Što je povijest? (u engleskom originalu: What is History?) naslov je knjižice, koju je napisao britanski povjesničar Edward Halett Carr. Objavljena je na engleskom 1961., a na hrvatskom 2004. u izdanju izdavača "Srednja Europa", Zagreb, u prijevodu Danijela Vojaka, uz predgovor Snježane Koren.
Šest predavanja iz 1961. Knjiga donosi šest predavanja koje je Carr održao na sveučilištu u Cambridgeu od siječnja do ožujka 1961. Nakon toga su emitirana na Radiju BBC, te objavljena kao knjiga. U sljedećih 40-ak godina knjiga je doživjela još tri izdanja, te prijevode na razne jezike.
Naslovi poglavlja: Povjesničar i činjenice Društvo i pojedinac Povijest, znanost i moral Kauzalnost u povijesti Povijest kao napredak Obzorje koje se širi
Četrdeset godina kasnije U studenom 2001. godine u Institutu za povijesna istraživanja u Londonu održana je dvodnevna konferencija povodom četrdesete obljetnice objavljivanja prvog izdanja knjige Što je povijest?. Deset povjesničara iz različitih zemalja raspravljalo je o Carrovu pitanju i njegovu značenju za novu generaciju povjesničara: što je povijest i čemu služe povijesna istraživanja na pragu 21. stoljeća. Njihovi su radovi objavljeni 2002. u knjizi What is History now?.
Što, dakle, povijest odnosno historija jest? U nastavku članka prenesene su prilično opsežne bilješke o knjizi, koje je pravio jedan pasionirani čitatelj, i zatim obradio za objavu. Uvodno: pogledajte u članku historija objašnjenje o razlici između povijesti kao "prošle stvarnosti" i historije (ili historiografije) kao znanosti, koja je bavi poviješću (dok se osoba koja se time bavi naziva povjesničar). Carr se u ovom svom djelu bavi znanstvenim proučavanjem povijesti i metodologijom te znanosti, a ne poviješću samom. Pogledajte i članak Suvremena historiografija (Gross). (U tom udžbeniku Mirjana Gross ne spominje Carra osobno, ali razmatra mnoge probleme kojima se i on bavi i prikazuje stavove drugih značajnih povjesničara.) Pogledajte također članak Kojim putem do prošlosti? (Fogel i Elton) o raspravi između "tradicionalne", "narativne" historiografije, i nove kliometrije, koja se vodila početkom 1980-ih.
Povjesničar i činjenice Dvadeseto stoljeće obilježeno je promjenom odnosa prema činjenicama. Devetnaesto stoljeće je »zlatno doba činjenica«. Kraj XIX. stoljeća obilježen je iluzijom o mogućnosti dostizanja "konačne povijesti", kada su »sve informacije dostupne i svaki problem riješen«, kako piše J. E. Acton u the Cembridge Modern History 1896. Iluzija da je moguće znati sve informacije, koju je kasnije čak i moderna fizika odbacila (Heissenbergovo načelo neodređenosti u kvantnoj mehanici). Dapače, danas nam fizičari govore da oni ne istražuju činjenice, već događaje. (str. 48)
Nasuprot moraliziranju u povijesti, Leopold von Ranke 1830-ih kaže da je zadaća povjesničara »jednostavno prikazati kako je zapravo bilo«, (wie es eigentlich gewesen). (str. 6) Pozitivistička metoda u dva dijela: prvo ustanovite činjenice, a onda iz njih izvucite zaključke; prvo »tvrdo jezgro povijesnih činjenica«, a onda »živi pijesak interpretacija« (str. 7). Društveno i politički, ova je historiografija vezana uz devetnaestostoljetni liberalizam. Međutim, 1880-ih godina započinje osporavanje primata i autonomije činjenica, u čemu najvažniju ulogu ima Wilhelm Dilthey. Gomilanje činjenica, kažu kritičari, dosadno je i besplodno, ne donosi nikakvu vrijednu spoznaju. (str. 16)
Nisu sve činjenice o prošlosti ujedno i povijesne činjenice. Njima se bave tzv. pomoćne povijesne znanosti; one utvrđuju "temeljne činjenice", koje su za povjesničara sirovi materijal. (str. 8) Hoće li činjenica o povijesti postati povijesna činjenica, ovisi o njenoj interpretaciji. (str. 10) Talcott Parsons je rekao da je znanost »selektivni sustav kognitivne orijentacije prema zbilji«. (str. 9)
Stari i srednji vijek: sve činjenice koje su uopće sačuvane su povijesne; ono što je sačuvano je proizvod selekcije nekih ljudi koji su »nadahnuti određenim gledištima odlučili sačuvati od zaborava činjenice koje su podržavale ta gledišta.« (str. 10-11) Povjesničar, vođen nekim svojim interesom, odabire činjenice koje su za njega značajne, i zanemaruje druge. (str. 11-12) Carl Backer piše: »povijesne činjenice ne postoje ni za jednog povjesničara, dok ih sam ne stvori«. (str. 17) Lytton Stracheyil situaciju povjesničara prikazuje još radikalnije: »neznanje je osnovni preduvjet za povjesničara, neznanje koje pojednostavljuje i pojašnjava, koje odabire i izostavlja«. (str. 11)
