mini|257x257px|rasprostranjenost grčkoga jezika u helenizmu; tamnoplava označuje područja grčke većine, svjetloplava pokazuje značajno helenizirana područja Koine, poznatija kao aleksandrijski dijalekt, bila je kasnoantički dijalekt starogrčkoga jezika. Naziv koine izveden je od grčkog ἡ κοινὴ διάλεκτος (hē koinè diálektos) – u prijevodu 'zajednički dijalekt'.
Upotrebljavana je u govoru i pismu za vrijeme helenizma, rimskoga carstva te ranog razdoblja bizantskog carstva; koine grčki također je onaj koji je rabljen kao biblijski jezik – njime je pisan Novi zavjet, Septuaginta (grčki prijevod Staroga zavjeta) te mnogi ranokršćanski zapisi sve do srednjega vijeka kada je evolvuirao u srednjovjekovni grčki jezik, a kasnije je iz istoga nastao moderni grčki jezik.
Svojedobno je grčka koine bila de facto lingua franca, a i danas se upotrebljava u liturgijskim slavljima grčke pravoslavne crkve.
Povijest Koine je nastala kao zajednički dijalekt unutar vojskā Aleksandra Velikog. Pod vodstvom Makedonca novonastalom inačicom govorilo se od Ptolomejskog kraljevstva u Egiptu do Seleukidskog Carstva Mezopotamije. Zamijenila je postojeća antička grčka narječja oblikom koji su ljudi posvuda mogli razumjeti. Iako se koine oblikovala u klasičnoj grčkoj kulturi, vrijeme postklasičnoga grčkog definirano je smrću Aleksandra Velikog 323. pr. Kr. kada kulture pod grčkom upravom počinju utjecati na nju.
Prijelaz u sljedeće razdoblje povijesti grčkoga ponekad se definira utemeljenjem Konstantinopola Konstantina Velikog 330. pos. Kr., ali često tek od kraja kasne antike. Poslijeklasično azdoblje stoga se referira na nastanak i evoluciju koine tijekom čitava helenizma i rimskog razdoblja do početka srednjega vijeka.Andriotis, Nikolaos P. History of the Greek Language
Lingvistički temelj koine bio je nejasan od antičkih vremena. Tijekom helenizmma većina je učenjaka držalo da je koine rezultat miješanja mnogih antičkih narječja ἡ ἐκ τῶν τεττάρων συνεστῶσα 'spoj četiriju'. Ovo mišljenje podržava i Paul Kretschmer u ranome dvadesetom stolječu u svojoj knjizi Die Entstehung der Koine (1901.) 'Nastanak koine', ali Ulrich von Wilamowitz-Moellendorff i Antoine Meillet smatraju, prema jonskim elementima u koini (poput σσ umjesto ττ i ρσ umjesto ρρ), smatraju koinu pojednostavljenjem jonskoga.
Najprihvatljiviji pogled danas dao je Grk Jorgos Nikolau Hadzidakis (Γεώργιος Νικολάου Χατζιδάκις) koji je, unatoč 'spoju četiriju', pokazao da je stabilna jezgra koine atički. Drugim riječima, koine se može smatrati atičkim narječjem s dodatkom elemenata, posebno jonskih, ali i drugih narječja. Važnost neatičkih komponenata koine ovoisi o području helenističkoga svijeta.
Tako bi koine govorena u jonskim kolonijama u Anatoliji (primjerice Pontu odakle današnji pontski jezik) imala izraženije jonske karakteristike, a ona u Lakoniji i na Cipru zadržala bi dorska, to jest arkadociparska svojstva. Književna koine helenizma jako nalikuje atičkom.
Izvori Prvi učenjaci koji su proučavali koinu, i u aleksandrijsko i u rano moderno doba, bili su klasicisti kojima je prototip bio književni atički klasičnoga razdoblja i stoga su smatrali druge inačice antičkoga grčkog manjevrijednim. Koine je stoga držana propalim oblikom grčkog koji nije bio vrijedan pažnje.
Povijesna i lingvistička važnost koine ponovno je prepoznata u ranome 19. st. kada su učenjaci nizom studija pratili evoluciju koine tijekom helenizma i rimskog doba. Izvori su bili mnogi i nejednako pouzdani. Najvažniji su bili zapisi iz postklasičnog razdoblja i papirusi jer se radilo o tekstovima iz autentična okruženja koje se moglo proučavati izravno.
Ostali su važni izvori Septuaginta i Novi zavjet. S obzirom na da se ovim tekstovima učilo obične ljude, jezik je također morao biti takvim.
Ostali su izvori nasumični pronalasci poput zapisa na vazama, pogrešaka aticista zbog nedovoljnoga poznavanja atičkog i čak neki preživjeli grčko-latinski glosari rimskog razdoblja:Καλήμερον, ἦλθες;
Bono die, venisti?
Dobar dan, došao si?
Ἐὰν θέλεις, ἐλθὲ μεθ' ἡμῶν.
Si vis, veni mecum.
