Ovladavanje jezikom ili usvajanje jezika proces je tijekom kojeg se stječu svijest o jeziku, sposobnost njegova razumijevanja te sposobnost komunikacije uporabom riječi i rečenica.
U ovladavanje jezikom uključene su strukture, pravila i prikazi. Kako bi se uspješno služila jezikom, osoba mora ovladati fonologijom, morfologijom, sintaksom, semantikom i većim dijelom fonda riječi. Jezik se može realizirati govorom ili gestama (kao u npr. znakovnim jezicima). Ljudska je sposobnost jezičnog izražavanja zastupljena u mozgu. Premda je ta sposobnost ograničena, ljudi mogu izgovoriti i razumjeti beskonačan broj rečenica, što se temelji na sintaktičkom principu rekurzije. Podaci pokazuju da je to moguće zahvaljujući trima rekurzivnim mehanizmima kojima se služi svaka osoba: relativizaciji, komplementaciji i koordinaciji.
Ovladavanje materinskim jezikom temelji se na dvama glavnim načelima: opažanje govora uvijek prethodi nastajanju govora, a sustav koji djetetu omogućuje stjecanje jezika postupno se razvija i počinje razlikovanjem zasebnih fonema.
Lingvisti koji se bave dječjim ovladavanjem jezikom godinama promišljaju o tome kako se usvaja jezik. Lidz, Waxman i Freedman sa Sjeverozapadnog sveučilišta u Illinoisu tvrde: „Pitanje kako se takve strukture stječu jasnije možemo shvatiti kao pitanje kako osoba koja uči jezik površinske strukture dane u jezičnome unosu pretvara u apstraktna jezična pravila i prikaze.”
Ovladavanje jezikom uglavnom se odnosi na usvajanje materinskoga jezika, proces stjecanja prvoga jezika u djece bez obzira na to odnosi li se na govoreni jezik ili znakovni jezik premda se može odnositi i na dvojezično usvajanje materinskoga jezika, proces istodobna ovladavanja dvama materinskim jezicima. Od toga se razlikuje usvajanje drugoga jezika, proces stjecanja drugih jezika u djece i odraslih osoba. K tomu, osobama čitanje i pisanje na stranom jeziku koji se služi posve drukčijim pismom dodatno otežava stjecanje pismenosti. Ovladavanje jezikom jedna je od temeljnih ljudskih sposobnosti.
Povijest Platon je među prvima promišljao o ovladavanju jezikom i smatrao je da je povezivanje riječi sa značenjem donekle urođena sposobnost. S druge strane, gramatičari koji su se bavili sanskrtom više od dvanaest stoljeća raspravljali su o tome je li sposobnost razumijevanja značenja riječi božji dar (tj. urođena) ili sposobnost koja se nasljeđuje od prethodnih naraštaja i uči na temelju već uspostavljenih konvencija: dijete nauči riječ krava tako što sluša pouzdane govornike koji pričaju o kravama.
Filozofe drevnih civilizacija zanimalo je kako ljudi stječu sposobnost razumijevanja jezika i korištenja njime mnogo prije razvitka empirijskih metoda za potvrđivanje i opovrgavanje teorija o tome, no uglavnom su ovladavanje jezikom smatrali podvrstom ljudske sposobnosti stjecanja znanja i razumijevanja koncepata.
Empiristi poput Thomasa Hobbesa i Johna Lockea tvrdili su da znanje (prema Lockeu i jezik) izvire iz apstrahiranih dojmova koji se stječu osjetilima. Takvi argumenti slijede pristup „odgoja”, tj. da se jezik stječe s pomoću osjetilnih iskustava, što je Rudolfa Carnapa potaknulo na to da razvije teoriju Aufbau, kojom je pokušao objasniti da se sve znanje usvaja na temelju osjetilnih podataka koji se potom „pamte kao slični” i povezuju u skupine, što se na kraju raspoređuje u jezik.
Zagovornici biheviorizma držali su da se jezik usvaja kao oblik operantnog uvjetovanja. B. F. Skinner u svojoj je knjizi Jezično ponašanje (1957.) izjavio da uspješna upotreba znaka, kao što je riječ ili leksem, uz dodatan poticaj jača njegovu „privremenu” ili kontekstualnu vjerojatnost. Budući da je operantno uvjetovanje ovisno o poticajima nagradama, dijete tako uči da određena kombinacija zvukova označava konkretnu stvar ili pojavu tako što ih više puta uspješno povezuje. „Uspješna” upotreba znaka jest ona zbog koje se dijete može razumjeti (npr. kad dijete kaže „keks” kad želi dobiti keks) i zbog čega za nagradu dobije željenu reakciju druge osobe, što djetetu ojačava razumijevanje značenja te riječi i zbog čega je vjerojatnije da će se u budućim sličnim okolnostima ponovno poslužiti tom riječju.
