Ivan Goran Kovačić (Lukovdol, Gorski kotar, 21. ožujka 1913. – okolica Foče, kod sela Vrbnice,Dragutin Rosandić, Miroslav Šicel, Književnost 3: čitanka s pregledom književnosti, uredio Zvonimir Diklić, I. (V., prerađeno izd.), Školska knjiga: Zagreb, u siječnju 1980., str. 142. 12. srpnja 1943.)Proleksis enciklopedija: Kovačić, Ivan Goran, preuzeto 13. rujna 2013. bio je hrvatski pjesnik, pripovjedač, esejist, prevoditelj, novinar, publicist i književni kritičar. Jedan je od najpoznatijih hrvatskih pjesnika prve polovine 20. stoljeća.
Životopis 250px|mini|lijevo|Rodna kuća Ivana Gorana Kovačića u Lukovdolu.
Ivan Kovačić rodio se je 1913. godine u Lukovdolu u obitelji Ivana i Ruže rođ. Klein.Ha-Kol (Glasilo Židovske zajednice u Hrvatskoj); Nataša Maksimović Subašić; Zora Dirnbach – Svjetionik s one strane nacionalizma; stranica 4; broj 110, lipanj / srpanj / kolovoz 2009. Otac mu je bio Hrvat, a majka Židovka. Imali su još četvero djece: Otona (1903. – 1981.), Roziku (1911. – 1918.), Zvonka (1916. – 1958.) i Roziku (1920. – 1921.).Dragutin Tadijanović, Sabrana djela Dragutina Tadijanovića. Svezak V. Knjiga o hrvatskim piscima II, Naprijed, Zagreb, 1989., str. 369.
Pučku školu ("obospolnu nižu pučku školu") pohađao je od godine 1919. u rodnome mjestu, a godine 1923. zbog školovanja odlazi u Karlovac gdje je završio prve tri godine realne gimnazije. Iz Karlovca je prešao u Zagreb u kojemu je od godine 1926. i tu nastavlja školovanje u Drugoj muškoj realnoj gimnaziji do godine 1932. Po završenoj maturi upisao je slavistiku, godine 1932., na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Na fakultetu položio je pet semestara, a nakon šestoga semestra prekinuo je studij. Godine 1935. intenzivnije se posvećuje književnom i novinarskom radu. Godine 1935. imenu je pridodao nadimak Goran s kojim je želio izraziti svoju pripadnost rodnome kraju, Gorskome kotaru. Iste je godine 8. kolovoza u Lukovdolu pred crkvom, povodom 7. obljetnice smrti Stjepana Radića, održao "javan govor političkog značenja bez odobrenja vlasti", zbog čega je osuđen "na kazan novčane globe od 500 din. u korist državne kase, koja se u slučaju neutjerivosti pretvara u kazan zatvora od 10 dana, te na platež takse od 20 dinara na presudu".Dragutin Tadijanović, Sabrana djela Dragutina Tadijanovića. Svezak V. Knjiga o hrvatskim piscima II, Naprijed, Zagreb, 1989., str. 370.
Prvo novinsko namještenje dobiva godine 1936. i otada se uzdržavao baveći se novinarskim poslovima; uređivao je kulturne rubrike, najprije u Hrvatskom dnevniku (1936. – 1940.), potom u Novostima (1939. – 1941.). Od godine 1938. Kovačić je često boravio u sanatorijima za plućne bolesti. Nakon što je uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska bio je imenovan upraviteljem pošte u Foči, no Mate Ujević zadržao ga je u Zagrebu kao suradnika u Hrvatskome izdavalačkom bibliografskom zavodu. Kao simpatizer Hrvatske seljačke stranke i politike Stjepana Radića koncem godine 1942. zajedno s pjesnikom Vladimirom Nazorom priključuje se partizanima.Ivica Župan, Ivan Goran Kovačić – u povodu 100. godišnjice rođenja. Pjesnik svijetlih i tamnih polja , Vijenac, br. 498.:, 4. travnja 2013., preuzeto 14. rujna 2013. Tada je sa sobom ponio i svoju nedovršenu poemu Jama.Dubravko Jelčić, Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne, Naklada Pavičić, Zagreb, 2004., 2. znat. proš. izd., , str. 407.: Nakon dolaska u partizane kratko vrijeme ostao je s hrvatskim borcima, a onda je dodijeljen jednoj crnogorskoj borbenoj postrojbi. Sudjelovao je u napornim marševima po Bosni, ali intenzivno je pisao.