Nasuprot povjesničarevom interesu za činjenice stoji filozofija povijesti; termin je iskovao Voltaire. No povjesničari XIX st. smatraju da im nikakva filozofija nije potrebna. (str. 15) Danas međutim razumijevamo koliko važnu ulogu ima povjesničar ne samo u tumačenju (interpretaciji), nego i u samom odabiru činjenica. Povjesničar se mora uživjeti u um svojih dramatis personae, ali se i čitatelj mora uživjeti u um povjesničara. »Proučite povjesničara prije nego proučite činjenice.« (str. 18-19)
Povjesničaru je potrebno »imaginativno razumijevanje umova ljudi koje proučava«. (str. 19) Prošlost možemo promatrati samo očima sadašnjosti: povjesničar pripada svom vremenu, vezan je uz njega uvjetovanošću ljudskog postojanja. (str 20)
Filozofiranje o povijesti dovodi do pitanja o smislu povijesti. Nasuprot raznim teorijama koje u povijesti vide nekakav smisao, javljaju se dvije suprotstavljenje teorije: povijest uopće nema nikakvog smisla, postoji neograničeni broj značenja koje pri proučavanju povijesti možemo pronaći, od kojih nijedno nije vrednije od drugog. Praktički, obje se teorije svode na isto. (str. 21)
Možemo li izvući neki zaključak o odnosu povjesničara prema činjenicama? Treba odbaciti obje ekstremne teorije. Kao povjesničari, u odnosu prema činjenicama »oprezno plovimo između Scile neodržive teorije povijesti kao objektivne kompilacije činjenica, kao neopravdane dominacije činjenica nad interpretacijom, i haribde podjednako neodržive teorije o povijesti kao subjektivnom proizvodu povjesničareva uma koji utvrđuje povijesne činjenice i ovladava njima kroz proces interpretacije.« (str. 23) Povijest je »kontinuirani proces interakcije između povjesničara i njegovih činjenica, beskonačni dijalog između sadašnjosti i prošlosti«. (str. 24)
Društvo i pojedinac Suvremeno doba obilježeno je "kultom pojedinca", koji započinje od talijanske renesanse. Raspon ovog kulta obilježen je s dva moderna mita iz slavnih romana: s jedne strane Robinson, pojedinac koji trijumfira nad prirodom, a s druge Kirilov iz romana Demoni od Dostojevskog, koji je počinio samoubojstvo da bi dokazao svoju slobodu.
Sam povjesničar je individualno ljudsko biće i istovremeno društveni fenomen: proizvod i svjesni ili nesvjesni glasnogovornik društva kojem pripada. (str. 28-29) Povjesničar pristupa svojem poslu s određenim gledištem, koje ima društvenu i povijesnu pozadinu. (str.32) Dapače, isti povjesničar ne može napisati dvije jednake knjige, jer se i sam mijenja. (str. 34)
Sama povijesna znanost govori o sadašnjosti. »Ne postoji bolji pokazatelj karaktera nekog društva od historiografije koju to društvo piše ili ne uspijeva napisati.« (str. 35)
Ljudi stvaraju povijest. Karl Marx je rakao: "povijest" ništa ne čini, čovjek je taj koji sve čini. Pir tome, povijest je uvelike stvar (velikih) brojeva. Milijuni stvaraju povijest, ali to su milijuni osoba, oni nisu anonimni ni bezlični. Pokreti naravno imaju mali broj vođa, no mnoštvo je od presudne važnosti. (str. 40-41)
Postupci pojedinih ljudskih bića često imaju posljedice koje ni oni ni drugi pojedinci nisu očekivali ni željeli; vrlo raznolike filozofije to ističu. (Str. 41) »Povjesničar je dužan istražiti ono što leži iza samog čina; svjesna misao ili motivi pojedinca mogu se u tom pogledu pokazati posve nevažnima.« (str. 42)
Tzv. "veliki ljudi" ne pojavljuju se izvan povijesti; nenadmašiv je Hegelov opis u Filozofiji prava o tome što čini veličinu: »Veliki čovjek nekog doba je onaj koji je u stanju izraziti riječima volju svoga vremena, priopćiti suvremenicima koja je to volja i ostvariti je.«
Pri tome moramo uočiti i to da su neki velikani, poput Cromwella ili Lenjina, i sami sudjelovali u oblikovanju sila koje su ih uzdigle do veličine, dok su drugi, poput Napoleona ili Bismarcka, došli do moći nošeni snagom već postojećih sila. Ne smijemo zaboraviti ni one velike ljude koji su bili toliko ispred svog vremena da su njihovu veličinu priznale tek naredne generacije. (Str. 44)
Povijest, znanost i moral Pitanje da li je povijest znanost (science) specifično je za engleski jezik, u kojem "science" ima drugačije značenje nego "die Wissenschaft" u njemačkom. U svakom slučaju, historiografija je danas (1961.) bliže prirodnim znanostima nego prije stotinu godina.
