Josip »Joža« Manolić (Kalinovac kraj Đurđevca, 22. ožujka 1920. – Zagreb, 15. travnja 2024.) bio je jugoslavenski i hrvatski političar, premijer, sudionik narodnooslobodilačke borbe, djelatnik hrvatske Ozne (1944. – 1946.), Udbe (1946. – 1948.) i unutrašnjih poslova (1948. – 1965.), načelnik Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove SR Hrvatske za Zagreb (1960. – 1965.), saborski zastupnik u socijalističkoj Hrvatskoj (1965. – 1969., 1969. – 1971.) i demokratskoj Hrvatskoj (1990. – 1992., 1992. – 1995.). Jedan je od osnivača Hrvatske demokratske zajednice, drugi predsjednik Vlade Republike Hrvatske, prvi predsjednik Županijskog doma Hrvatskog sabora. U demokratskoj Hrvatskoj bio je jedan od osnivača sigurnosno-obavještajnih službi i predstojnik Ureda za zaštitu ustavnog poretka (UZUP) od 1991. do 1993. Nakon otklona od Tuđmanove politike s grupom istomišljenika osniva Hrvatske neovisne demokrate (HND), čiji je predsjednik od 1995. do 2002., kada odlazi u političku mirovinu.
Životopis Josip Manolić rođen je 22. ožujka 1920. u Kalinovcu kraj Đurđevca u Kraljevini Jugoslaviji. Pučku (osnovnu) školu završio je 1935., a obrtničku školu smjera postolar u Bjelovaru 1938. godine. Pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1961.
Bio je prijeratni komunist, od 1938. član Saveza komunističke omladine. Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske od svibnja do rujna 1941. u pritvoru je u Požegi, oslobođen po Pokretnom prijekom sudu NDH. Sudionik je narodnooslobodilačke borbe od 1941. godine; do 1942. ilegalno boravi u Zagrebu, kada se približio Ivanu Krajačiću Stevi, a 1942. godine odlazi u partizane. Nadimak mu je Abesinac i Crni Joža. Kraj rata dočekao je na mjestu načelnika u bjelovarskoj Ozni.
U doba socijalizma radnik je u resoru unutrašnjih poslova (1944. – 1965.), djelatnik hrvatske Ozne (1944. – 1946.) i Udbe (1946. – 1948.). Dana 1. kolovoza 1948. imenovan je načelnikom za izvršenje kaznenih sanķcija pri Ministarstvu unutrašnjih poslova NR Hrvatske (1948. – 1960.). Po nalogu tadašnjeg resornog ministra Ivana Krajačića, osobnog prijatelja i bliskog suradnika, rukovodi sprovođenjem Alojzija Stepinca u kaznionicu u Lepoglavi. Načelnik je Sekretarijata za unutrašnje poslove za grad Zagreb (1960. – 1965.), saborski zastupnik u socijalističkoj Hrvatskoj (1965. – 1969., 1969. – 1971.). Nakon sloma Hrvatskog proljeća smijenjen je, umirovljen i marginaliziran. Održava kontakte s Krajačićem do njegove smrti 1986., druži se s Tuđmanom. Uz prihode od mirovine bavi se uzgojem gljiva, koje prodaje restoranima u Zagrebu i na tržnici.
Ususret demokratskim promjenama sudjeluje u stvaranju organizacije HDZ-a. Jedan je od osnivača u NK Borac na Jarunu 1989. Na prvim slobodnim višestranačkim izborima biran je u Sabor (1990. – 1992., 1992. – 1995.). Drugi je predsjednik Vlade Republike Hrvatske (1990. – 1991.), prvi predsjednik Županijskog doma Hrvatskog sabora (1993. – 1994.). Sudjelovao je u organizaciji rada sigurnosno-obavještajnih službi Hrvatske primjenjujući organizacijski model SR Njemačke, što ga dovodi u sukob s Josipom Perkovićem, zadnjim sekretarom republičke Udbe, koji je htio primijeniti britanski model organizacije rada službi. Manolić Perkovića razrješava dužnosti u MUP-u, da bi Perković potom na intervenciju Tuđmana bio imenovan kod ministra Gojka Šuška u Ministarstvu obrane. Potom Manolića imenuju za predstojnika Ureda za zaštitu ustavnog poretka (UZUP), koju dužnost je obnašao od 1991. do 1993. Tu postavlja povjerljive kadrove, među ostalima i bivšeg sekretara savezne Udbe Zdravka Mustača kao svog zamjenika, kao i bivšeg djelatnika iz vremena rada bjelovarske Ozne, kasnijeg jugoslavenskog diplomatskog agenta, Zdenka Svetu kao pročelnika. Navodni tajni suradnik dok je bio predstojnik UZUP-a bio mu je i Stjepan Kralj, bivši emigrant iz Švedske. Bivši Manolićev suradnik i djelatnik Udbe (1947. – 1963.) i saborski zastupnik iz redova HDZ-a Milivoj Kujundžić u to je vrijeme bio član Saborskog odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost.