Ako želiš, pođi sa mnom.
Ποῦ;
Ubi?
Kamo?
Πρὸς φίλον ἡμέτερον Λύκιον.
Ad amicum nostrum Lucium.
Našem prijatelju Luciju.
Τί γὰρ ἔχει;
Quid enim habet?
Zaista, što je s njime?
Ἀρρωστεῖ.
Aegrotat.
Boluje.Napokon, jako je važan izvor informacija moderni grčki jezik sa svim svojim narječjima i svojom vlastitom koinom, koji su sačuvali neke antičke oralne lingvističke detalje koji su se izgubili u pisanoj tradiciji. Primjerice, pontski i kapadokijski grčki sačuvali su stari izgovor η kao ε (iako nije sigurno je li riječ o kasnijem razvoju), a cakonski je sačuvao α umjesto η te neke druge karakteristike dorskog.
Govori južnih dijelova grčkoga govornog područja (Dodekanez, Cipar i slično) čuvaju izgovor udvostručenih suglasnika (ἄλ-λος, Ἑλ-λάδα, θάλασ-σα), dok drugi izgovaraju υ kao ου u mnogim riječima ili su sačuvali duple antičke oblike (κρόμμυον – κρεμμυον, ράξ – ρώξ). Lingvistički fenomeni poput ovih ukazuju da su te karakteristike preživjele u koini koja je imala mnoge inačice u čitavome grčkome govornom području.
Inačice
Biblijska koine Biblijska koine odnosi se na inačice grčkoga korištene u prijevodima Biblije i povezanih tekstova na grčki. Glavni su nam izvori:
Septuaginta, grčki prijevod hebrejske Biblije (Stari zavjet) i povezanih tekstova koji nisu uključeni u hebrejsku Bibliju iz trećega stoljeća prije Krista Grčki Novi zavjet koji je originalno i napisan njime.
Septuaginta Nije sigurno koliko dobro biblijski grčki predstavlja tadašnju govorenu koinu i u kojoj mjeri sadrži semitska obilježja. Ona su se mogla pojaviti ili direktnim prevođenjem biblijskoga hebrejskog i aramejskog ili utjecajem regionalnih nestandardnih grčkih idioma kojima su se služili helenizirani Židovi koji su govorili aramejski.
Takva su obilježja primjerice normativan nedostatak čestica μέν i δέ u Septuaginti i upotreba ἐγένετο 'dogodilo se'. Neka obilježja biblijskoga grčkog jezika za koje se smatra da su izvorno bili nestandardni eleemnti ušli su u glavnu struju grčkoga.
S. J. Thackeray, u A Grammar of the Old Testament in Greek According to the Septuagint (1909.) 'Gramatika grčkoga Starog zavjeta prema Septuaginti', piše da se samo pet knjiga Pentateuha, dijelovi Knjige po Jošui i Knjige po Izaiji mogu smatrati dobrom koinom. Jedan je problem je li i koliko je prijevod Pentateuha utjecao na ostatak Septuaginte uključujući i Izaiju.
Još je jedna točka o kojoj se raspravlja upotreba riječi ἐκκλησία (ekklēsía) kao prijevod hebrejskoga קָהָל (qāhāl). Proučavatelj Staroga zavjeta James Barr kritična je prema tvrdnji da se etimologija te riječi referira na društvo onih koje je pozvao Bog da čine njegov Narod. Kiriakula Papademetriu (Kyriakoula Papademetriou) objašnjava:On drži da je ἐκκλησία jednostavno korištena da označi ideju susreta i skupljanja ljudi, bez ikakva posebna obilježja. Stoga bi etimologizirati riječ bilo nepotrebno ili čak vodilo na krivi put jer bi moglo voditi do krivih značenja, primjerice da je ἐκκλησία ime rabljeno za Narod Božji, Izrael.
Novi zavjet Autori Novoga zavjeta slijede prijevod iz Septuaginte u više od pola navoda iz Starog zavjeta.
Prezent koji se rabi za pripovijedanje u nekim dijelovima Novog zavjeta, a opisuje radnje koje su se već bile dogodile u vrijeme kada je pisano, zove se historijski prezent. Češći je u dijelovima koji se pripisuju Marku i Ivanu nego u onima čijim se autorom drži Luka. Upotrebljen je 151 put u Evanđelju po Marku gdje bi čitatelj inače očekivao prošlo vrijeme.
Učenjaci su predstavili višebrojna objašnjenja ovoga: u ranome dvadesetom stoljeću neki su smatrali da je upotreba historijskoga prezenta u Marka utjecaj aramejskog, ali ova se teorija odbacila u 60-ima. Druga je grupa smatrala da je historijski prezent upotrebljavan da se poveća dramski efekt, a ove se interpretacije drži prijevod Nova američka Biblija (New American Bible). U drugom dijelu izdanja Gramatike Novog zavjeta (A grammar of the New Testament) iz 1929. W. F. Howard argumentira da je česta uporaba historijskog prezenta u Herodota i Tukidida, u usporedbi s ponešto rjeđom pojavom u Polibija i Ksenofonta, dokaz da je frekventno korištenje ovoga vremena dio govorne koine, ali drugi su znanstvenici vjerovali da bi se mogao upotrebljavati kao književni oblik koji označava semantičku promjenu prema istaknutijem materijalu.Osburn, Carroll D. (1983). "The Historical Present in Mark as a Text-Critical Criterion". Biblica. 64 (4): 486–500. JSTOR 42707093.