Koncem lipnja i početkom srpnja godine 1943. nalazio se u istočnobosanskome selu Vrbnici, gdje se bolestan sklonio, skrivajući se od četnika, koji su ga i ubili 12. srpnja u blizini Foče. Njegov grob godinama ostao je nepoznat, baš onako kako je poželio u pjesmi Moj grob (svojevrsni epitaf samomu sebi).Ivan Goran Kovačić – uz 100. obljetnicu rođenja , nsk.hr, 20. ožujka 2013., pristupljeno 5. veljače 2019.Ivica Župan, Ivan Goran Kovačić – u povodu 100. godišnjice rođenja. Pjesnik svijetlih i tamnih polja , Vijenac, br. 498., 4. travnja 2013., preuzeto 14. rujna 2013. Njegovo počivalište pronađeno je 1957. godine.Tomislav Augustinčić, Goranovo proljeće: mjesto i društveno sjećanje u kontekstu pjesničkog festivala, Sveučilište u Zagrebu Filozofski fakultet Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju, Zagreb, 2017., str. 18., pristupljeno 10. svibnja 2018. Dio njegovih pronađenih posmrtnih ostataka položen je godine 1996. u memorijalni spomenik (po projektu arhitekta Zvonimira Krznarića izradilo ga je klesarstvo Jerbić iz Samobora) u Lukovdolu.Kovačić, Ivan Goran , Hrvatski biografski leksikon, Sanda Lucija Udier (2009.), preuzeto 14. rujna 2013.Vahtar-Jurković, Koraljka., Obad Šćitaroci, Mladen. Pejsažno i perivojno naslijeđe Gorskoga kotara, // Prostor: znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, sv. 25, br. 2(54), (2017.), str. 328. - 341., , fusnota 38 na str. 335., pristupljeno 10. svibnja 2018. Preseljenjem njegovih posmrtnih ostataka Lukovdol je postao i njegovo posljednje počivalište.Tomislav Augustinčić, Goranovo proljeće: mjesto i društveno sjećanje u kontekstu pjesničkog festivala, Sveučilište u Zagrebu Filozofski fakultet Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju, Zagreb, 2017., str. 19., pristupljeno 10. svibnja 2018.
Književno stvaralaštvo mini|300px|Početni stihovi Jame u mapi iz godine 1944., ilustracija Zlatka Price. mini|Stihovi Jame u podnožju Kamenog cvijeta Ako je pjesnikov zemni trag do danas ostao zametenim, izgubljenim u legendi, njegov je umjetnički trag itekako prepoznatljiv u hrvatskoj književnosti. Prve književne radove počeo je objavljivati kao gimnazijalac u raznim listovima za mlade. Tada se je, godine 1929., javio proznim zapisom Ševina tužaljka, koji je objavljen u časopisu Omladina. Piše na štokavskome i kajkavskome narječju. Već godine 1931. – napravivši izbor iz dotad objavljenih pjesama – zajedno s još dvojicom mladih pjesnika, Josipom Hitrecom i Vladimirom Jurčićem, objavio je prvu zbirku: Lirika 1932. Sljedećih nekoliko godina intenzivno radi na zbirci novela koje će godine 1936. objaviti pod naslovom Dani gnjeva. U njima u ideološkom smislu slijedi radićevsku politiku okrenutosti selu i seljaku; on je, kako je sam kazivao Antunu Barcu, preko Radićeva seljačkoga pokreta »otkrio hrvatstvo«, a »pobunu malenih«, te ljubav prema slabima, nepravedno progonjenima i iskorištavanima, postavio je ciljem i smislom vlastitoga socijalnog angažmana. Tom zbirkom od sedam novela postigao je pun uspjeh i u potpunosti se uklopio u tijekove suvremene socijalne literature. Pišući o rodnom Lukovdolu i njegovim malim ljudima, Kovačić je s mnogo ljubavi za seljaka i s jasno izraženim osjećajem za socijalnu pravdu - služeći se tehnikom lirskog realizma - uspio iskazati idiličan sklad između seljaka i prirode, ali i sve ono što narušava taj sklad (nepravda, političke i gospodarske manipulacije). Lirska komponenta gotovo arkadijskog doživljavanja goranskoga kraja još će više doći do izražaja u njegovim dijalektalnim, kajkavskim (preciznije: kekavskim) pjesmama Ognji i rože, godine 1945. Rijetki su pjesnici koji, kao Goran u ovoj posmrtno objavljenoj zbirci, s toliko gotovo dječje razdraganosti i neposrednosti uspijevaju uroniti u ljepote prirode i preko naizgled jednostavnih kompozicija svoje lirske doživljaje prenijeti i na čitatelja (npr. pjesma Beli most. Vedrinu i sklad postiže sretno odabranim poetskim slikama te izvanrednom ritamskom organizacijom pjesme.