Nakon otklona od Tuđmanove politike prema Bosni i Hercegovini s grupom istomišljenika izašlih iz HDZ-a, Stjepanom Mesićem, Slavkom Degoracijom, Tomislavom Pavkom Dukom i drugima, osniva Hrvatske neovisne demokrate (HND), čiji je predsjednik od 1995. do 2002., kada odlazi u političku mirovinu. Svjedočio je na suđenju za ubojstvo Vjeke Sliška, u postupcima protiv hercegovačke šestorice na Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu, protiv Branimira Glavaša i drugih.
Umro je u Zagrebu 15. travnja 2024. u 105. godini zivota.
Djetinjstvo i mladost Rođen je 22. ožujka 1920. u malom podravskom selu Kalinovcu, kao najmlađe dijete u obitelji Ivana i Kate Manolić (rođene Nađ – Đođ), koji su brak sklopili 1912., te su uz sina Josipa imali najstariju kćer Elizabetu (Jalžu, r. 1913.), sina Slavka (1914. – 1943.), a nakon očeve mobilizacije u domobranstvo i povratka s istočnog bojišta u Prvom svjetskom ratu kćer Mariju (r. 1919.). Kada mu je bilo šest godina umire mu otac, od posljedica bolesti zadobivenih tijekom rata, pa je obitelj materijalno uzdržavao djed po majci koji se netom vratio iz Sjedinjenih Američkih Država.Manolić, Josip, 2015. Politika i domovina: Moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku. Golden marketing - Tehnička knjiga. Zagreb. Str. 24–25. Nakon što mu se majka preudala za udovca Peru Zobunđiju iz Orlovca, u ljeto 1928. obitelj se preselila iz Kalinovca u Orlovac blizu Nove Rače kraj Bjelovara pa je daljnje djetinjstvo i mladost proveo uz starijeg brata Slavka, sestre Elizabetu i Mariju te četvero djece iz očuhova prvog braka. Nakon završetka pučke škole u Kalinovcu, očuh i majka su se dogovorili da 1935. ide u zanat; u proljeće te godine počeo je naukovanje za šegrta u radionici majstora Ivana Ivančeka u Bjelovaru. Od 1935. do 1938. pohađao je u Bjelovaru srednju obrtničku školu, smjer za postolara, da bi 1938. položio stručni ispit čime je postao majstorski pomoćnik – kalfa. Tijekom strukovnog obrazovanja i u društvu s kožarskim radnicima susreće se s rudimentarnim političkim životom provincije, u kojoj su se osjećala strujanja u samoj Hrvatskoj seljačkoj stranci (HSS) u ogranku u Bjelovaru, gdje su se među ostalim nositeljima isticali Julije Makanec, kasniji ministar u NDH, te Manolićev punac, postolarski obrtnik Julius Eker, kasniji član Pokrajinskog komiteta Komunističke partije Hrvatske (PK KPH) i žrtva ustaškog režima u koncentracijskom logoru Jasenovcu, dok se među sindikalnim organizacijama i radništvom širila aktivnost Komunističke partije, a bila je prisutna opća divergencija na Jugoslavene unitariste i Hrvate nacionaliste, u kakvim se okolnostima mladi Manolić prvotno ipak vezao za jugoslavenski unitraizam, da bi mu se bližim učinili socijalni i politički nazori radništva, kao i sveprisutno hrvatsko pitanje uoči sporazuma Cvetković–Maček i osnivanja Banovine Hrvatske.
Politikom se počeo baviti 1937. godine. Već sljedeće godine postaje omladinskim i sindikalnim rukovoditeljem. Za vrijeme Drugog svjetskog rata (1941. – 1945.) postaje organizacijski sekretar PK SKOJ-a za Hrvatsku. Bio je član SKOJ-a od 1938., dok je u Novoj Gradiški primljen u članstvo KPJ-a negdje u rujnu 1939. godine.
Drugi svjetski rat i poraće Početak Drugoga svjetskog rata, okupacija Kraljevine Jugoslavije i uspostava NDH zatječu ga u Novoj Gradiški. Početkom svibnja 1941. prebacuje se u Zagreb, gdje ga redarstvene vlasti uhićuju 27. svibnja 1941. i pritvaraju u Požegi. Dana 11. rujna 1941. Pokretni prijeki sud donio je oslobađajuću presudu pa Manolić preko Nove Gradiške opet dolazi u Zagreb, gdje upoznaje Ivana Stevu Krajačića, čiji će bliski prijatelj i suradnik ostati do kraja. Manolić je svakodnevno kontaktirao s Krajačićem tijekom 1941. i 1942. do odlaska u partizane u listopadu 1942., kada se prebacuje na oslobođeni teritorij. Iz tog razdoblja potječe Manolićev nom de guerre Abesinac, odnosno Crni Joža.
