Obred striktne opservancije iliti Obred strožeg opsluživanja (njem. Strikte Observanz, engl. Rite of Strict Observance) je bio slobodnozidarski obred koji je od sredine 18. stoljeća stavio pod svoj utjecaj većinu njemačkih i velik broj europskih loža. Za razliku od engleskog trostupanjskog sustava uobičajenog u svjetovnim simboličkim ložama, Strikta opservancija nudila je izrazito hijerarhijski oblikovan sustav poučavanja, za koji se tvrdilo da se uvelike temelji na naslijeđu templarskog reda.
Pripadnici Strikte opservancije vjerovali su da njima upravljaju tzv. "tajni poglavari" te su sebe smatrali nasljednicima templara, premda takva tvrdnja nije potkrijepljena pouzdanim povijesnim dokazima. Danas je nijedan relevantan slobodnozidarski sustav više ne prihvaća niti zastupa. Navodno postojanje "slobodnozidarskih templara" već 1743. godine smatra se konstrukcijom baruna Karla Gotthelfa von Hunda, za kojega je dokazano da je tek 1751. utemeljio prvi slobodnozidarski templarski red. Obred se kasnije ugasio, nakon smrti svog utemeljitelja von Hunda.
Obred je utjecao na Draškovićev sustav u Hrvatskoj.
Povijest mini|200px|desno|Karl Gotthelf von Hund (1722. – 1776.) Osnivanje Strikte opservancije pokrenuo je 1751. godine u Njemačkoj baruna Karla Gotthelfa von Hunda, čime je sustav uspostavljen kao visokostupanjski red.
Barun von Hund uveo je u Njemačku "Novi škotski sustav" koji je preimenovao u "Ispravljeno slobodno zidarstvo", a nakon 1764. godine u "Obred strožeg opsluživanja", dok ga je englesko slobodno zidarstvo nazivao "Kasno opsluživanje" (engl. Late Observance).
Osnivanje: 1751. – 1762. U ovoj početnoj fazi sustav je bio u razvoju. U njegovu su oblikovanju sudjelovale tek manje skupine osoba, uglavnom blisko povezane s barunom von Hundom. Za to rano razdoblje dokazana je veza s vjerojatno opozicijskim škotskim skupinama, koje su, čini se, nastojale oslabiti engleski utjecaj u Sjevernoj Americi.
Ekspanzija: 1763. – 1772. Nakon završetka Sedmogodišnjeg rata (1756. – 1763.), mala skupina od oko dvadesetak ljudi okupljena oko baruna von Hunda uspjela je 1764. preuzeti lože Clermontova sustava koje su napuštene povlačenjem pruskih trupa. Iste je godine, na konventu u Altenbergu kod Kahle, barun von Hund potvrđen kao vođa Strikte opservancije. Time je započeo razdoblje intenzivnog širenja sustava u tiringijskim državicama, Saskoj i Sachsen-Weimar-Eisenachu.
Godine 1760. Jean-Baptiste Willermoz osnovao je u Lyonu Veliku ložu regularnih majstora, sastavljenu od triju svjetovnih simboličkih loža koje su radile u tri osnovna stupnja i četiri visoka stupnja. Godine 1764. ove su lože pristupile Striktoj opservanciji, čime su dodatno ojačale njezinu strukturu. Do 1768. godine Obred se radio u četrdesetak loža.
U ovu su se organizaciju okupljale osobe koje se danas nazivaju "staleška opozicija" (Ständeopposition), pripadnici plemićkih obitelji ili visoki državni službenici s barem jednim savjetničkim naslovom. Bio je to svojevrsni elitni krug, "neo-plemstvo". Strikta opservancija nudila je svojim članovima mogućnost korištenja viteškog, nedržavnog naslova, ali i mrežu kontakata koja je omogućavala smještaj i podršku tijekom manjih diplomatskih putovanja. Time je "staleška opozicija" dobila organizacijski okvir i komunikacijsku mrežu nasuprot svojim često autokratskim i nakon rata izrazito zaduženim zemaljskim vladarima. Organizacija je, međutim, unatoč rastu na više od 200 članova, donijela odluku da privremeno prekine rad kada se jedan njezin član kandidirao za nadbiskupsku stolicu u Mainz. U političkim previranjima koja su pratila tu kandidaturu, protivničke bi se skupine mogle poslužiti prigodom da pokušaju razbiti Striktu opservanciju, pa je iz sigurnosnih razloga odlučeno povući se iz aktivnog djelovanja.