No, Goran je pjesnik i »polja svijetlih i polja tamnih«. »Polja tamna« naziru se u njegovu stvaralaštvu već od prvoga objavljenog rada (Sevina tužaljka, 1929.), a tamni motivi smrti, krvi i jeze javljat će se gotovo konstantno i u njegovoj poeziji i u njegovoj prozi (primjerice u novelama Smrt u čizmama,Sedam zvonara Majke Marije, ili u pjesmama Moj grob, Oči Stjepana Radića, Leševi putuju), a kulminirali su u njegovu najzrelijemu književnom ostvarenju - u proturatnoj poemi Jama, tiskanoj nakon njegove smrti, 1944. godine. Nakon priključenja partizanima zajedno s Vladimirom Nazorom 1943. godine napisao je i zbirku Hrvatske pjesme partizanke (sačuvana su samo prva dva arka, 32 stranice) čije tiskanje započeto je u listopadu, nekoliko mjeseci nakon pjesnikove smrti, no njezino objavljivanje omela je peta ofenziva.Dragutin Tadijanović, Kronologija Ivana Gorana Kovačića, str. 8., u: Memorijalni muzej Ivana Gorana Kovačića, Lukovdol, 1975., pristupljeno 1. kolovoza 2020. Duboka etičnost te osjećaj moralne i intelektualne odgovornosti prema hrvatskom narodu tjerala ga je da progovori o zločinima koji su dolazili iz redova njegova vlastitoga naroda, pa je svoj prosvjed protiv fašističkih zlodjela izrazio u obliku umjetnički izvanredno disciplinirano oblikovane poeme od deset simetrično raspoređenih pjevanja nejednake dužine koji čine skladnu poetsku cjelinu. Jama je spjevana u jampskim jedanaestercima i njezina formalna dotjeranost i ljepota pjesničkog izričaja stoje u kontrapunktu sa stravičnim motivom o kojem naturalistički precizno i s puno dramatike priča lirski subjekt, žrtva koja je preživjela zločin. Motiv krvi u toj se poemi doista u punini ostvaruje kao »svjetlo/sklad — ljepota — umjetnost« i »tama/zločin«.
U Kovačićevu književnom opusu značajno mjesto zauzimaju i prijevodi te feljtoni, eseji i kritike u kojima se iskazuje kao vrlo lucidan ocjenjivač; umio je zapaziti bitne značajke pojedinih autora, pa neke njegove ocjene (npr. o Vjekoslavu Kalebu, Ranku Marinkoviću, Miroslavu Krleži, Antunu Branku Šimiću) svojom iscrpnošću i ozbiljnošću analitičkog pristupa ni danas ne gube na vrijednosti. Napisao je zbirku dječje poezije Za našu djecu koja je objavljena godine 1951. Objavio je sedamdesetak zagonetka koje su tiskane u enigmatskoj periodici Sfinga, Rebus razonoda i Mladost.
Potpisivao se i pseudonimima kao što su: Ivan Kovačić te Iv. Kovačić, I. Kovačić, I. K., IK, ik, Lisina, Josip Litorić, jl, Jl, L. I., Lć-ć, I. L., –n, Striček Šimek, Crnac Nik, Cik, CIK, Ujak Vanja, Ivica, CAK, ran., Cik-Cak, Zvrk, (-ran.) I. G. K., –igk, (igk), an, -ran-, RAN, Ran, VIK i I. Sunčan.
Prevoditelj Pokraj književnoga stvaralaštva Kovačić je bio i prevoditeljem, jednim od najplodnijih i najboljih prevoditelja lirike 1930-ih godina 20. stoljeća. Istaknuo se je u prijevodima engleske lirike a još je prevodio francuske, talijanske, njemačke, slovenske, češke i ruske pjesnike.
Djela Lirika 1932, Zagreb, 1932., (suautori Josip Hitrec i Vladimir Jurčić) Dani gnjeva, Zagreb, 1936., (2000.)
Posmrtno objavljena Nepotpun popis: Hrvatske pjesme partizanke, Šuma Javornica u Gorskom kotaru, 1943. (suautor Vladimir Nazor) Jama, Bari, 1944.; Delnice, 1944.; Crna Lokva, 1944.; Topusko, 1944.; Beograd, 1944. (više od 14 izd. do 1999.); Zagreb 1947. (više od 9 izd. do 2001.); Sarajevo 1954. (6 izd. do 1971.); Titograd 1977.; Gornji Milanovac 1980. Ognji i rože, Zagreb, 1945., 1947., 1975. (Ognjevi i ruže), 2004. Djela Ivana Gorana Kovačića, 2–4. (knj. 2 Dani gnjeva, knj. 3 Sveti psovač, knj. 4 Eseji i ocjene) Zagreb 1946.; 6. (knj. 6 Prijevodi strane lirike) Zagreb, 1947.; 7. (knj. 7 Pjesme) Zagreb 1948.; 1., 5.(knj. 1 Prvi koraci, knj. 5 Prikazi i članci) Zagreb 1949. Mrak na svijetlim stazama, Beograd, 1947. Sedam zvonara Majke Marije, Zagreb, 1947. (14 izd. do 2005.); Varaždin, 2005. (i druge pripovijetke). Izabrana djela, Zagreb, 1951. Za našu djecu, Zagreb, 1951. Smrt u čizmama, Beograd, 1956.; Zagreb, 1964. (14 izd. do 1985.). Pjesme, Beograd, 1959. Poezija i proza, Zagreb, 1963. Novele. Eseji i kritike. Pjesme, Zagreb, 1967. Izbor iz djela, Zagreb, 1973. (5. izd. do 1987.) Zagonetke Ivana Gorana Kovačića, prir. Slavko Peleh, Bjelovar, 1974. Novele iz lukovdolskog zavičaja, Zagreb 1974. Novele, pjesme, eseji, kritike i feljtoni, Pet stoljeća hrvatske književnosti, 135 (s bibliografijom), Zagreb, 1975. Poezija, Sarajevo, 1976., 1982.