mini|300px|desno|Pregača starješine u modernom francuskom obredu (prema Regulatoru iz 1801.).
Francuski obred (fran. Rite français), poznat i kao Moderni francuski obred (Rite français moderne) te Moderni obred (Rite moderne), jedan je od najstarijih i najvažnijih slobodnozidarskih obreda. Nastao je krajem 18. stoljeća, kada ga je Veliki orijent Francuske između 1783. i 1786. kodificirao pod nazivom Obred u sedam stupnjeva po režimu Velikog orijenta Francuske (Rit en 7 grades suivant le Régime du Grand Orient de France), s ciljem ujedinjenja ritualne prakse svojih loža. Obred je izravni nasljednik ranih oblika spekulativnog slobodnog zidarstva razvijenih u Škotskoj i Engleskoj, osobito u okviru prve Velike lože Engleske u prvoj polovici 18. stoljeća.
Francuski obred sastoji se od sedam stupnjeva: tri simbolička ili plava stupnja (učenik, pomoćnik i majstor) te četiri dodatna filozofska stupnja poznata kao Redovi mudrosti (Ordres de Sagesse), koji su službeno strukturirani tijekom 18. stoljeća. Postoji i peti, upravni i konzervatorski red, koji zaokružuje ovu hijerarhiju. Obred je zabilježen i objavljen 1801. godine u djelu Masonski regulator (Régulateur du Maçon), koje postaje službeni ritual Velikog orijenta Francuske.
Posebnost Francuskog obreda ogleda se u njegovoj jednostavnosti ceremonije, naglasku na tradiciji i filozofskom razmišljanju te očuvanju brojnih elemenata ranih spekulativnih rituala, koji su u drugim nadležnostima često izmijenjeni ili napušteni. Primjerice, u loži se oba nadzornika nalaze na zapadu, a koriste se tri velika svijećnjaka postavljena na specifična mjesta – što su elementi karakteristični za ranije slobodno zidarstvo.
Povijesno gledano, obred je prošao kroz nekoliko značajnih transformacija, od kojih je najvažnija ona iz 1877. kada se ukida obvezna vjerska pripadnost, čime se utvrđuje načelo apsolutne slobode savjesti. Tijekom 20. i 21. stoljeća pojavljuju se različite varijante Francuskog obreda, uključujući Groussierov obred, Moderni francuski obred i Filozofski francuski obred – svaka od njih naglašava drukčiji pristup slobodnozidarskoj tradiciji i filozofiji.
Danas se Francuski obred smatra temeljom kontinentalnog slobodnog zidarstva. Primarno se prakticira u više od 900 loža Velikog orijenta Francuske s otprilike 45.000 članova, ali i unutar drugih francuskih velikih loža poput Nacionalne velike lože Francuske, te je raširen i u mnogim europskim i latinoameričkim zemljama.
Povijest Podrijetlo Francuski obred vuče svoje korijene iz ranog 18. stoljeća, kada britanski slobodni zidari prve Velike lože Engleske donose spekulativno slobodno zidarstvo u Kraljevinu Francusku. Prva dokumentirana loža osnovana je oko 1725. u Parizu, a prema spisima astronoma Jérômea de Lalandea, sastajala se u engleskoj gostionici u Rue des Boucheries. Njezini članovi bili su engleski slobodni zidari, među kojima Milord Dervent-Waters, vitez Maskelyne i d'Heguerty. Već do 1730-ih broj članova doseže nekoliko stotina, a nastaju i nove lože poput Louis d'Argent i Aumont (bivša Bussy loža). Policijski izvještaj iz 1737., naručen od pariškog šefa policije Renéa Héraulta, sadrži prvi opis rituala u francuskim ložama, koji su tada vjerno slijedili engleske uzore, uključujući pripremu kandidata u mračnoj prostoriji, uklanjanje metala i djelomično razodijevanje – elementi koji su dijelom zadržani i danas.
Unatoč protivljenju građanskih i crkvenih vlasti – uključujući papinsku bulu In eminenti Apostolatus Specula iz 1738. – slobodno zidarstvo se ubrzano širila: već 1742. u Parizu djeluju 22 lože, a sličan broj i u provinciji.
Razvoj i kodifikacija mini|150px|desno|Alexandre Roëttiers de Montaleau (1748. – 1808.), francuski zlatar i medaljar. Ključno razdoblje u razvoju Francuskog obreda započinje reformom francuskog slobodnog zidarstva 1772. i 1773. godine, osnivanjem Velikog orijenta Francuske, koji uvodi kolektivni suverenitet loža i tajno glasanje za izbor časnika. Veliki orijent Francuske ubrzo pokreće velik projekt standardizacije rituala, nastojeći očuvati tradicionalne oblike, pojednostaviti administraciju i ujediniti praksu unutar svoje nadležnosti.
