Porcupine Tree britanski je rock-sastav koji je 1987. godine osnovao glazbenik Steven Wilson. Grupa je u početku bila samostalni glazbeni projekt te je tako Wilson bio autor svih njezinih pjesama. Međutim, krajem 1993. godine odlučio je pretvoriti projekt u punopravnu skupinu, pa su tako njegovi česti suradnici – klavijaturist Richard Barbieri, basist Colin Edwin i bubnjar Chris Maitland – zajedno oformili prvu pravu postavu sastava. Ta je postava, s Wilsonom kao pjevačem i gitaristom, trajala do veljače 2002. godine, kad je Maitland napustio grupu, a zamijenio ga je Gavin Harrison.
Rani zvuk Porcupine Treeja isticao se stilom psihodeličnog rocka usporedivim s onim progresivne rock grupe Pink Floyd. Nakon što je potpisala ugovor s diskografskom kućom Kscope koncem 1990-ih, glazbeni stil skupine približio se alternativnom rocku koji je bio bliži glavnoj struji. Početkom 2000-ih sastav je potpisao ugovor s većim izdavačem i ponovo promijenio glazbeni stil, ovog puta prigrlivši elemente progresivnog metala.
Nakon objave desetog studijskog albuma The Incident, koji je postao komercijalno najuspješniji uradak grupe, i njegove naknadne promidžbene turneje, Porcupine Tree prestao je s radom jer se Wilson posvetio svojim samostalnim uradcima, a ostali su se članovi počeli baviti svojim zasebnim projektima. Godine 2018. Wilson je izjavio da se skupina više neće okupiti; međutim, 2021. se ipak ponovno okupila, no u okupljanju nisu sudjelovali Edwin i Maitland. Skupina je najavila da će njezin jedanaesti studijski album Closure / Continuation biti objavljen 24. lipnja 2022.
Tijekom karijere Porcupine Tree dobio je pohvale kritičara i suvremenih glazbenika, stekao mnogo obožavatelja i postao uzor novim izvođačima. Međutim, njegovi uradci uglavnom nisu ušli u glavnu struju, te su ga zato časopisi poput Classic Rocka i PopMattersa opisali kao "najvažniji sastav za koji nikad niste čuli."
Povijest Početci (1987. – 1991.) Porcupine Tree nastao je 1987. kao lažni suradnički projekt Stevena Wilsona i Malcolma Stocksa. Djelomično nadahnuti psihodeličnim/progresivnim grupama iz 1970-ih koje su vladale glazbenom scenom dok su bili djeca, kao što je Pink Floyd, ta su dvojica odlučila osnovati fikcionalnu legendarnu rock skupinu pod imenom The Porcupine Tree. Izmislili su detaljnu priču o njoj u kojoj su navodili i informacije o njezinim članovima i nazivima albuma, ali su prepričavali i njezinu "šaroliku" povijest u kojoj se spominju događaji poput upoznavanja na festivalu rock glazbe tijekom 1970-ih i nekolicine odlazaka u zatvor. Čim je uštedio dovoljno novca za kupnju vlastite studijske opreme, Wilson je snimio nekoliko sati glazbe kako bi "dokazao" kako grupa doista postoji. Iako je Stocks pridonio projektu obrađenim vokalima i eksperimentalnim sviranjem gitare, njegova uloga u njemu uglavnom se svodila na povremeno davanje prijedloga, dok je velik dio materijala skladao, snimio, svirao i pjevao Wilson.
U to je vrijeme Porcupine Tree bio više poput zabavne šale nego sastava, a sam se Wilson posvećivao svojem drugom projektu, No-Manu, u kojem je surađivao s pjevačem i kantautorom Timom Bownessom. Međutim, do 1989. Wilson je zaključio da je dio glazbe Porcupine Treeja utrživ. Služeći se imenom Porcupine Tree Wilson je snimio kasetu Tarquin's Seaweed Farm. Ne zapostavljajući izvornu humorističnost grupe Wilson je uz kazetu priložio knjižicu od osam stranica u kojoj su bili izneseni dodatni lažni podatci o Porcupine Treeju, među kojima su i aludiranja na izmišljene članove skupine kao što su Sir Tarquin Underspoon i Timothy Tadpole-Jones.