Tijekom 1942. Manolić osobno upoznaje Franju Tuđmana kojeg je kao član PK SKOJ-a, uputio u Krapinu kako bi ovaj tamo organizira Okružni komitet SKOJ-a.
Kraj rata Manolić je dočekao na mjestu načelnika opunomoćstva Ozne za Okrug Bjelovar.Radelić Zdenko, Obavještajni centri, Ozna i Udba u Hrvatskoj (1942. – 1954.): Kadrovi, Zagreb, Hrvatski institut za povijest, str. 568–569.
Manolićev stariji brat Slavko (r. 1913.) bio je pripadnik ustaške vojnice i poginuo je tijekom rata. U emisiji radijskog programa HRT-a, urednice i voditeljice Jasmine Popović iz lipnja 2015. u jednom od svojih gostovanja Stjepan Mesić spomenuo je nepoznatu činjenicu: "Njegova dva brata otišla su u ustaše. Nakon rata majka ga je molila da im pomogne da se predaju. Tvrdila je da su nevini. Joža je to omogućio ne samo njima, nego je dao proglas da se to napravi za sve uhapšene križare, one koji su nosili U koji se danas nalazi po zidovima. Šteta što se hrvatska Crkva o tome ne očituje. Oni su napadali vlakove, napadali lokalne funkcionere, palili zadruge. Neki su u tim borbama poginuli. Majka se brinula za te sinove, koji nisu bili u križarima, ali su bili u ustašama. Napisao je proglas da se ništa neće dogoditi svima koji se predaju, nego da će otići do najbližeg suda. Tko je kriv, ide u zatvor, tko nije, ide doma. Nakon toga protiv njega su napravili prijavu da pomaže ustašama, onda su ga izbacili iz Ozne.”Sam Manolić, prisjećajući se tih epizoda u svom radu u II. odjelu Ozne za Okrug Bjelovar, navodi kako:"U proljeće 1946. križarske aktivnosti su se nastavile, a mi nismo imali zadovoljavajuće rezultate, što je za našu “narodnu vlast” bio svojevrstan poraz. Stoga je Ozna Hrvatske na teren poslala inspekciju. Sjećam se Tome Baltića, Hrvata koji je poginuo u tim borbama s ostacima neprijatelja tijekom inspekcijskog nadzora. Najveći broj pripadnika poraženih jedinica koje smo uhvatili izveden je pred Vojni sud. Bilo je različitih pritisaka, većinom rođačkih veza, da se pomogne i spasi nekoga. Tako jedan dan dođe k meni i moja strina da pomognem spasiti Peru Šokca. Riječ je bila o njezinu bratu koji je bio ustaša, a pri kraju rata prešao je u Belu gardu. Napisao sam mu pismo i zamolio je da mu ga preda jer je znala gdje se on krije. Drugo jutro dobio sam izvještaj da je ophodnja KNOJ-a naišla na Peru Šokca i likvidirala ga na terenu jer se, kako su naveli u izvještaju, “nije htio predati”. Ne znam je li bilo baš tako, ali usprkos želji da ga spasim na zakonit način, u tome nisam uspio. (...) Držao sam da naše jedinice ne smiju uništavati imovinu jataka i osoba koje smo tražili, a u kojoj su se sakrivali pojedinci, te mi je takav pristup u rješavanju svakodnevnih problema stavljen kao prigovor. Težačka imanja, s kakvog sam i ja potekao, grade se generacijama i nisam mogao prihvatiti da u metodi obračuna s ostacima poraženih snaga palimo jatacima kuće, staje i hambare."
Karijera u socijalističkoj Jugoslaviji Dana 7. listopada 1944. imenovan je za načelnika opunomoćstva Ozne za Okrug Bjelovar, na kojoj je dužnosti bio do 1946., kada je zbog navodne protekcije križara premješten u centralu II. Odjela Ozne NR Hrvatske u Zagrebu, odakle u jesen 1946. odlazi na školovanje u Vojno-političku školu Jugoslavenske armije (JA) u Beogradu. Prema nekima, navodno je studirao na NKVD-ovoj akademiji u Moskvi, koju nikad nije završio, što je Manolić više puta opovrgnuo, kazavši da nikad nije bio u Moskvi, na bilo kakvoj akademiji.Radelić Zdenko, Obavještajni centri, Ozna i Udba u Hrvatskoj (1942. – 1954.): Kadrovi, Zagreb, Hrvatski institut za povijest, str. 568–569. Nakon rata, 13. svibnja 1945. oženio se svojom prvom suprugom Marijom Erker, s kojom je bio u braku sve do njezine tragične smrti 2003., te ima troje djece. Kako je na dan vjenčana bio predviđen prolazak Tita pokraj Bjelovara na njegovu putu za Zagreb, Manolić je zakasnio na vlastito vjenčanje jer je bio zadužen za osiguranje dionice puta od Kutine do Ivanić-Grada.