Razdoblje knezova: 1772. – 1776. mini|200px|desno|Johann August von Starck (1741. – 1816.) Tek nakon završetka krize Strikta opservancija mogla se od 1772. ponovno organizacijski učvrstiti. Nakon prve podjele Poljske iste godine, i sami su vladajući kneževi u Srednjoj Europi počeli prepoznavati potrebu za instrumentom međusobnog umrežavanja. S obzirom na rastuće suparništvo između Austrije i sada znatno ojačanog Pruskog kraljevstva, činilo se da je ustavna struktura Svetoga Rimskog Carstva ozbiljno ugrožena. U tom je kontekstu barun Johann August von Starck (1741. – 1816.), koji je 1761. u Göttingenu postao slobodni zidar, tvrdio da posjeduje "pravi klerikalni sustav" templara. Barun von Hund prihvatio je ovu tvrdnju, udružio se sa Starckom, te je 1772. na konventu na imanju Kohlo u Donjoj Lužici provedeno ujedinjenje Strikte opservancije sa Starckovim klerikalnim sustavom. Von Hund je dobio povelju vrhovnog viteškog meštra (Heermeister), dok je vojvoda Ferdinand od Brunswicka preuzeo vodeću ulogu kao Magnus superior ordinis i veliki meštar svih škotskih loža.
Tako je započelo "razdoblje knezova" Strikte observancije. Do 1775. godine u sustav je već pristupilo 26 knezova. Uglavnom je bila riječ o ne-vladajućim članovima dinastija, kojima je Red pružao svojevrsnu zamjensku mogućnost vladarske uloge. Slična dinamika vrijedila je i za ostale članove: red im je nudio časti i titule do kojih u stvarnom društvenom životu nisu mogli doći. Organizacija se tijekom ovog razdoblja naglo širila te je u sljedećem desetljeću narasla na oko 1.300 članova, uključujući brojne pripadnike vladajućih kuća i drugih utjecajnih slojeva.
Borba za moć: 1776. – 1782. Intenzivna politička uporaba Strikte observancije dovela je organizaciju u duboku krizu. Ojačana švedska monarhija pod vlašću Gustava III. širila je svoj utjecaj u Skandinaviji. Kraljev brat, knez od Södermanlanda, nastojao je kao "vrhovni meštar" Strikte opservancije podrediti njezinu utjecaju i Dansku. To je izazvalo snažan otpor danskih vlasti, a i njemačke kneževske kuće počele su strahovati od daljnjeg jačanja švedskog političkog utjecaja. Uz potporu landgrofa od Hessen-Kassela Fridrika II., 1781. je proveden raskol sa Švedskim sustavom.
Osim političkih sukoba, postojale su i doktrinarne razlike. Švedski sustav je, poput Strikte opservancije, tvrdio da posjeduje "posljednju tajnu templara". Barun von Hund bezuspješno je pokušavao sklopiti ugovor o međusobnom priznanju s Johannom Wilhelmom Kellnerom von Zinnendorfom, utemeljiteljem švedskog sustava u Njemačkoj. Umjesto toga, oba su sustava razvila pravi "sistemski rat", što je onemogućilo bilo kakvu suradnju.
Wilhelmsbadski konvent i raspad sustava: 1782. Još prije pojave pustolova poput Alessandra Cagliostra i grofa Saint Germaina, Strikta opservancija suočila se s prijevarama i njihovim razotkrivanjem. Kada je čak i sam barun von Hund, nakon svoje smrti, bio posumnjan u šarlatanstvo, započeo je raspad sustava, koji se sve više bavio isključivo samim sobom. Na Konvent Galia u Lyonu u studenome 1778., ponajviše zahvaljujući inicijativi Jeana Baptistea Willermoza, sustav je rektificiran. Godine 1779. lože pod okriljem Velike lože regularnih majstora Lyona oblikovale su Rektificirani škotski obred kao novu, reformiranu strukturu.
