Balvan-revolucija naziv je za početnu fazu, a ponekad i za cijelu oružanu pobunu dijela Srba u Hrvatskoj, potaknutu iz Srbije i od velikosrpskih krugova u JNA.Prije 20 godina počela je 'balvan-revolucija', danas.net.hr, 17. kolovoza 2010., pristupljeno 27. prosinca 2015. Naziv je dobila po tome što su je karakterizirale cestovne barikade, napravljene od balvana i velikog stijenja, koje su se pojavile 17. kolovoza 1990. godine u okolici Knina.
Balvan-revolucijom nanesena je velika ekonomska šteta gospodarstvu Hrvatske zatvaranjem prometnica i prekidom špice turističke sezone. Zemljopisno područje koje je bilo zahvaćeno pobunom smješteno je u središtu Hrvatske i sadržavala je u sebi kritične odnosno strateške prometnice i infrastrukturu koja je spajala jug Hrvatske sa sjeverom. Zatvaranjem tih prometnica koje su spajale jug sa sjeverom, dovelo je do mnogih ekonomskih problema jer zbog nesigurnih cesta sva vozila koja su prometovala između Zagreba i Splita trebala su zaobilaznim odnosno duljim putem i s time se poskupio prijevoz robe i putnika. Prekidom prometnica i telekomunikacijskih čvorišta narušio se teritorijalni integritet tadašnje SR Hrvatske i time je nastalo dvovlašće na njenom teritoriju. Ovim činom isto se pokazivalo da vlast koja je došla na čelo Hrvatske nije bila u stanju svojim redarstvenim snagama i pravnim aparatom održati državni poredak tom području, iako je zakonski taj teritorijalni integritet i vlast unutar svojih granica bio navodno zajamčen Ustavom SFRJ iz 1974. godine. U narednom razdoblju Hrvatska je stoga poduzela aktivnosti u organiziranju novih struktura i snaga potrebnih za obranu svojeg suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti.
Balvan-revoluciju karakterizirale su terorističke djelatnosti pojedinaca i skupina: ometanjem prometa osoba i stvari, miniranjem pruga, oružanim pljačkama, razbojstvima, ubojstvima te, inim zločinačkim djelovanjem.
Sve rečeno potvrdio je Hrvatski sabor 17. travnja 1991. u Deklaraciji o osudi Narodne skupštine Republike Srbije zbog miješanja u unutarnje stvari Republike Hrvatske. Napadi su vršeni rušenjem stabala, paležom lokalnih hrvatskih šuma, a vršile su ih neuniformirane osobe i tobože nenaoružani civili, odnosno klasične paravojne jedinice. Terorističke akcije primale su novčanu pomoć od Republike Srbije, jer Srbija je uvela amandman u Zakonu o mirovinskom i invalidskom osiguranju donesenom 9. svibnja 1992., po kojem se u članku 144, stavcima 2 do 4 propisuje:
"Osiguraniku, odnosno osobi koje je kao pripadnik oružanih snaga Jugoslavije sudjelovalo u oružanim akcijama posle 17. kolovoza 1990. godine, vrijeme provedeno u tim akcijama, kao i vrijeme provedeno u zarobljeništvu, računa se u posebni staž, u dvostrukom trajanju... u posebni staž u dvostrukom trajanju računa se i vrijeme provedeno na liječenju u medicinskoj rehabilitaciji zbog bolesti ili ozljeda zadobivenih u oružanim akcijama i zarobljeništvu...Sredstva za prava osigurava Republika Srbija. 18. svibnja 1992. pobunjenička srpska paradržava 18. svibnja 1992., nakon stvaranja SRJ, donosi amandman na svoj Ustav, gdje u formulaciji stoji da je pripadnik njihove vojske svaki građanin koji s oružjem ili na drugi način sudjeluje u otporu protiv neprijatelja".Srećko Cvitanović: Haag i Hrvati - recimo pravu istinu, dragovoljac.com, 12. studenoga 2012. Pristupljeno 2. svibnja 2016.
