuđmanu) bio nadahnut dresovima Juventusa.
Od 1953. do 1955. godine radio je u Državnom sekretarijatu za narodnu odbranu, kao načelnik Studijskog odjela Prve uprave. Po povratku sa školovanja 1957. godine premješten po nalogu generala armije Ivana Gošnjaka u njegov kabinet za šefa. Tada je objavio i svoje prvo značajno djelo, Rat protiv rata, (Zagreb 1957.), opsežnu studiju o partizanskom ratovanju kroz povijest s naglaskom na jugoslavenskom partizanskom ratu, no protkano opširnim raščlambama o ratu u nizozemskim provincijama u 17. st., španjolskom ustanku protiv Napoleona, kao i mnogim drugim primjerima gerilskoga ratovanja. Ta je studija značajno učvrstila ugled Tuđmana kao vojnopovijesnoga znalca, a u sljedećim desetljećima naraštaji jugoslavenskih generala preuzimali su izvatke iz njegove knjige kao okosnicu za generalske ispite. Iako je 22. kolovoza 1960. promaknut u čin general-majora, Tuđman je već sljedeće godine svojevoljno napustio vojnu službu. mini|lijevo|150px|Tuđman nakon pomaknuća u čin general-majora 1960.
U Zagrebu 1961. godine osniva Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske (danas Hrvatski institut za povijest), čiji je ravnatelj do 1967. godine. Postavio je ambiciozan plan razvoja Instituta, okupio mnogobrojne suradnike, a 1963. pokrenuo i časopis Putovi revolucije, kojemu je bio glavni i odgovorni urednik (1963. – 1967.). Od 1963. do 1967. godine izvanredni je profesor na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu (danas Fakultet političkih znanosti), gdje je predavao predmet Socijalistička revolucija i suvremena nacionalna povijest. Stupanj doktora povijesnih znanosti postigao je 1965. godine na Filozofskom fakultetu u Zadru obranom disertacije Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941. Njegova karijera se suočila s golemim problemima kada se 1965. godine usprotivio prijedlogu da se povodom obilježavanja proboja zadnjih logoraša iz Koncentracijskog logora Jasenovac ondje u kameni spomenik ukleše vrlo preuveličani podatak o 700 – 900 tisuća žrtava tog logora; kao posljedicu sukoba koji je povodom tog njegovog protivljenja nastao, isključen je iz Saveza komunista Jugoslavije (što je neminovno vodilo u društvenu degradaciju), te je dao ostavku na mjesto direktora Instituta za historiju radničkog pokreta i morao je napustiti Sveučilište.Bibliografija radova dr. Franje Tuđmana, Anđelko Mijatović i Marija Sentić, "Časopis za suvremenu povijest" 24(1), 1-18, Zagreb, 1992.
Povjesničar i disident Vrlo rano, još u prvoj polovini pedesetih godina, Tuđman se počeo baviti znanstvenim radom. Objavio je veći broj radova, posebnih izdanja rasprava i članaka, više od 150, iz povijesnih znanosti, vojne teorije, suvremene nacionalne povijesti te filozofije povijesti i međunarodnih odnosa. Sudjelovao je na više znanstvenih simpozija u domovini i inozemstvu te držao predavanja na sveučilištima u Čehoslovačkoj, Italiji, Njemačkoj, Austriji, Kanadi i SAD-u. Godine 1966. na Harvardu, u okviru serije Međunarodnoga seminara, održao je predavanje pod naslovom The Future of Supremacy and of Coexistence in the Nuclear Age of the World's History (Budućnost prevlasti i supostojanja u nuklearnoj eri povijesti čovječanstva).
Bio je član uredništva vojno-teorijskog časopisa Vojno delo, redaktor i pomoćnik glavnog urednika Vojne enciklopedije, suradnik i redaktor enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, glavni i odgovorni urednik časopisa Putovi revolucije, član izdavačkog odbora časopisa JAZU Forum, član izdavačkog odbora Hrvatskog tjednika i član uredništva Glasnika Hrvatske demokratske zajednice.
Od 1962. do 1967. godine, Tuđman je predsjednik Komisije za međunarodne odnose i član Sekretarijata Glavnog odbora Socijalističkoga saveza radnog naroda Hrvatske. Od 1965. do 1969. godine, narodni je zastupnik Prosvjetno-kulturnog vijeća Sabora SR Hrvatske i predsjednik Odbora za znanstveni rad Prosvjetno-kulturnog vijeća Sabora.Franjo Tuđman Životopis i kronologija od 1989. Bio je član Upravnog odbora i Izvršnog odbora Matice hrvatske i predsjednik Komisije Matice hrvatske za hrvatsku povijest. Član Društva hrvatskih književnika postao je 1970. godine, a član Hrvatskog centra PEN-a 1987. godine.