Prvi svjetski rat bio je globalni oružani sukob između dva saveza država (Antanta i Centralne sile) koji se odvijao na više kontinenata od 28. srpnja 1914. do 11. studenoga 1918. Posljedice rata bile su, između ostalih, i više od 40.000.000 žrtava, uključujući približno 20.000.000 mrtvih vojnika i civila (zbog čega je to jedan od najsmrtonosnijih sukoba u modernoj ljudskoj povijesti), pandemija španjolske gripe koje je uzrokovalo oko 50.000.000 – 100.000.000 žrtava i značajna razaranja država i gospodarstava, kao što se većina zemalja našlo u velikim gospodarskim krizama, a SAD je postala vodeća svjetska gospodarska sila. Smatra se prvim ratom globalnih, svjetskih razmjera, stoga je prvotno nazivan Veliki rat ili Rat koji će okončati sve ratove. Oko 60 milijuna europskih vojnika bilo je mobilizirano od 1914. do 1918.Bade, Klaus J; Brown, Allison (tr.) (2003.), Migration in European History, The making of Europe, Oxford: Blackwell,
Prvi svjetski rat vodila su dva velika saveza. Sile Antante u početku su činile Ujedinjeno Kraljevstvo, Rusko Carstvo i Francuska te njihovi teritoriji i protektorati. Brojne druge države pridružile su se silama Antante, od kojih su najvažnije bile Kraljevina Italija, koja se pridružila u travnju 1915., i Sjedinjene Američke Države, koje su u rat stupile u travnju 1917. Središnje sile činili su Njemačko Carstvo i Austro-Ugarska. Osmansko Carstvo pridružilo se Središnjim silama u listopadu 1914., a godinu dana poslije to je napravila i Kraljevina Bugarska. Do završetka rata od europskih zemalja samo su Nizozemska, Švicarska, Španjolska i skandinavske zemlje ostale službeno neutralne, iako su mnoge pružale financijsku i materijalnu pomoć jednoj strani u ratu.
Neposredni povod ratu bio je atentat na austrougarskog prijestolonasljednika, nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu 28. lipnja 1914., koji je izvršio Gavrilo Princip. Napad Austro-Ugarske na Kraljevinu Srbiju aktivirao je niz savezništava koji su pokrenuli lančanu reakciju objava rata. Za mjesec dana veći se dio Europe zaratio.
Rat se vodio na nekoliko bojišta koja su naširoko okruživala Europu. Zapadno bojište odlikovalo se sustavom rovova i utvrđenja koje je odvajala ničija zemlja.Ashworth, Tony (2000.), Trench warfare, 1914-18: the live and let live system, London: Pan, Ova su se utvrđenja prostirala dužinom većom od 600 km. Na Istočnom bojištu velika prostranstva istočnoeuropskih nizina i ograničena željeznička mreža nisu omogućile da se ovdje razvije stanje kao na Zapadu, iako su sukobi bili podjednako žestoki. Na balkanskom, bliskoistočnom i talijanskom bojištu također su vođene žestoke borbe, a bitke su se odvijale i na moru te prvi put – i u zraku.
Rat je završen potpisivanjem nekoliko mirovnih sporazuma, od kojih je najvažniji Versajski ugovor 28. lipnja 1919., iako su sile Antante potpisale primirje s Njemačkom 11. studenoga 1918. Najuočljivija posljedica rata bila je nova teritorijalna podjela Europe. Sve članice Središnjih sila izgubile su teritorij, a stvorene su nove države. Njemačko Carstvo izgubilo je svoje kolonije, proglašeno je odgovornim za rat, prinuđeno da plaća veliku odštetu (132 000 000 000 zlatnih maraka), izgubili su teritorij i svaki vojnik u Njemačkom Carstvu mogao je nositi samo pištolj kao naoružanje. Austro-Ugarska i Osmansko Carstvo bili su ukinuti. Od teritorija koje je zauzimala Austro-Ugarska stvorene su Austrija, Mađarska, Čehoslovačka i Kraljevina SHS (Mjesec dana prije, Kraljevina SHS je bila Država SHS, koja se ujedinjenjem Velike Srbije pretvroila u Kraljevinu). Osmansko Carstvo je ukinuto: teritoriji carstva izvan Anadolije bili su dodijeljeni silama Antante kao protektorati, a jezgra Osmanskoga Carstva reorganizirana je u Republiku Tursku. Rusko Carstvo, koje je izašlo iz rata nakon oktobarske revolucije, izgubilo je veliki dio svoje zapadne granice, a na tim teritorijima stvorene su nove države: Finska, Estonija, Latvija, Litva i Poljska. Nakon rata osnovana je Liga naroda, međunarodna organizacija posvećena izbjegavanju budućih ratova, održavanje mira u svijetu i rješavanju sporova između država diplomatskim putem. U Ligi naroda sudjelivali su predstavnici Velike Britanije (David Lloyd George), Francuske (Georges Clemenceau), Italije (Vittorio Emanuele Orlando) i bivši predsjednik SAD-a (Thomas Woodrow Wilson). Kasnije, u Ligi Naroda, Njemačka i SSSR su izašli prvi iz Lige zbog suprostavljanja zemljanja od kojih su kažnjeni (Drugi svjetski rat). Francuska i Velika Britanija kasnije su isto izašli (Pretpostavka: Ne dobivanje prava na odluke). Italija i Japan bili su nezadovoljni sa svojim posljedicama nakon Prvog svjetskog rata te su se kasnije nazvale Revizionistočke države. [Prvi svjetski rat označio je kraj poretka koji je postojao nakon Napoleonovih ratova i bio je važan faktor izbijanja Drugoga svjetskog rata.