Povijest thumb|desno|450px|Broj Srba po općinama u Hrvatskoj iz 1981. godine
U skladu s velikosrpskim projektima iz 19. i 20. stoljeća, zapadna granica takve države – "velike Srbije", planirana je duboko na hrvatskom teritoriju, do smjera Virovitica – Pakrac – Karlovac – Ogulin i dio Gorskoga kotara – Karlobag (to je, otprilike, bila granica osmanlijskih osvajanja u Hrvatskoj od 15. do 17. stoljeća). Ovo područje dugo godina bilo je slabo naseljeno jer je bilo granično područje u kojima su se uvijek događale vojne operacije i okršaji. Ovo područje imalo je posebno značenje za Habsburšku Monarhiju jer je sadržavala obrambeni pojas tj. Vojna krajinu protiv Osmanlija. Vojna krajina bilo je mjesto gdje su se naseljavale izbjeglice iz Bosne, Hercegovine, Srbije i ostalih zemalja koji su bili pokoreni od Osmanlija. Da bi se uredilo to područje Habsburška Monarhija je donijela razne statute u kojima se stvaraju legalni okviri oko obaveza novih doseljenika i stanovništva koji se nalazi u Vojnim krajinama. Jedan od tih statuta su Vlaški statuti iz 1630. godine u kojima se pravno uređuje odnos Vlaha prema vojnoj i centralnoj oblasti. Na jednoj strani centralna vlast bi dala novim stanovnicima pravo na korištenje zemlje, i priliku da budu slobodni seljaci koji nisu u kmetskom odnosu, za uzvrat bi to stanovništvo imalo obavezu služiti u vojnim snagama Habsburške Monarhije. Ovim se statutom stvorio uvjet stvaranja nove vojne klase koja je imala neka prava – ali i dodatne vojničke obveze – za razliku od običnih seljaka, i te su osobitosti kasnije bile zadržane bez obzira na opadanje opasnosti od Osmanskog Carstva. Zbog slabe naseljenost i zbog niskih investicija u gospodarstvo za vrijeme Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije, i SFRJ, ovo područje bilo je nisko razvijeno dok su osnovni proizvodi poljoprivreda i šumarstvo. Posebno u nekim područjima, u stanovništvu su s visokim udjelom bili zastupljeni Srbi.
Dolaskom Slobodana Miloševića na čelo predsjednika Saveza komunista Srbije u jesen 1987. godine, došao je akter koji je mogao ispuniti želje pojedinih tadašnjih želja srbijanskog vodstva. Preko Antibirokratske revolucije (1988. – 1989.), Jogurt revolucije srbijansko vodstvo uspjelo je proizvesti prevlast u SFRJ ukidanjem autonomije Vojvodini i Kosovu, te instaliranjem marionetske vlade u Crnoj Gori 1989. godine. Nakon neuspješnih pokušaja obaranja komunističkih vlada SR Slovenije i SR Hrvatske “antibirokratskom revolucijom” tijekom 1989. godine, održan je 14. izvanredni kongres SKJ u siječnju 1990. tijekom kojeg dolazi do raspada Saveza komunista Jugoslavije. Milošević je bezuspješno pokušao nametnuti svoju volju za vrijeme kongresa tijekom kojeg rukovodstva SK Slovenije i SK Hrvatske napuštaju sjednicu, i s time SKJ više nije cjelovita organizacija i javno je podijeljena na nekoliko blokova. Jedan blok na čelu sa Srbijom skupa s marionetskim rukovodstvima Vojvodine, Kosova, i Crne Gore, druga grupa u kojoj se nalaze Hrvatska i Slovenija, i treću skupinu u koju su spadali Makedonija i Bosna i Hercegovina, koje se nisu miješale u konflikt prve dvije skupine. Nedugo poslije raskola SKJ, u Hrvatskoj i Sloveniji su započeli proceduru uvođenja višestranačja. Nakon provedenih demokratskih izbora u SR Sloveniji i SR Hrvatskoj prema ustavu iz 1974. dovelo je do još većih podjela unutar tadašnje SFRJ. Na jednoj strani bile su dvije republike s višestranačkim nacionalnim strankama a na drugoj strani su bile republike koje su bile jednostranačke, posebno blok na čelu sa SR Srbijom koja je htjela uvesti svoju hegemoniju u upravi i strateškom smjeru Federacije. Ovim je nastao početak kraja SFRJ kao jedinstvene federativne države. Prvi slobodni demokratski izbori doveli su do poraza repakiranih komunističkih partija SR Slovenije i SR Hrvatske, i do stavljanja na vlasti pronacionalnih centar-desnih stranaka. Ovaj ishod izbora nije odgovarao srbijanskom vodstvu koje je zagovaralo centralizaciju postojeće države i osiguravanjem prevlasti najbrojnijega (srpskoga) naroda u njoj, primjenom načela "jedan čovjek, jedan glas".
Raspadom SKJ srbijansko vodstvo nije moglo ostvariti svoju namjeru stvaranja jake središnje jugoslavenske vlasti u Beogradu pod srbijanskom dominacijom. Stoga je pristupilo oružanoj agresiji radi pripajanja Srbiji velikoga dijela teritorija Hrvatske i Bosne i Hercegovine.Ante Nazor, Domovinski rat, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata u suradnji s Hrvatskim vojnikom objavljuje autentične dokumente i memoarsko gradivo vezano uz Domovinski rat, Pokušaj uvodjenja izvanrednog stanja u Hrvatsku (pristupljeno 17. ožujka 2013.) Da bi ostvarili svoj cilj unitarne države tadašnje srbijansko vodstvo trebalo je pomoć vrha Jugoslavenske narodne armije (JNA), i vojna sredstvima koja je ona posjedovala.