U siječnju 1782. osniva se Komora stupnjeva (Chambre des Grades), pod vodstvom Alexandre Roëttiersa de Montaleaua. Nakon desetljeća rasprava i sustavnog rada, u srpnju i kolovozu 1785. na plenarnoj skupštini usvajaju se standardizirani rituali za tri simbolička (plava) stupnja: učenik, pomoćnik i majstor. Ti rituali ostaju vjerni najstarijim poznatim tekstovima slobodnih zidara i predstavljaju pokušaj "povratka drevnoj i časnoj čistoći zidarstva", kako stoji u uvodu.
Godine 1784., Komora stupnjeva osniva Veliki generalni kapitul Francuske (Grand Chapitre Général de France), koji strukturira višu filozofsku razinu kroz tzv. Redove mudrosti (Ordres de Sagesse): odabranik (Élu), škotski (Écossais), vitez istoka (Chevalier d'Orient) i ružin križ (Rose-Croix). Ovi su redovi pažljivo organizirani tako da nude filozofski napredak bez prekomjernih "sakerdotalnih" (svećeničkih) elemenata. U veljači 1786., Veliki kapitul i Redovi mudrosti službeno su integrirani u Veliki orijent Francuske, čime je formiran cjelovit sustav od sedam stupnjeva.
Godine 1801. objavljen je Masonski regulator (Régulateur du Maçon) i Regulator viteških masona (Régulateur des Chevaliers Maçons), službeni ritualni priručnici koji postaju standard za lože unutar Velikog orijenta Francuske. Upravo tada ritual dobiva i naziv "Francuski obred", kako bi se jasno razlikovao od drugih obreda, osobito Drevnog i prihvaćenog škotskog obreda, koji dolazi u Francusku 1804. godine.
Ideološka evolucija mini|150px|desno|Louis Amiable (1837. – 1897.), francuski odvjetnik i pisac. Nakon Francuske revolucije, Masonski regulator, ritual koji je oblikovao Veliki orijent Francuske, postaje temeljni tekst za rad loža slobodnih zidara u razdoblju Prvog Carstva. Tijekom prve polovice 19. stoljeća, Nicolas Charles des Étangs, poznat i kao "junak Bastilje", uvodi varijacije u obredima koji dobivaju deističke i povremeno orijentalne utjecaje. Ovi rituali, prvi put objavljeni 1825., a ponovno izdavani sve do 1848. godine, postaju široko prihvaćeni u brojnim ložama. Iako zadržavaju tradicionalnu strukturu Francuskog obreda, dodaju mu filozofsku dimenziju usmjerenu prema univerzalnoj religiji – gdje etičko ponašanje i misaona refleksija nadilaze dogmatsku vjeru. Sličnu tendenciju pokazuje i rad Jean-Marie Ragona, čiji rituali i spisi teže ideji prirodne, univerzalne i moralne religije. Upravo u tom razdoblju u rad masonskih loža postupno ulazi i danas poznata krilatica: Sloboda, jednakost, bratstvo.
Godine 1858. utemeljuje se tzv. "Muratova" inačica Francuskog obreda, koja se vraća izvornim načelima Andersonovih Konstitucija. Iako tekstualno malo različit od Regulateura, ova reforma nastaje u kontekstu autoritarnog Drugog Carstva i ima za cilj ideološki nadzor nad slobodnim zidarstvom – institucijom koju carska vlast doživljava s podozrenjem, ali je istovremeno nastoji koristiti kao kanal utjecaja.
Ključni obrat dolazi 1877. s poznatom Raspravom o Velikom arhitektu svemira, kada Veliki orijent Francuske prekida s dotadašnjom praksom i usvaja načelo apsolutne slobode savjesti. Taj stav se konkretizira 1879. izbacivanjem svih religijskih formulacija iz Francuskog obreda – uključujući i dužnosti prema Bogu. Iako lože koje žele zadržati referencu na Velikog arhitekta to mogu učiniti u vlastitom radu, ta se referenca uklanja iz službenih rituala. Godine 1886., pod vodstvom Louisa Amiablea, odvjetnika i savjetnika reda, posebna komisija oblikuje konačnu, nedogmatsku inačicu obreda – poznatu kao Francuski obred po Amiableu. Obredu se daje pozitivistički karakter i simbolika se pojednostavljuje, postaje "suzdržan, jasan i potpuno neutralan". Time se napuštaju pojedine simboličke i emocionalne značajke izvorne tradicije, a obred se usmjerava prema racionalističkoj i svjetovnoj doktrini. Takav pristup ujedno predstavlja i završnu fazu sekularizacije Francuskog obreda.