Patristički grčki Izraz patristički grčki ponekad se rabi za grčki kojim pišu grčki crkveni oci, rani kršćanski bogoslovi kasne antike. Kršćanski pisci najranijih vremena upotrebljavali su jednostavnije oblike koine slične govorenom jeziku vremena slijedeći model Biblije. Nakon 4. st., kada je kršćanstvo postalo državnom religijom Rimskoga Carstva, učeniji su se registri koine rabili.
Fonologija koine Tijekom razdoblja koje se zove vremenom koine dogodilo se puno glasovnih promjena. Na početku je razdoblja izgovor bio gotovo pa jednak onome antičkoga grčkog, ali na kraju je više sličio onome modernoga.
Tri najvažnije promjene jesu gubitak duljine samoglasnika, zamjena naglasnog sustava starogrčkog dinamičkim i monoftongizacija (pojednostvaljenje) mnogih dvoglasa.
razlika dugih i kratkih samoglasnika postepeno se gubi, a do drugoga stoljeća prije Krista izgubila se u potpunosti od 2. stoljeća pr. Kr. antički naglasni sustav sličan hrvatskom zamjenjuje se jednostavnim dinamičkim poput onoga u engleskome psiloza: gubitak glasa /h/, znana kao spiritus asper, već je bio izgubljen u jonskome grčkom u Anatoliji i eolskome grčkom Lezbosa
dvoglasi ᾱͅ, ῃ, ῳ /aːi eːi oːi/ zamjenjuju se dugim samoglasnicima ᾱ, η, ω /aː eː oː/ dvoglasi αι, ει i οι postaju monoftonzi (jednostavni samoglasnici): αι je postao /ɛː/ i zapisivao se kao η (eta) u Beotiji u 4. st. pr. Kr., a kasnije je postao /e/ kada se izgubila razlika u duljini samoglasnika, ει je postao /i/ već u 5. stoljeću u Argu, a u 4. st. pr. Kr. u Korintu, οι daje /y/, jednako kao υ (ipsilon) dvoglas υι izgovarao se kao /yj/, ali kasnije je izgubio završni element i poistovijetio se izgovorom s ipsilonom dvoglas ου postao je /u/ u 6. st. pr. Kr. i takvim ostao u modernom jeziku dvoglasi αυ i ευ postali su /av ev/, to jest /af ef/ pred bezvučnim suglasnicima glas η koji se klasično izgovara /ɛː/ pomiješao se s /i/ ι (jota) glas /y/, pisan ili kao υ ili, nakon već spomenutoga miješanja, οι, počeo se izgovarati kao /i/ u 10. st. pos. Kr., ove se promjene zovu jotacizmom suglasnici su uglavnom zadržali svoje antičke izgovore uz iznimku β, γ, δ, φ, θ, χ i ζ koji mijenjaju svoje izgovore: β, γ, δ /b, g, d/ mijenjaju svoj izgovor, postaju frikativi /v (prijelazni oblik [β]), ɣ, ð/ osim kada slijede za nazalima φ, θ, χ /pʰ, tʰ, kʰ/ originalno su bili aspirirani bezvučni suglasnici, ali postali su frikativi /f (prijelazni oblik[ɸ]), θ, x/ za ζ se ne zna kako se točno originalno izgovarao, vjerojatno [zd] ili [dz], a postao je /z/ kako se izgovara i u modernom jeziku.
Gubitak razlike u duljini, nestanak originalnih naglasaka i pojednostavljenje dvoglasa (osim αυ i ευ) primjećuju se u egipatskome grčkom od 2. st. pr. Kr. i od ranog 2. st. pos. Kr. u atičkome.
Frikcija drugog elementa dvoglasa αυ i ευ (promjena /au, eu/ > /av, ev/) vidljiva je u egipatskome grčkom od početka 1. st. pos. Kr., a uobičajenim izgovorom postala je u kasnome rimskom razdoblju.
Frikcija zvučnih ploziva pojavljuje se na nekoliko različitih lokacija od 1. st. pos. Kr., a čini se da je postala uobičajenom u kasnome rimskom ili ranome bizantskom razdoblju.
Gubitak glasa /h/ (moguće da je povezano s frikcijom aspiriranih ploziva /pʰ, tʰ, kʰ/ u /f, θ, x/) možda je počelo u egiptu u kasnom 1. st. pr. Kr., ali u atičkome se pojavljuje od 2. st. pos. Kr., a uobičajenim je postao u kasnome rimskom razdoblju.
Kontroverze i rekonstrukcije