mini|lijevo|Etničko-jezična karta Austro-Ugarske Uzroci Prvoga svjetskog rata mnogobrojni su i složeni, ali svoj korijen uglavnom imaju u neravnomjernom ekonomskom razvoju vodećih europskih zemalja u 19. stoljeću, odnosno činjenicom da su se mnoge države – kao Njemačka, Italija i Japan – iz političkih i drugih razloga relativno kasno profilirale kao velike sile te nisu mogle ravnopravno konkurirati Velikoj Britaniji i Francuskoj u kolonijalnoj ekspanziji.
Drugi važan razlog bio je procvat ekspanzionističkoga nacionalizma kao dominantne ideologije u Europi 19. stoljeća. S obzirom na to da se granice država uglavnom nisu poklapale s etničkim granicama, stvarno ili izmišljeno ugnjetavanje sunarodnjaka s druge strane granice bio je stalan izgovor za rat, dok su stara, ali još uvijek postojeća, višeetnička carstva kao Austro-Ugarska ili Osmansko Carstvo postala nestabilnija. S obzirom na postupni porast slobode tiska i demokratskih standarda u mnogim europskim državama, vlade su postajale sve ovisnije o javnom mišljenju i sporove s drugim državama postajalo je sve teže rješavati diplomatskim putem. mini|HMS Dreadnought. Do Prvoga svjetskog rata, trajala je u povećanju i naoružavanju mornarica između Njemačke i Velike Britanije. Nacionalizam je često prerastao u šovinizam, a u Njemačkoj i u rasizam, odnosno teze o superiornosti germanskih nad slavenskim narodima. To je Drugi Reich vodilo u gotovo neizbježni sukob s Rusijom, u kojoj je u to doba dominirao panslavizam. Eskalaciju svih tih procesa u globalni sukob sprečavao je diplomatski sustav ravnoteže sila ustanovljen na Bečkom kongresu 1815. godine. Taj je sustav nakon francusko-pruskog rata modificiran nastojanjem njemačkog kancelara Otta von Bismarcka da spriječi savez između Francuske i Rusije, koji bi novonastalu državu natjerao da ratuje na dvije fronte.
Bismarckova su nastojanja da očuva mir putem diplomacije prestala nakon što je na njemačko prijestolje sjeo militantni car Vilim II. On je smatrao da Njemačka, kao vojnički i ekonomski najsnažnija država u Europi, može svrgnuti Britansko Carstvo s mjesta jedine globalne supersile. Zbog toga je njemačka vanjska politika postala sve agresivnija, a Njemačka je uložila velike napore da stvori ratnu mornaricu koja bi mogla Britancima oteti dominaciju nad svjetskim morima i tako preoteti britansko kolonijalno carstvo.
Podjela Europe na blokove mini|lijevo|Vojni savezi iz 1914. u Europi
Nakon sklapanja saveza Antante (Velika Britanija, Francuska, Rusija) i Trojnog saveza (Njemačka, Austro-Ugarska, Italija) političke velesile sve su se više naoružavale.
Nakon slabljenja Osmanskog Carstva i Balkanskih ratova, Balkan je i dalje bio žarište sukoba. Oko njega su se nadmetale Austro-Ugarska i Rusija koja je podržavala Srbiju, glavnog neprijatelja Austro-Ugarske na Balkanu.
