mini|357x357px|Satelitska snimka granica i položaja Američkog sredozemnog mora Američko sredozemno more, dio Atlantskog oceana između Sjeverne, Srednje i Južne Amerike, odvojen od njega dugim nizom otoka Velikih (Antillas Mayores) i Malih Antila (Antillas Menores). Poluotokom Yucatán i zapadnom Kubom, podijeljeno je na Meksički zaljev (Golfo de México — 1,500.000 km2) i na Karipsko more (Mar de las Antillas — 2,754.000 km2). Ukupna površina Američkog sredozemnog mora iznosi 4,254.000 km2. Meksički zaljev je ovalnog oblika s dužom osi u pravcu I — Z oko 870 M, i kraćom S — J oko 700 M. Karipsko more je eliptičnog oblika, s dužom osi u pravcu I — Z 1,620 M i kraćom S — J 970 M.
Obale Meksički zaljev je okružen niskim, pjeskovitim, većim dijelom lagunastim i močvarnim obalama u dužini oko 3,000 M. Niski poluotok Florida čini zapadnu granicu prema Atlantiku, a poluotok Yucatán južnu prema Karipskom moru. Srednjoamerička nizina koju sačinjava široka dolina Mississippija i pritoka izbija najširim dijelom na sjeverne obale Meksičkog zaljeva. Meksička visoravan se stepenasto spušta prema moru, mnoštvo rijeka, među kojima je najveća Rio Grande, nose s visoravni obilje materijala koje se taloži na ušću, a djelovanjem morskih struja uz obalni rub formiraju se pješčane pregrade (lida) koja odvajaju lagune od mora. Obale Yucatána su stjenovite i škrapaste, s hridima i niskim grebenima u moru.
Karipska obala Srednje Amerike je razvedenija; u njoj su dva velika zaljeva — Honduraški (Golfo de Honduras) i zaljev Komaraca (Golfo de los Mosquitos). Obala je nešto viša od meksičke, a rjeđe planinske rijeke slijevaju se u more kao bujice.
Južnoamerička obala je također dobro razvedena: između planinskih lanaca južnoameričkih Kordiljera (Cordilleras de los Andes) koji izbijaju upravno na obalu, probijaju se do mora i mnogobrojne rijeke, medu kojima je najveća Magdalena (Rio Magdalena). Najznačajniji zaljevi su Darijenski (Golfo del Darién) i Venezuelanski zaljev (Golfo de Venezuela) s jezerom Maracaibo. Poluotok Guajira (Peninsula de Guajira) dijeli ovu obalu na zapadnu kolumbijsku i istočnu venezuelansku. Prva obala je pretežno transverzalna, a druga je longitudinalna.
Floridski prolaz, širok 100 M, spaja Meksički zaljev s Atlantikom, a Jukatanski prolaz (Canal de Yucatán), širok 108 M, Meksički zaljev s Karipskim morem. Između Antilskih otoka mnogobrojni prolazi spajaju Karipsko more s Atlantskim oceanom. Značajniji su: Privjetrine (Paso de los Vientos) širok 40 M, između Kube i Hispaniole, Mona (Canal de la Mona) širok 61 M, između Hispaniole i Portorika i Enegada (Anegada Passage) širok 54 M, istočno od Djevičanskih otoka (Virgin Islands). Panamski kanal spaja Atlantski i Tihi ocean.
Morsko dno lijevo|mini|311x311px|Grafički prikaz morskih dubina zastupljenih u Meksičkom zaljevu i Karipskom moru Američko sredozemno more je izrazito vertikalno razvedeno i odlikuje se raznovrsnim morfološkim osobinama. Najviše se ističe Meksička i Karipska kotlina, a između njih Jukatanska kotlina i Kajmanski rov. U Meksičkoj zavali je vrlo razvijen kontinentalni šelf; izobata od 200 m udaljena je od obale Floride oko 200 km, Pensacole 80, Port Arthura 200, Corpus Christia 100 i od meksičke obale 50 km.
Naročito je razvijen i Campechki šelf sjeverno od Yucatána, koji se proteže pored obale na širini oko 2 km i dužini oko 600 km. Središnji dio dna Meksičke zavale je ravan i jednoličan, a največa dubina je 3,875 m. Jukatanska kotlina je prema J i JI ograničena pragovima i pličinama Miskitos (Cayos Miskitos), Rosalind i Pedro Cays, raspoređenim između rta Cabo Gracias a Dios u Nikaragvi i Jamajke. Najveća dubina kotline je 4,709 m.
Od obala Kube prema Honduraškom zaljevu proteže se prostrana podmorska greda na kojoj se izdižu Kajmanski otoci (Cayman Islands) i pličina Misteriosa. Južno od ove grede je Kajmanski rov s najvećom dubinom u cijelom Američkom sredozemnom moru od 7,119 m.