Wilson je poslao primjerke Tarquin's Seaweed Farma nekolicini ljudi za koje je smatrao da će biti zainteresirani u snimke. Nick Saloman, kultni britanski gitarist poznatiji kao The Bevis Frond, predložio mu je da jedan primjerak pošalje Richardu Allenu, jednom od autora kontrakulturnog časopisa Encyclopaedia Psychedelica i jednom od glavnih urednika britanskog psihodeličnog garage rock časopisa Freakbeat. Allen je napisao recenziju o uratku u obama časopisima. Iako mu se dio materijala nije sviđao, većem je dijelu uratka dao pozitivne kritike. Nekoliko mjeseci kasnije Allen je zamolio Wilsona da jednom skladbom doprinese dvostrukom albumu A Psychedelic Psauna, koji je nastao kako bi se moglo pokrenuti novu diskografsku kuću Delerium. Allen je kasnije postao menadžer sastava, njegov reklamni agent i promotor te je na tim položajima bio sve do 2004. godine, dok se njegova uloga u reklamiranju skupine počela smanjivati nakon objave albuma The Sky Moves Sideways. U međuvremenu je Wilson nastavio raditi na novom materijalu. Godine 1990. objavio je EP Love, Death & Mussolini, koji je bio izdan u vrlo ograničenoj nakladi od 10 primjeraka. EP je i danas veliki raritet. Sastojao se od devet tada prethodno neobjavljenih skladbi koje su najavljivale nadolazeći drugi album. Iduće je godine Wilson objavio drugu kazetu Porcupine Treeja, The Nostalgia Factory, koja je dodatno povećala podzemni krug obožavatelja grupe, iako je sastav tada još uvijek tvrdio da ga čine legende rocka iz 1970-ih. U to je vrijeme Porcupine Tree postao pravi samostalni projekt jer se Stocks odlučio posvetiti drugim aktivnostima.
Doba s Deleriumom (1991. – 1997.)
On the Sunday of Life... Uz kompilaciju A Psychedelic Psauna, koja je sadržavala pjesmu "Linton Samuel Dawson" Porcupine Treeja, novoosnovana diskografska kuća Delerium, koju su pokrenuli urednici Freakbeata Richard Allen i Ivor Trueman, odlučila je ponovno objaviti kazete Tarquin's Seaweed Farm i The Nostalgia Factory. Dvjesto primjeraka svake kazete bilo je prodano putem Freakbeatove usluge poštanske narudžbe The Freak Emporium, te je ubrzo Porcupine Tree postao poznat kao tajnoviti novi izvođač u tada podzemnoj britanskoj sceni psihodelične glazbe.
Ubrzo nakon toga Wilson je potpisao ugovor s Deleriumom i tako postao jedan od prvih glazbenika tog izdavača. Prvi uradak objavljen nakon tog događaja jest album koji je kompilirao najbolji materijal s njegovih dviju kazeta, izdan sredinom 1992. pod imenom On the Sunday of Life.... Bio je to jedan od naziva s dugačkog popisa mogućih besmislenih naziva koje je skupio Richard Allen. Ostatak glazbe s izvornih snimki bio je objavljen na kompilaciji Yellow Hedgerow Dreamscape u ograničenoj nakladi.
Godine 1992. Delerium je objavio On the Sunday of Life... u gatefold inačici od 1000 primjeraka. Album se dobro prodavao, pogotovo u Italiji, neko se vrijeme objavljivao na gramofonskim pločama, ali nakon toga se sve do danas objavljivao samo na CD-u. Na albumu se pojavio budući favorit obožavatelja na koncertima i česta skladba na bisu, "Radioactive Toy". Do 2000. godine On the Sunday of Life... prodan je u više od 20.000 primjeraka. On the Sunday of Life... izvorno su trebale činiti četiri ploče/dva CD-a koji bi sadržavali sadržaje obiju kazeta u cijelosti, ali, prema Wilsonovim riječima, na koncu se sastojao od najboljih pjesama s kazeta. Godine 2004. Wilson je remiksao i remasterirao sve tri kazete i objavio ih u box setu od 3 CD-a pod imenom Footprints: Cassette Music 1988-1992. Taj je box set bio podijeljen samo njegovim članovima obitelji i prijateljima.
Up the Downstair Dok je uspjeh Porcupine Treeja rastao, Wilsonov su drugi sastav, No-Man, počeli uvelike hvaliti britanski novinari, zbog čega je skupina 1991. godine potpisala ugovor s glavnim britanskim nezavisnim izdavačem, što je dovelo do ugovora s One Little Indian Recordsom i Epic 440/Sonyjem u SAD-u. No-Manov uspjeh omogućio je Wilsonu da napusti svoj redoviti posao i posveti se isključivo glazbi. Sva je Deleriumova izdanja objavio Hit & Run, čiji je izvršni direktor Dave Massey potpisao ugovor s No-Manom i postao usko povezan s Wilsonovim projektom Porcupine Tree.