Konvent održan 16. srpnja 1782. u Wilhelmsbadu trebao je ponovno uvesti red u Striktu opservanciju. Ondje je 35 visokih časnika raspravljalo o budućoj strukturi reda. Konvent je donio nekoliko razumnih odluka, i to: naglasak na pojačanom dobročinstvu, prekid s imenom Strikta opservancija te stvaranje novog sustava s novom organizacijom. Kako francuski delegati nisu jednoglasno podržali Willermozov prijedlog naziva "slobodnozidarski vitezovi", Red je preimenovan u Red vitezova dobročinitelja i rektificiranog slobodno zidarstva, dok je francuska grana zadržala tradicionalni naziv Vitezova dobročinitelja Svetog grada. Međutim, nije razvijen jasan plan za provedbu reformi. Dogovoreno je da se promijene rituali, stupnjevi pa čak i ime, da lože imaju godinu dana da odluče hoće li pristupiti novom sustavu, ali nije objašnjeno kako će se novi stupnjevi konkretno izvoditi.
Komisija iz Lyona i Strasbourga, zadužena za reviziju simboličkih stupnjeva, radila je neuobičajeno sporo: prvi stupanj 1784., drugi stupanj 1785., treći stupanj 1786. te četvrti stupanj tek 1809. Nove, "rastezljive" konstitucije nisu uvjerile članstvo. Napuštena je doslovna templarska genealogija te je zamijenjena duhovno shvaćenim viteštvom, koje se željelo ugledati na ideale templara. Johann Christoph Bode proglasio je "tajne poglavare" izumom Johanna Christiana Schubarta, što je Strikti opservanciji oduzelo jedan od glavnih izvora privlačnosti. Sustav je tako, "unatoč vanjskom sjaju, propao zbog unutarnje ispraznosti". Većina loža i velikih loža napustila je Striktu opservanciju. Na samom Wilhelmsbadskom konventu 1782. potvrđene su Lionski kodeks (Code de Lyon) i naziv je službeno promijenjen u Rektificirani škotski obred.
Iako je vojvoda Ferdinand od Brunswicka kao poglavar reda bio zadovoljan wilhelmsbadskim zaključcima, sustav se ubrzo počeo urušavati. U Wilhelmsbadu zapravo nije postignuto pomirenje glavnih struja, a nova duhovna usmjerenost ostala je nejasna. Sve je više loža nakon konventa napuštalo sustav. Vojvoda Ferdinand se od 1786. potpuno povukao iz rada reda i umro je 1792. Godine 1793. Joseph de Maistre pristupio je jednoj loži Rektificiranog sustava u Torinu. Godine 1796. Karl von Hessen-Kassel postao je generalni veliki majstor i novi poglavar reda. Poneke su lože u Njemačkoj opstale sve do 1830., dok se Loža "Karlo prema izlazećem svjetlu" (Loge Carl zum aufgehenden Licht) tek 1840. službeno odrekla sustava i pristupila Eklektičkom savezu. U pojedinim su zemljama strukture sustava povremeno i rudimentarno preživjele; u Švicarskoj Red postoji kontinuirano sve do danas.
Kao odgovor na kaotično stanje i unutarnju dezorganizaciju Strikte opservancije, 1776. godine potajno je osnovan Iluminatski red koji je u dijelu Europe postao svojevrsni "protu-sustav" i reakcija na slabosti Strikte opservancije.
Odrednice obreda Tzv. "tajni poglavari" Početak Strikte opservancije povezan je s nizom kontakata na Britanskom otočju. Njezin utemeljitelj, Karl Gotthelf von Hund, primljen je u slobodno zidarstvo 1741. u Francuskoj te je dugo boravio u Parizu, gdje je ušao u škotske visoke stupnjeve. U tom je razdoblju tvrdio da ga je jedan "tajni poglavar" (Geheimen Oberen) templarskog slobodnog zidarstva u Parizu, nazvan "vitez crvenoga pera" (lat. eques a penna rubra), između prosinca 1742. i rujna 1743., uveo u visoke stupnjeve te ga imenovao vrhovnim viteškim meštrom (Heermeister) sedme pokrajine, dakle za područje Njemačke. Von Hund je kasnije tvrdio kako su ga "tajni poglavari" napustili, zbog čega je 1751. na svom imanju Kittlitz osnovao vlastitu ložu i uveo novi sustav visokih stupnjeva kako bi ponovno oživio templarski red.
Iako barun von Hund nikada nije identificirao te "tajne poglavare", oni su se uporno povezivali s dinastijom Stuart, osobito s Charlesom Edwardom Stuartom. Tome je pridonijela i Hundova tvrdnja da su u ceremoniji u Parizu sudjelovali jakobiti lord Clifford Chudleigh i Earl of Kilmarnock.