Skinnerovu je biheviorističku teoriju ovladavanja jezikom žestoko kritizirao Noam Chomsky u članku iz 1959. u kojem ju je nazvao „mitološkom” i „pravom zabludom”. Među argumentima protiv Skinnerove ideje o ovladavanju jezikom s pomoću operantnog uvjetovanja nalazi se činjenica da djeca u većini slučajeva ignoriraju odrasle kad im ispravljaju govor. Djeca uglavnom na početku ispravno upotrijebe nepravilne oblike riječi, zatim prave pogreške, a na kraju se vrate pravilnoj uporabi riječi. Primjerice, dijete prvo nauči riječ „bolji” (komparativ pridjeva „dobar”), a poslije upotrijebi oblik „dobriji”. Dijete će na kraju ponovno upotrijebiti ispravnu riječ („bolji”). Chomsky je izjavio da je taj obrazac teško povezati sa Skinnerovom idejom o operantnom uvjetovanju kao glavnu načinu na koji djeca usvajaju jezik jer nije vjerojatno da bi dijete naučilo pravilno rabiti određenu riječ i odjednom počelo rabiti njezin pogrešan oblik. Chomsky je zaključio da je Skinner propustio sintaktičkom znanju dati glavnu ulogu u oblikovanju jezične kompetencije. Također je odbacio termin „učenje”, kojim se Skinner poslužio kako bi izjavio da djeca „uče” jezik s pomoću operantnog uvjetovanja. Chomsky je na kraju zaključio da se ovladavanju jezikom treba pristupiti matematički na temelju sintaktičkih studija.
Kao pojava tipična za ljude Sposobnost usvajanja i uporabe jezika ključno je svojstvo po kojem se ljudi razlikuju od ostalih bića. Određena su jezična svojstva prisutna u svim ljudskim jezicima, a odsutna u oblicima životinjske komunikacije. Primjerice, brojne životinje međusobno komuniciraju upućujući na pojave u svojoj okolini, ali u takvoj vrsti komunikacije nema arbitrarnosti tipične za ljudske govore (drugim riječima, zvuk riječi „pas” ni po čemu ne upućuje na značenje te riječi). U ostalim oblicima životinjske komunikacije mogu se pojaviti arbitrarni zvukovi, no ne kombiniraju se na različite načine radi stvaranja posve novih poruka koje drugo biće može odmah razumjeti. Charles F. Hockett to je obilježje ljudskoga jezika nazvao „produktivnošću”. Za razumijevanje ljudskoga ovladavanja jezikom ključna je činjenica da ljudi nisu ograničeni brojem riječi te da su sposobni služiti se složenim sustavom koji omogućuje stvaranje neograničena broja mogućih poruka. Iako u životinjskome svijetu postoje razni oblici komunikacije, oni se razlikuju od ljudskoga jezika jer je u njima prisutan ograničen broj govornih znakova, a ti se znakovi sintaktički ne povezuju u fraze i rečenice. thumb|Victor iz Aveyrona Herbert S. Terrace u svojem je istraživanju čimpanzu poznatu kao Nim Chimpsky pokušao naučiti američki znakovni jezik. Time se nadovezao na prethodno istraživanje u kojem je sudjelovala čimpanza Washoe, koja je navodno uspjela usvojiti američki znakovni jezik. Međutim, nakon pomnijeg pregleda Terrace je zaključio da nijedan eksperiment nije bio uspješan. Iako je Nim uspio naučiti znakove, nikad nije usvojio gramatičko znanje i stoga nije mogao smisleno povezati znakove. Znanstvenici su primijetili da su „znakove, koji su se činili spontanima, zapravo poticali učitelji” i da to ustvari nije bila produktivnost. Kad je Terrace recenzirao Projekt Washoe, naišao je na slične rezultate. Pretpostavio je da se životinje i ljudi izrazito razlikuju kad je riječ o motivaciji za učenjem jezika; životinje, kao što je bio slučaj s Nimom, motivira samo opipljiva nagrada, a ljudi uče jezik kako bi „komunicirali na nov način”.