Za suvremenu filozofiju znanosti veliki značaj ima Henri Poncaré, koji u djelu Znanost i hipoteze razvija tezu da su opće tvrdnje koje znanstvenici iznose hipoteze (a ne metafizičke tvrdnje), oblikovane kako bi pojasnile i organizirale razmišljanje; zato su podložne verifikaciji, modificiranju ili odbacivanju. Znanstvenici ne otkrivaju zakone, nego postavljaju nove hipoteze koje otvaraju put novim istraživanjima. (str. 49) Moris Cohen i Ernest Nagel dalje razrađuju konzekvence ovog pristupa: dokaze za načela dobivamo pozivanjem na empirijsku građu, koju odabiremo, analiziramo i interpretiramo na temelju načela. (str. 49) (Carr piše prije pojave knjige Struktura znanstvenih revolucija Thomasa Kuhna, u kojoj on razlaže pojam paradigme, koji je bitno utjecao na dalji razvoj filozofije znanosti.)
Iznosi se pet primjedbi zbog čega se povijest ne svrstava u znanost: Na sve se njih mogu iznijeti protuartumenti. (str. 52) Bavi se pojedinačnim, a ne općim Već i sama upotreba jezika prisiljava povjesničara na generalizaciju, kada npr. koristimo riječi "rat" ili "država" za različite pojave. »Povjesničar se zapravo ne bavi jedinstvenim, već onim što je opće u jedinstvenom događaju.« (str. 53) Dapače, povijest živi od generalizacija. (str. 54) Iz povijesti se ne mogu izvući nikakve pouke. Kroz generalizacije pokušavamo učiti iz povijesti. Povijest nije u stanju predvidjeti događaje Povijest kao i znanost može formulirati "tendencijske iskaze" o onom što se se dogoditi ako ponove iste okolnosti. (str. 57) Povjesničareve generalizacije daju smjernice za buduće radnje, ali ne i za pojedinačne događaje koji uključuju element slučajnosti. (str. 57) Povijest je nužno subjektivna, jer tu čovjek promatra sam sebe. Zaista, volja je aktivni faktor. Sociolog, ekonomist ili povjesničar moraju spoznati obrasce ljudskog ponašanja. Pri tome, povijest se rijetko ponavlja jer su povijesno svjesni ljudi svjesni raspleta prethodnog događaja. (Str. 59) U modernoj fizici subjekt i objekt također nisu tako strogo odvojeni. Povijest povlači pitanja religije i morala. Vjerovanje da povjesničar ima dužnost izricati prosudbe o svojim dramatis personae ima dugu povijest, a osobito je snažno u Engleskoj XIX. st. Prosudbe tipa da li je Napoleon bio "dobar čovjek". (str. 63) B. Croce: ljudi iz prošlosti već su se pojavili pred sudom svojeg vremena i ne mogu biti osuđeni ili oslobođeni dvaput. »Nijedan ih sud ne može smatrati odgovornima jer pripadaju prošlosti i kao takvi mogu biti jedino predmet povijesnog proučavanja i podložni samo onoj prosudbi koja spoznaje i razumije smisao njihova djela (…) Oni koji se, pod izlikom pripovijedanja o povijesti stavljaju u ulogu sudaca i osuđuju ili daju oprost, smatrajući to dužnošću povjesničara (…) po općem su mmišljenju lišeni povijesnog razumijevanja.« (citat na str. 64) Kad se radi o osobama iz bliske prošlost, dakako, stvari nisu tako jednostavne, jer oni su naši suvremenici, čak i ako su već umrli.