Nezadovoljstvo i neprihvaćanje izbora u Hrvatskoj
Raspadom SKJ dolazi do stvaranja dviju dominantnih struja unutar SFRJ. Na jednoj strani su SR Slovenija i SR Hrvatska u kojoj SK Slovenije i SK Hrvatske odlučuju ići prema demokratizaciji društva i prema slobodnim izborima, dok na drugoj strani stoji blok oko SR Srbije koja zagovara put prema centralizaciji države i održavanju komunističke vladavine. Ove dvije struje nisu bile kompatibilne, bez obzira na mogućnost kompromisa između dviju struja oko stvaranja labave federacije ili konfederacije, rukovodstvo oko SR Srbije nije bilo spremno na stvarne kompromise. Rukovodstvo SR Srbije oslanjalo se na moć JNA, a isto su se oslanjale na podršku Velike Britanije, Francuske, SAD-a i drugih zemalja svijeta koje nisu htjeli raspad SFRJ na manje države. Američki predsjednik George Bush stariji 1990. godine javno je poručio da ne želi rascjepkanu Jugoslaviju. U mnogo čemu, svaka pomisao o Hrvatskoj s demokratski izabranim vlastima, dočekana je sa skepsom. Protivnici takve demokratske Hrvatske uvijek su se vraćali na doba kada je nastala Nezavisna država Hrvatska. Ovo poistovjećivanje nove vlasti s onom iz NDH, bila je osnovni klin koji su koristili oni koji su htjeli da pobuna nastane i da se raširi u Hrvatskoj. Isto tako stvaranjem demokratske Hrvatske, otvarala su se vrata u kojim će se u javnosti raspravljati i o nekim drugim pitanjima čije spominjanje nije bilo prihvatljivo mnogim osobama na vrhu tadašnje SFRJ, kao o pobijenima nakon kraja 2. svjetskog rata, žrtvama političkih progona itd.
Nakon slobodnih višestranačkih izbora 1990. godine u Hrvatskoj, dio Srba bio je nezadovoljan ishodom demokratskih izbora jer većinsku vlast dobila je HDZ na čelu s dr Franjom Tuđmanom. Ovo nezadovoljstvo i neprihvaćanje iskoristili su srbijanski političari i službe iz Beograda koji su umjesto zagovaranja demokratskoga dijaloga između novih vlasti i naroda unutar SR Hrvatske usmjerili svoje djelovanje na stvaranje razdora između Hrvatske vlade i Srba koji su živjeli na području Hrvatske. To stvaranje nepovjerenja i razdora, kasnije je dovelo do napetosti koje su izmake kontroli i u kratko vrijeme prerasle u nasilno djelovanje i poslije u otvoreni oružani sukob. thumb|desno|Barikade Balvan-revolucije iz kolovoza 1990. Retorika iz srpskih medija i lokalnih političara stvorili su atmosferu panike, krize, straha, tjeskobe, i nepovjerenja. Retorika je bila jednostavna: stvoriti od Srba unutrašnju, a od svih drugih vanjsku grupu, nerijetko korištenjem namjernih logičkih pogrešaka, osobito rabeći ad hominem način govora i argumente slamnatog govora gdje je svako spominjanje riječi Hrvat ili Hrvatski bio poistovjećeno s NDH i s ustaštvom. Svako istjecanje hrvatskih simbola isto tako je bilo poistovjećen s NDH. Tako se kroz kratko vrijeme stvorilo osjećaj konstantnog napada, konstantne opasnosti i tako se razvio bunkerski mentalitet kod lokalnog stanovništva. Ovom osjećaju su samo potpirivali događaji koji su se zbili ovim redoslijedom:
21. svibnja 1990., na sjednici Srpske demokratske stranke u Kninu donesena je odluka o istupanju općine Knin iz Zajednice općina Dalmacija i stvaranju nove Zajednice općina sjeverne Dalmacije i Like koje obuhvaćaju sljedeće općine: Benkovac, Donji Lapac, Gračac, Knin, Obrovac, Titova Korenica, 27. lipnja 1990., Milan Babić postaje predsjednikom “Zajednice općina sjeverne Dalmacije i Like”, 3. srpnja 1990., 50 pripadnika SUP-a iz Knina šalju otvoreno pismo Saveznom SUP-u gdje odbijaju poslušnost Vladi Hrvatske tako što odbijaju nositi nove policijske odore, i odbijaju preimenovanje službe s milicija u redarstvo, 5. srpnja 1990., ministar MUP-a Josip Boljkovac sreće se s neposlušnim policajcima iz Knina. Za vrijeme susreta ispred zgrade se okupilo mnoštvo građana, a Boljkovac je napravio mnoge ustupke,