U drugom istraživanju o usvajanju jezika Jean-Marc-Gaspard Itard pokušao je Victora iz Aveyrona, divlje dijete, naučiti govoriti. Victor je uspio naučiti nekoliko riječi, ali naposljetku nikad nije posve ovladao jezikom. Nešto uspješnije istraživanje provedeno je nad Genie, još jednim djetetom koje nije odraslo u civilizaciji. Njezin ju je otac držao u potpunoj izolaciji prvih trinaest godina njezina života. Njezini su skrbnici i znanstvenici pokušali odrediti koliko može ovladati jezikom. Uspjela je steći velik vokabular, ali nikad nije ovladala gramatikom. Znanstvenici su na temelju toga zaključili da je teorija o kritičnom razdoblju istinita; Genie je bila prestara da bi naučila učinkovito govoriti iako je ipak mogla razumjeti jezik.
Glavni pristupi U opisu procesa ovladavanja jezikom teoretičari polemiziraju o tome kako djeca na temelju jezičnog unosa usvajaju jezik. Unos se u lingvističkom kontekstu odnosi na „[s]ve riječi, kontekste i ostale jezične oblike kojima je [osoba koja uči jezik] izložena povezane sa stečenim znanjem materinskog ili drugog jezika”. Nativisti poput Chomskog posvetili su se iznimno složenoj prirodi ljudske gramatike, ograničenosti i višesmislenosti unosa koji djeca dobivaju te relativno ograničenim dječjim kognitivnim sposobnostima. Na temelju tih obilježja zaključili su da procesom ovladavanja jezikom u djece čvrsto upravljaju biološka obilježja ljudskoga mozga. Tvrde da bi inače bilo iznimno teško objasniti kako djeca u prvih pet godina života rutinski ovladavaju složenim i uglavnom prešutnim gramatičkim pravilima svojega materinskog jezika. K tomu, sve neizravno upućuje na takva pravila u njihovu materinskom jeziku; govor odraslih djeci ne može obuhvatiti sve ono što djeca znaju kad usvoje materinski jezik.
Međutim, drugi su teoretičari odbacili mogućnost da je za usvajanje gramatike materinskoga jezika u djece potrebno bilo što drugo osim oblika učenja prisutnih u razvijanju drugih kognitivnih sposobnosti, među kojima su i motoričke sposobnosti koje se stječu kad osoba uči voziti bicikl. Preciznije rečeno, odbacili su mogućnost da u ljudskom biološkom sastavu postoji bilo kakav poseban sustav posvećen jeziku. Taj se sukob mišljenja često naziva raspravom o prirodi i odgoju (eng. „nature and nurture”). Doduše, brojni teoretičari ipak zaključuju da su za određena obilježja procesa ovladavanja jezikom zasigurno odgovorna specifična moždana „umreženost” („prirodni” dio, koji objašnjava zašto neljudske vrste ne mogu ovladati ljudskim jezikom), a da ostala oblikuje jezično okruženje u kojem osoba odrasta („odgojni” dio, koji objašnjava zašto ljudi koji žive u različitim društvima ovladavaju različitim jezicima). Još nije riješeno pitanje koliko se konkretne „prirodne” kognitivne sposobnosti rabe izvan jezika.
Emergentizam Prema emergentističkim teorijama poput natjecateljskoga modela Briana MacWhinneyja ovladavanje jezikom kognitivni je proces koji proizlazi iz međudjelovanja bioloških pritisaka i okruženja. Emergentisti tvrde da ni priroda ni odgoj ne mogu zasebno dovoljno potaknuti usvajanje jezika, tj. da samo zajedničkom ulogom omogućuju djeci da usvoje jezik. Zagovornici tih teorija smatraju da opći kognitivni procesi koriste procesu ovladavanja jezikom i da zahvaljujući njima nastaju pojave isključivo povezane s jezikom, npr. učenje riječi i usvajanje gramatike. Rezultati istraživanja potvrđuju pretpostavke tih teorija i pokazuju da je proces ovladavanja jezikom složeniji proces nego što se prije smatralo.
Empirizam Premda je teorija Noama Chomskog o generativnoj gramatici uvelike utjecala na lingvistiku od pedesetih godina 20. stoljeća, teoretičari kognitivne i funkcionalne lingvistike kritizirali su temeljne pretpostavke generativne teorije tvrdeći da uporaba jezika oblikuje jezičnu strukturu. Ti teoretičari tvrde i da je koncept uređaja za jezično usvajanje (eng. „language acquisition device” ili LAD) u teoriji Chomskoga nije usklađen s otkrićima evolucijske antropologije, prema kojima su se ljudski mozak i glasnice postupno prilagodili uporabi jezika i da nije riječ o iznenadnoj pojavi potpuna niza binarnih parametara koji određuju čitav spektar mogućih gramatika.