Diplomatske krize
Nakon što su počele ozbiljne diplomatske krize i prijetnje ratom krajem 19. stoljeća – čemu je povod bio incident u Fashodi i Burski rat – europske sile počele su izdvajati sve više sredstava u vojne svrhe. Taj je fenomen bio nazvan utrkom u naoružanju, i bio je najočitiji na pomorskom polju – Velika Britanija i Njemačka natjecale su se da sagrade što veći broj modernijih bojnih brodova. mini|Satirični prikaz Aneksijske krize Kako bi zaštitili svoje ekonomsko-političke interese, Velika Britanija i Francuska 1904. godine stvaraju savez Antanta. Njima će se 1907. godine pridružiti i Rusko Carstvo, iako zbog prijašnjeg saveza stvorenog 1894. između Petrograda i Pariza to nije bilo ni potrebno. S druge strane, Trojni savez bio je stvoren 1882. između novih sila (Kraljevina Italija, Njemačko Carstvo), koje su htjele osvojiti kolonije, i Austro-Ugarske koja je tražila zaštitu od Rusije.
U manje od deset godina prije početka Prvoga svjetskog rata, Europu su potresle četiri velike krize, koje su umalo dovele do početka oružanih operacija. Prva kriza je izazvana u Maroku 1905. kada se Njemačka umiješala u sukob između marokanskih revolucionara i francuskih kolonizatora. Francuska je Njemačkoj prijetila ratom, ali je sukob riješen mirnim putem u Španjolskoj 1906.
Samo tri godine poslije uslijedi je aneksijska kriza, nakon što je Austro-Ugarska aneksirala Bosnu i Hercegovinu. Austro-Ugarska je vršila mobilizaciju protiv Kraljevine Srbije, a rat je izbjegnut samo jer u to vrijeme Rusija nije bila dovoljno spremna. Sljedeća kriza 1911. godine prolazi bez velikih ratnih priprema, ali sada su već sve velesile napete u očekivanju izbijanja rata. Druga marokanska kriza dogodila se 1911. kada je Njemačka poslala razarač Panther u marokanski grad Agadir u trenutku kada je Francuska nastojala osigurati prevlast u Maroku. Nakon mnogobrojnih prijetnji s obje strane sukob je riješen kolonijalnim kompromisom. Kako su velike sile bile okupirane marokanskom krizom, Italija je iskoristila priliku da napadne Tursku zbog sukoba oko oblasti Tripolitanije i Libije.
Nakon ovog rata dolazi do dva balkanska rata iz kojih je Srbija izašla kao pobjednica što je samo raspirilo težnje za oslobođenjem Slavena pod austro-ugarskom vlašću. Poražene zemlje, Bugarska i Turska, samo su čekale priliku za osvetu.
Bez obzira na činjenicu da rat počinje tek nakon sarajevskog atentata 1914. godine, politička odluka o ratu donesena je već u prosincu 1912., kada njemačka vlada donosi odluku o početku antiruske kampanje. Situacija u Ruskom Carstvu bila je slična jer tamošnje stanovništvo pod političkim utjecajem ideja panslavizma smatra kako su Nijemci (Njemačka i Austro-Ugarska) glavni neprijatelji Rusa. Ultimatumi koje vlade međusobno šalju jedna drugoj 1912. i 1913. jasno upućuju na ono što će se dogoditi poslije.
Ratni planovi mini|lijevo|Prikaz Schlieffenovog plana Promjene su bile nešto manje vidljive na kopnu. Većina europskih vojski svoju je doktrinu i ratne planove temeljila na iskustvima iz 19. stoljeća, prije svega iz francusko-pruskog rata. Smatralo se da je za uspjeh u ratu najvažnije u što kraćem roku mobilizirati što je moguće veći broj ljudi te ih detaljno razrađenim sustavom željezničkog transporta koncentrirati na neprijateljskoj granici odakle će se masovnim, obuhvatnim manevrom, odnosno opkoljavanjem neprijatelja, sukob riješiti u velikoj odlučnoj bitki u roku od mjesec-dva dana. Najrazrađeniji primjer takva razmišljanja bio je njemački Schlieffenov plan, koji je predviđao da se francuske snage na granici iznenade obuhvatnim manevrom kroz neutralnu Belgiju te da se nakon sloma Francuske njemačka vojska okrene prema Rusiji, za koju se držalo da neće moći u tako kratkom roku ugroziti njemačke granice na istoku.
Ono što ti planovi nisu uzimali u obzir bila je veličina vojski, koje su ljudstvom znatno premašivale one iz 19. stoljeća, odnosno koje dotadašnja logistika, temeljena na konjskim zapregama, nije bila u stanju adekvatno opskrbljivati.