Islamizacija Albanije bila je posljedica osmanskog osvajanja Albanije krajem 14. stoljeća. Osmanlije su, putem svoje uprave i vojske, donijeli islam u Albaniju raznim odlukama koje su se ticale poreskih olakšica, trgovinskih mreža i transnacionalnih vjerskih veza. U prvih nekoliko stoljeća osmanske vladavine širenje islama u Albaniji bilo je sporo, a intenziviralo se uglavnom tijekom 17. i 18. stoljeća dijelom i zbog veće osmanske socijalne i vojne integracije, geopolitičkih faktora i sloma kršćanskih crkvenih struktura. To je bio jedan od najznačajnijih događaja u albanskoj povijesti, jer je pretežito kršćansko (katoličko i pravoslavno) albansko stanovništvo u Albaniji postalo pretežito muslimansko (suniti, bektaši i neke druge sekte), premda su se značajne kršćanske manjine zadržale u određenim regijama. Kao rezultat islamizacije, sunitski islam postao je najzastupljenija religija na albanskome etnolingvističkom području, a druge su religije postale manjinske. Religija je odigrala glavnu ulogu u oblikovanju političkoga razvoja Albanije u kasnome osmanskom razdoblju. Uz vjerske promjene, prelazak na islam donio je i druge društvene i kulturne transformacije, koje su oblikovale i utjecale na Albance i albansku kulturu.
Tijekom 16. i 18. stoljeća kršćanski su Albanci često prisilno preobraćani na islam brutalnim nasiljem, uznemiravanjem i povećanjem poreza. Ti su postupci izazvali albanske pobune 1433. – 1439., 1452., 1480. – 1481., 1506. – 1507., 1519. – 1520., 1594., 1601. – 1602., 1621., 1614., 1618., 1683. – 1684., 1737., 1833. – 1839., 1844. i 1850. godine. Premda su Albanci održavali kriptokršćansku kulturu (Albanci koji su službeno bili muslimani a privatno su ispovijedali kršćanstvo poznati su pod imenom "laramani"), oni koji su pokušali prijeći na kršćanstvo, ohrabreni papom Klementom XI., suočili su se sa smrtnom kaznom prema osmanskom pravu. Na kraju su Albanci nadmašili druge balkanske skupine u osmanskoj vladajućoj klasi i stekli dominantan položaj i utjecaj, iako u malom broju.
Povijest
Rano osmansko razdoblje lijevo|mini|220x220px|Skenderbeg (1405 –1468). Albanci su počeli prelaziti na islam kad su krajem 14. stoljeća postali dijelom Osmanskog Carstva. Albanija se razlikuje od ostalih balkanskih regija poput Bugarske i Bosne po tome što je do 1500-ih islam ostao ograničen na pripadnike aristokracije i rijetka vojna naselja pod vodstvom Turskih juruka.Zhelyazkova, Antonina. ‘’Albanian Identities’’. Sofia, 2000: International Center for Minority Studies and Intercultural Relations. Page 15-16 Stoga se u početku prelazak na islam odvijao uglavnom među kršćanskom elitom, koja je tako zadržala neke prethodne političke i ekonomske privilegije, kao i među pripadnicima nove klase timara ili vlasnika spahijske imovine u novomu osmanskome sustavu.