Reforma mini|150px|desno|Arthur Groussier (1863. – 1957.), francuski inženjer, sindikalist te političar, bio je veliki majstor Velikog orijenta Francuske u pet mandata, između 1925. i 1945. Francuski obred prošao je kroz niz prilagodbi i reformi početkom 20. stoljeća. Godine 1907., pod utjecajem Antoinea Blatina, ritual poprima još izraženiju pozitivističku notu. Blatin inicira uvođenje posebnih rituala za razne masonske svečanosti – uključujući izbore i postavljanje časnika, posvećenje hramova, osnivanje novih loža, ceremonije priznanja, bijele radne sjednice i masonske pogrebe. Nova reformirana inačica obreda slijedi 1922. godine, pod vodstvom predsjednika generala Gérarda. Ova inačica gotovo u potpunosti uklanja klasične simbole slobodnog zidarstva, naglašavajući racionalistički pristup i odbacujući tradicionalne forme i simboliku. Posljednji ostaci ritualne teatralnosti brišu se, što dovodi do svečanosti gotovo bez ikakvih dekoracija ili obreda. Francuski obred u toj se fazi, poznatoj kao inačica "po Amiableu", gotovo potpuno udaljava od svoje slobodnozidarske biti.
Promjena smjera događa se zahvaljujući velikom majstoru Velikog orijenta Francuske, Arthuru Groussieru. Svjestan da su brojna dodavanja i uklanjanja tijekom desetljeća narušila logičnost i dubinu obreda, Groussier pokreće sveobuhvatnu obnovu s ciljem vraćanja rituala njegovim izvornim temeljima i simboličkoj snazi. U rujnu 1931. Armand Bédarride podnosi izvješće u kojem iznosi oštru dijagnozu: "rituali su manjkavi i nedovoljno inicijacijski", te predlaže "povratak čistim tradicijama, izraženim jezikom našeg vremena". Njegova kasnija izvješća iz 1932. i 1933. o stupnjevima pomoćnika i majstora također zagovaraju obnovu simbolike i inicijacijskog karaktera Francuskog obreda. Groussier usvaja većinu tih preporuka, te nakon sedam godina rada i promišljanja, Vijeće reda u travnju 1938. usvaja nove rituale za prva tri stupnja Francuskog obreda. Ova reforma označava povratak simbolizmu u službeni ritual Velikog orijenta Francuske i predstavlja drugu ključnu etapu u povijesti obreda, nakon Masonskog regulatora iz 1801.
Zbog izbijanja rata 1939. godine, većina loža nije imala vremena u potpunosti usvojiti nove rituale. No nakon ponovnog izdanja 1946. i konačnih dorada 1955. pod vodstvom Paula Chevalliera, završena je inačica poznata kao Groussierov Francuski obred. Ova se inačica i danas široko koristi u ložama Velikog orijenta Francuske i smatra se službenim, obnovljenim oblikom Francuskog obreda.
Stupnjevi
Sustav francuskog obreda je sustav od sedam stupnjeva koji je strukturiran u tri simbolička stupnja i četiri reda mudrosti:
u plavoj loži: 1° – učenik 2° – pomoćnik 3° – majstor
u kapitulu: 4° (1. red) – tajni odabranik (fran. Élu secret) 5° (2. red) – škotski veliki odabranik (Grand élu écossais) 6° (3. red) – vitez istoka (Chevalier d'Orient) 7° (4. red) – vitez orla, savršeni slobodni zidar imenom Rose-Croix (Chevalier de l'Aigle, Parfait Maçon libre sous le nom de Rose-Croix) Peti red, iako predviđen još u izvornom ustroju Francuskog obreda, ne uključuje se u hijerarhiju njegovih sedam stupnjeva. Njegov poseban karakter – koji nije stupnjevit, već upravno-arhivski i istraživački – jasno je definiran već u prvim statutima i općim pravilima Velikog generalnog kapitula iz 1784. godine. Od samog početka, svrha Petog reda bila je proučavanje svih fizičkih i metafizičkih stupnjeva svih tada važećih slobodnozidarskih obreda. Ovaj red obuhvaća cjelokupnu slobodnozidarsku tradiciju Francuske iz 1784. godine, što čini ukupno 81 stupanj. Imaju ga Veliki orijent Francuske, Nacionalna velika loža Francuske i Velika ženska loža Francuske. Vrlo je sličan ritualu 28. stupnja Škotskog obreda koji odgovara vitezu Sunca.
Redovi mudrosti