Na zapadu Karipske zavale dubine su u prosjeku 2,000 — 3,000 m, a na istoku 3,500 — 4,500 m. Ispred delte rijeke Segovije ili Coco (Río Segovia ili Coco), na granici između Hondurasa i Nikaragve, razvijen je kontinentalni šelf s mnogo hridi i otoka, Bajo Nuevo. Od ostalog dijela Karipske obale izobata od 200 m udaljena je oko 4o km. U Karipskom moru ima nekoliko kotlina odvojenih hrptovima, najveće su Kolumbijska, dubine preko 4,000 m i Venezuelanska, dubine preko 5,000 m. U prolazu Privjetrine najveća dubina je 1,284, u prolazu Mona 550 m, a u prolazima među maloantilskim otocima dubine se kreću oko 1,700 m. U blizini ušća rijeka morsko dno je prekriveno terigenim nanosima, kao i kontinentalni šelf u cjelini.
Dno Meksičkog zaljeva sastoji se od koraljnog konglomerata, a djelomično je prekriveno plavim vapnenačkim muljem. Dno Karipskog mora je najvećim dijelom prekriveno vapnenačkim sedimentima, na dubinama 200 — 800 m koralskim konglomeratom i muljem, a u najdubljim dijelovima crvenom glinom.
Otoci Osim Antilskih ostoka, u zapadnom djelu Karipskog mora ima više otoka i grebena, medu kojima se ističe meksički otok Kozumel (Isla de Cozumel), nekadašnji nizozemski otoci Bahia (Islas de la Bahia), beližansko otočje Turneffe (Turneffe Islands), honduraski Swan otoci (Swan Islands), nikaragvanski Kukuruzni otoci (Corn Islands) te kolumbijski otoci Providencia (Isla de Providencia), San Andrés (Isla de San Andrés) i grebeni Albuquerque (Cayos de Albuquerque).
Antilski otoci u cjelini predstavljaju nestabilno vulkansko i trusno područje, naročito na Gvadalupeu (Guadeloupe), Saint Thomas (Saint Thomas Island) na Američkim Djevičanskim otocima te Kingstonu na Jamajci. Od erupcije vulkana Mont Pelée (Montagne Pelée) na Martiniku u blizini grada Saint-Pierre, 8. svibnja 1902. poginulo je 40,000 ljudi.
Klima Po svom položaju Američko sredozemno more zauzima dio sjevernog tropskog pojasa 10° — 30°N, prema kojem pušu sjeverni pasatni vjetrovi. Temperatura zraka u Karipskom moru je u toku godine stalno visoka, prosječno oko 27,7°C. Najhladniji su prosinac i siječanj. Temperaturni raspon je od 18° do 38°C.
Pritisak zraka je stalan, te iznosi oko 1015 hPa, u vrijeme uragana pritisak može naglo pasti i za 67 hPa.
Vjetrovi U središnjim dijelovima Američkog sredozemnog mora puše SI pasat istočnog smjera, koji prevladava u toku ljeta. U području Velikih Antila i Djevičanskih otoka prevladavaju SI i istočni vjetrovi. Prosečna jačina ovih vjetrova ožujku je 6 Bf ili 22 — 27 čvorova. Područje Velikih i Malih Antila naročito je poznato po uraganima koji se formiraju u ekvatorskim širinama, pretežno istočno od Malih Antila. Presijecajući ih kreču se obično u paraboli prea SZ duž Velikih Antila, a potom skreču na sjever i nakraju na SI. Sezona uragana traje od svibnja do studenoga, a učestalost im je najveća u kolozovu, rujunu i listopadu. Godišnje se pojavljuju 8 do 10 puta, i traju od nekoliko sati do preko mjesec dana. U Karipskom moru pitanja uragana je široka 100 — 600 M, a prema sjeveru postaje sve šira. Prema pravilu, promjer putanja uragana raste s zemljopisnom širinom. Brzina u oku uragana rijetko prelazi 20 km/h.
U Meksičkom zaljevu i zapadnom djelu Karipskog morazimi pušu hladni sjeverni vjetrovi izazvani sjevernoameričkom anticiklonom. Spuštaju se niz dolinu Mississippija, prouzrokujući osjetan pad temperature. Pravi sjevernjak, u SAD-u zvan norther (šp. nortes), puše od rujna do travnja, a najčešće u studenom, tijekom ljeta je rijedak. Obično je suh, ali pod utjecajem ciklonskog kretanja može donijeti jaku kišu i snijeg. Od lokalnih vjetrova na Američkom sredozemnom moru ističe se bayamos na južnoj obali Kube. Na obalama, najviše 20 M prema pučini, izmjenjuju se zmorac i kopnenjak.
Vlažnost zraka Vlažnost zraka je relativno velika velika, u zavjetrini visokih obala nije toliko izražena. Prosječna godišnja vlaga je 77% — 80%, a najveća 92%. Najvlažniji period u godini je razdoblje između od lipanja do studenoga. Oblačnost je u prosjeku 4/10 — 6/10, manja zimi i na otvorenom moru nego ljeti i uz obale.