Tu se ubrajaju pripadnici aristokracije poput Đurađa Kastriota Skenderbega, koji se preobratio na islam dok je služio Osmanlijama, a kasnije se preobratio natrag na kršćanstvo tijekom albanske pobune krajem 15. stoljeća. Također je naredio drugima koji su prešli na islam ili su bili muslimanski koloni da prijeđu na kršćanstvo ili se suoče sa smrću. "Osmanlije su prvi put napali Albaniju 1385. Druga osmanska vojska poslana je u Albaniju 1394-1396 i okupirala zemlju. S obzirom na tendenciju Osmanlija da toleriraju vjersku raznolikost među lojalnim podanicima i na općenito ratobornu tradiciju Albanaca, osmanske su vlasti usvojile pomirljivu politiku prema albanskim kršćanima u ranim decenijama okupacije. Ipak, iako prelazak na islam nije bio potreban, kršćanski albanski gospodar mogao je računati na naklonosti vlasti ako se preobrati. Ako Osmanlije nisu vjerovali da vjerski razlozi mogu natjerati kršćanina da pređe na islam, oni su unatoč tome gledali iskosa na to kad je musliman prešao (ili se preobratio) u kršćanstvo. To se dogodilo 1443. godine, kada je Đurađ Kastriot (zvani Skenderbeg), koji je odgojen kao musliman u sultanovoj palači, napustio islamsku vjeru i javno se vratio vjeroispovijesti svojih predaka. Ali ovo obraćenje nije bilo samo javna gesta prkosa. Bio je to prvi čin u revolucionarnoj drami. Jer, nakon što je promijenio svoju vjersku odanost, Skenderbeg je zahtijevao da muslimanski kolonisti i obraćenici podjednako prihvate kršćanstvo ili se suoče sa smrtnom kaznom, objavivši neku vrstu svetog rata protiv sultana/halife". Skanderbeg je primio vojnu pomoć od Napuljskoga Kraljevstva, koju je 1452. godine poslao Ramon d'Ortafa, a kasnije je imenovan potkraljem Albanije i imao je zadatak održavati katoličanstvo među lokalnim stanovništvom i spriječiti širenje islama. Tijekom sukoba između Skenderbega i Osmanlija, razne bitke i napadi prisilili su sultana Mehmeda II. da sagradi tvrđavu Elbasan (1466.) u nizinama kako bi skršio otpor koji je dolazio iz planinskih utvrda. Prije i nakon Skenderbegove smrti (1468.) dijelovi albanske aristokracije migrirali su u južnu Italiju s većim brojem Albanaca, kako bi izbjegli osmansko osvajanje. Njihovi potomci i danas žive u mnogim selima u kojima su se oni tada nastanili.
desno|mini|250x250px|Opsada skadra 1478. Čak i dugo nakon pada Skenderbega, velike su se albanske regije često bunile protiv osmanske vlasti, što je izazvalo velike ljudske žrtve i desetkovanje stanovništva čitavih sela.Zhelyazkova, Antonina, Albanian identities, str. 15. Sedamdesetih godina 16. stoljeća zaustavljen je zajednički napor osmanskih vladara da autohtoni narod preobrate na islam, kako bi se ugušili sezonski nemiri u Elbasanu i Reki, a neuspješna pobuna katoličkog stanovništva na sjeveru 1596. prethodila je nizu strogih kaznenih mjera koje poticale prelazak na islam.Zhelyazkova, Antonina, Albanian identities, str. 15-16, 19. Do vrhunca islamizacije u Albaniji došlo je mnogo kasnije nego u ostalim islamiziranim ili djelomično islamiziranim područjima: podaci popisa stanovništva iz 16. stoljeća pokazali su da su sandžaci u kojima su živjeli Albanci i dalje bili pretežno kršćanski, a muslimani su u većini područja činili najviše 5%, dok je u većini drugih regija tijekom istog razdoblja postotak muslimana već porastao do velikih razmjera, primjerice u dijelovima Bosne (Bosna 46%, Hercegovina 43%, grad Sarajevo 100%), Sjevern9j Grčkoj (Trikala 17,5%), urbanim dijelovima Makedonije (Skoplje i Bitola 75%) i istočnoj Bugarskoj (Silistra 72%, Čirmen 88%, Nikopolj 22%). Kasnije, u 19. stoljeću, kada je proces islamizacije zaustavljen na većem dijelu Balkana, isti je nastavio ostvarivati značajan napredak u Albaniji, posebice na jugu zemlje.
U ranom razdoblju osmanske vladavine područja koja čine modernu Albaniju reorganizirana su u administrativnu jedinicu koja se zvala Sandzak-i Arnavid ili Sandzak-i Arnavud.. U prvom razdoblju osmanske vladavine samo su istaknute crkve sa značajnim simboličkim značenjem ili kulturnom vrijednošću u nekom urbanom naselju pretvarane u džamije. Većinu ranih džamija sagrađenih u Albaniji osmanski sultani ponekad su uglavnom gradili u tvrđavama za osmanske postrojbe za vrijeme svojih vojnih pohoda u ta područja, primjerice Džamija sultana Mehmeta Fatiha u Skadru, Crvena džamija u Beratu i druge.