Drugi je album Porcupine Treeja, Up the Downstair, bio objavljen u svibnju 1993. godine. I taj je album izvorno trebao biti dvostruki; drugi je CD trebao zauzimati "Voyage 34", ali je naknadno bilo odlučeno da će biti objavljena samostalno kao singl. Album je dobio pohvale kritičara, a Melody Maker opisao ga je kao "psihodelično remek-djelo... jedan od albuma godine." Uradak je nastavio spajati elektroničku glazbu s rockom te su se na njemu kao gostujući glazbenici pojavili budući članovi Porcupine Treeja: Richard Barbieri, iz art rock sastava Japan, i Colin Edwin.
U studenom 1993. Voyage 34 ponovno je objavljen uz dodatni dvanaestoinčni singl koji je sadržavao Astralasijin remiks pjesme. Album se uspio naći na indie ljestvici NME-a i ondje ostati šest tjedana; u glazbenom podzemlju postao je klasik za opuštanje usprkos tome što se nije reproducirao na radiju.
The Sky Moves Sideways Popularnost Porcupine Treeja narasla je do te mjere da je Wilson želio početi održavati koncerte. Tako je u prosincu 1993. sastav počeo nastupati uživo s pjevačem i gitaristom Stevenom Wilsonom, basistom Colinom Edwinom, bubnjarem Chrisom Maitlandom i klavijaturistom Richardom Barbierijem.
Sva tri nova člana skupine radila su s Wilsonom na raznim projektima prethodnih godina, pogotovo Barbieri i Maitland, koji su činili koncertnu postavu No-Mana. Prvi koncertni album nove postave, Spiral Circus, sadržavao je snimke s njezina prva tri koncerta, među kojima je bio i nastup na radiostanici BBC Radio One.
Sljedeći album Porcupine Treeja objavljen je tek početkom 1995., ali mu je prethodio EP Moonloop, na kojem su posljednje dvije skladbe bile snimljene tijekom snimanja samog albuma te su bile prve snimke na kojima je nastupala nova grupa. Treći studijski album sastava, The Sky Moves Sideways, bio je uspješan kod obožavatelja progresivnog rocka te je tako Porcupine Tree bio prozvan Pink Floydom 1990-ih. Wilsonu je to kasnije teško palo te je izjavio: "Ne mogu utjecati na to. Istina je da sam tijekom snimanja The Sky Moves Sidewaysa malo previše pokušavao zadovoljiti obožavatelje Pink Floyda koji su nas slušali jer ta grupa više nije pravila albume. Žao mi je zbog toga."
The Sky Moves Sideways isticao se opsežnim melodičnim zvukovljem i eksperimentiranjem s ambijentalnim rockom, ali je na koncu bio prijelazni uradak čija je jedna polovica bila snimljena prije nastanka skupine, dok je druga nastala nakon toga. Velik dio albuma zauzela je 35-minutna naslovna skladba, koju je jednom prilikom Wilson želio proširiti tako da zauzme cijeli prostor na albumu. Alternativna inačica pjesme, u kojoj su neki dijelovi glazbe bili izrezani, pojavila se na remasteriranoj inačici albuma iz 2004. godine. Također se pojavila na ljestvicama NME-a, Melody Makera i Music Weeka. Uz EP Moonloop to je bio prvi uradak Porcupine Treeja objavljen u Americi, u kojoj je bio obljavljen u jesen 1995. godine, te je dobio pohvale novinara s obje strane Atlantika. Skupina je iste godine podržala album nekolicinom koncerata na raznim većim mjestima u Velikoj Britaniji, Nizozemskoj, Italiji i Grčkoj.
Signify Djelomično nezadovoljan time što je The Sky Moves Sideways napola bio grupni, a napola samostalan rad, Porcupine Tree brzo je odlučio snimiti prvi punopravni grupni album. Wilson je priznao da mu se oduvijek "sviđala ideja rock sastava" jer "grupe imaju određenu vrstu glamura, privlačnosti i romantičnosti koje samostalni projekti jednostavno nemaju." Skupina je iduće godine sporadično radila kako bi razvila čvršći i ambiciozniji rock zvuk.
thumb|lijevo|145px|Steven Wilson na festivalu Strawberry Fair u Cambridgeu 1997. godine.