Padaline Oborina najviše ima na otvorenome moru od lipnja do prosinca, a duž obala od svibnja do studenoga, različitog intenziteta u toku godine. Snijeg pada u rijetkim prilikama i to na sjevernoj obali Meksičkog zaljeva. Magle su češće zimi i u SZ djelu mora, u prosjeku je 14 — 18 dana vidljivost pada ispod 300 m.
Hidrologija Površinske vode Američkog sredozemnog mora vrlo su zagrijane i velike slanosti. Karipsko more ima skoro jednoličnu površinsku temperaturu od 27°C. Voda je najtoplija u kolovozu (29°C), a najhladnija u veljači (25°C). Dubinski slojevi mora su relativno dobro zagrijani, na dubini od 1,700 m temperatura opada do 4,2°C i tako se održava do dna,
Salinitet Slanost mora je od 35.5 do 36‰, u zapadnom djelu Karipskog mora slanost prelazi 36‰, dok se duž obale od Hondurasa do Darijenskog zaljeva spušta ispod 35‰, naročito uz ušča rijeka. U Meksičkom zaljevu slanost je 33‰ u sjevernom, a 36‰, u južnom djelu. Boja mora je većim dijelom plava do modra dok se uz obalu i u pličinama prelazi u zelenu.
Morske struje lijevo|mini|280x280px|Grafički prikaz toka Golfske struje Američko sredozemno more čini sastavni dio strujanja u Sjevernom Atlantiku. Gvajanska i dio Sjeverno ekvatorske struje prodiru kroz mnogobrojne prolaze Malih Antila u Karipsko more, teku brzinom 0.5 — 1.5 čv, ali ih pojačava pasat. U Honduraskom i zaljevu Komaraca, zbog konfiguracije obale, formiraju se povratne struje kružnog oblika. U području Velikih Antila također se obrazuju slabe protustruje, naročito u zahvatu Antilske struje. U Jukatanskom prolazu Karipska struja ima prosječnu brzinu oko 3 čv, a sjevernije slabi zbog lepezastog širenja. Jedan krak te struje kreće se prema sjeveru s ogrankom prema Floridskom prolazu, drugi prema Campechkom zaljevu (Bahia de Campeche) gdje se stvara reakciono strujanje, a treći uz obale Meksičkog zaljeva. U Floridskom prolazu morske mase su stiješnjene na prostoru širokom 100 M, dubokom 1,800 m. Obilazeći južni rt Floride morska masa kreće dalje prema sjeveru i s Antilskom strujom stvara Floridsku struju, početak Golfske struje. Brzina ove struje u Floridskom prolazu je oko 4 čv. Na putu kroz Karipsko more stvaraju se na periferiji Gvajanske struje vrtložna kretanja, koja su vrlo jaka i opasna u zapadnom djelu Meksičkog zaljeva između Kolumbije i Nikaragve. Struje i vjetrovi podižu more duž sjevernoameričke obale, a odljeva se Floridskom strujom.
Morske mijene Morske mijene nemaju veći značaj. Amplitude su prosječno 50 cm, ponegdje dostižu 1 m, a izuzetno 1.5 m. Nema izrazitog strujanja morskih mijena. Uragani izazivaju ponekad orkanske plime s izvanrednom visokom razinom mora, čije je razorno djelovanje naročito na obali Floride.
Biologija i ribarstvo mini|Golema želva Biljni i životinjski svijet bogato je zastupljen u Američkom sredozemnom moru. Trave koje rastu na obalama odnose struje i nagomilavaju ih u Sargaškom moru. Često se mogu naći ogromne morske kornjače, morski psi, rakovi, polipi, moluske i krustaceje. Zbog povoljne temperature i slanosti koralji imaju odlične uvjete za razvoj. Koraljnih skupina ima najčešće na dubinama do 40 m, u plićacima južno od Kube, na obalama Antilskih otoka i Srednje Amerike, a rjeđe na obalama Kolumbije i Venezuele zbog većeg priljeva slatke vode. Koraljne formacije su naročito česte u atolskom arhipelagu zapadno od Floride.
Ribarstvo mini|Ribarski brodovi u luci Petite Rivière de Nippes, Haiti Ribarstvo je razvijeno na cijelom području Mora, ali više u Karipskom moru nego u Meksičkom zaljevu (osim u području ušća rijeke Mississippi gdje su bogata lovišta). Uz obale, naročito pri ušću rijeka, često se mogu uloviti ugora, a kod Jamajke i tuljana. Morski psi često zalaze u predjele kontinentalnog šelfa i velika su opasnost za ribarske mreže. Ulov ribe u Američkom sredozemnom moru (t), 1965. godina Sjedinjene Američke Države2,801.000256,400119,30053,30040,300
Pomorski promet i lutke