Osmanska je vlast u pravilu uvelike tolerirala kršćanske podanike, ali ih je i diskriminirala čineći ih građanima drugog reda putem viših poreza i raznih zakonskih ograničenja, poput nemogućnosti izvođenja muslimana na sud, posjedovanja konja ili oružja ili pak posjedovanja kuće s pogledom na muslimane. Iako su osmanske vlasti bile kronično sumnjičave prema katoličanstvu, u velikoj su mjeri dopustile da pravoslavna crkva nesmetano funkcionira, osim u određenim trenucima, kada je crkva bila potisnuta protjerivanjem episkopa ili su im oduzimani prihodi i imovina. Tijekom osmanskog razdoblja većina kršćana, kao i većina muslimana, koristila je određeni stupanj vjerskog sinkretizma, još uvijek prakticirajući razne poganske obrede. Mnogi od ovih obreda najbolje su sačuvani među mističnim redovima kao što je bektaški red.Vryonis, Spyros. Religious Changes and Patterns in the Balkans, 14th-16th centuries.
Sjeverna Albanija lijevo|mini|170x170px|Klement XI. bio je papa od 1700. do 1721. Rođen u plemenitaškoj obitelji Albani talijanskog i albanskog porijekla,..."srebrni potret pape Klementa XI – koji je pripadao obitelji Albani, te je tradicionalno bio albanskog porijekla". sazvao je Kuvendi i Arbënit kako bi zaustavio opadanje katoličkog stanovništva. Osmansko osvajanje određenih sjevernih gradova iz ruku Mlečana dogodilo se odvojeno od početnog zauzimanja Albanije od lokalnih feudalaca. Grad Leska pao je 1478., Skadar 1478. – 1479. i Drač 1501. godine. Većina njihovog kršćanskog stanovništva pobjegla je. Tijekom 16. stoljeća gradsko stanovništvo u tim gradovima postalo je pretežito muslimansko. Na sjeveru je širenje islama bilo sporije kao posljedica otpora Rimokatoličke crkve kao i zbog planinskog terena, što je pridonijelo manjem muslimanskom utjecaju u 16. stoljeću. Osmansko osvajanje i teritorijalna reorganizacija Albanije utjecali su na Katoličku crkvu jer su crkvene strukture bile uništene. U 16. stoljeću smatralo se da u Skadarskome sandžaku muslimansko stanovništvo čini 4,5% od ukupnog broja, a u to vrijeme slabo naseljeno područje Dukađinske visoravni (danas Metohija) imalo je 0%, uz iznimku Prizrena s 1,9% muslimanskog stanovništva.
Pobune katoličkih Albanaca, često u kontekstu osmanskih ratova s katoličkim silama Venecijom i Austrijom u 17. stoljeću, rezultirale su žestokim represalijama protiv pobunjenih katoličkih Albanaca, a to je pak ubrzalo prelazak na islam. Godine 1594. papa je potaknuo neuspjelu pobunu među katoličkim Albancima na sjeveru, obećavajući pomoć Španjolske. Međutim pomoć nije stigla, a kada je pobuna slomljena 1596. godine provedena su osmanska represija i pritisak da se prihvati islam kako oblik kažnjavanja pobunjenika. Najveći pad broja kršćana dogodio se 1630-ih i 1670-ih, kada je primjerice broj katolika u leskoj biskupiji pao za 50%, a u pultskoj biskupiji se broj katolika smanjio s 20 000 na 4045, pri čemu je većina prešla na islam, a samo mali broj njih na pravoslavlje.. "Tada, 1644. godine, izbio je rat između Venecije i Osmanskog Carstva. Na nagovor svećenstva mnogi su se albanski katolici priklonili Veneciji. Osmanlije su odgovorile žestokim represijama, što je zauzvrat natjeralo mnoge katolike da prihvate islam (iako je nekolicina izabrala da se pridruže Pravoslavnoj crkvi)... U rasponu od dvadeset i dvije godine (1649-1671) biskupija Alessio pala je za više od 50 posto, dok je u biskupiji Pulati (1634-1671) broj katolika opao s više od 20.000 na samo 4.045. Općenito, pobune Albanaca tijekom osmansko-venecijanskih ratova 1644-1669. rezultirale su oštrim osmanskim represalijama nad katolicima u sjevernoj Albaniji i znatno ubrzale islamizaciju... Općenito, pojavio se obrazac. Kad bi Osmansko Carstvo napale katoličke sile, na lokalne su katolike vršili pritisak da se obrate, a kada je napad na Osmansko Carstvo dolazio iz pravoslavne Rusije, pritisak je vršen na mjesne pravoslavce da promijene vjeru. Međutim, u nekim je slučajevima islamizacija bila samo površna, a u 19. stoljeću mnoga su sela i neke čitave četvrti ostale "kripto-katoličke", usprkos usvajanju vanjskih obličja islamske kulture".