desno|mini|250px|Drevna karta Indije
Mahabharata je vjerojatno najveći ep u svjetskoj književnosti. Po predaji obuhvaća sto tisuća šloka odnosno dvostiha od po 32 sloga. Ustvari, predajom su se kroz tisućljeća oblikovale dvije okvirne recenzije sanskrtskog teksta u Indiji: sjeverna od 82 tisuće šloka i južna od 95.600 šloka. U kritičko su izdanje ušle od toga 73.900 šloka. Tih je, dakle, 147.800 stihova desetak puta više od 15.700 heksametara "Ilijade" ili preko dvanaest puta više od 12.100 heksametara "Odiseje" koji su po dužini usporedivi sa šestnaestercem šloke.
Sadržaj
Jezgru Mahabharate tvori priča o sukobu oko nasljedstva između dviju grana plemena Kuru.
1. knjiga: Knjiga o početku
Sinovi starijeg brata Dhrtaraštre žele naslijediti kraljevstvo po ocu koji vlada u gradu Hastinapuri na Gangesu. Takmaci su im sinovi mlađeg brata Pandua koji je prvi vladao Hastinapurom jer je Dhrtaraštra bio slijep, ali je prvi i umro. Panduove sinove pošalju u dalek dvor gdje su im bratići željeli podmetnuti požar, ali oni izbjegnu klopci. Neko se vrijeme skrivaju, a onda stječu na dvoru kralja susjednoga plemena Panćala, Drupade, u gradu Kampilyi uz Gangu, kraljevu kćer na natjecanju za ženu. Njome se — uz neobična objašnjenja ženi sve petoro braće. Pošto su oni tako stekli Drupadu za saveznika, Dhrtaraštra odlučuje podijeliti kraljevstvo Kurua između svojih stotinu sinova na čelu s najstarijim, Duryodhanom, koji će ostati u Hastinapuri, i petorice Panduovih sinova na čelu s najstarijim, Yudhišthirom, koji će dobiti područje oko Yamune, nasuprot Hastinapuri na Gangi. Tu Panduovi sinovi izgrade prijestolnicu Indraprasthu. Pomaže im Krišna, bratić Pandava, sinova Panduovih, i Kaurava, sinova Dhrtaraštrinih. On je iz trećeg plemena Yadava ili Vršnija koje je kralj Magadhe Đarasamdha istjerao iz Mathure na Yamuni, nasuprot Kampilyi na Gangi, te su se preselili u Dvaraku na Kathiawaru. U četverokutu spomenutih prijestolnica postoje naslutljivi "geopolitički interesi". Jedan od Pandava, Arđuna, dobiva i Krišninu sestru Subhadru za ženu.
2. knjiga: Knjiga o sabornici
Pošto Yudhišthira primi svečano kraljevsko posvećenje u Indraprasthi, prije kojega su se Pandave morali iskazati ratničkim uspjesima na sve četiri strane svijeta i na poticaj Krišnin svladati Đarasamdhu u dvoboju, pozivaju ih bratići Kaurave u Hastinapuru. Tu im priređuju kockarsko natjecanje pri kojemu Yudhišthira zbog prijevare prokocka kraljevstvo i mora po dogovoru otići s braćom i ženom Draupadi, Draupadinom kćeri, u progonstvo u šumu na dvanaest godina, a trinaestu moraju provesti među ljudima, ali neprepoznati ako ne žele ponoviti progonstvo.
3. knjiga: Knjiga o šumi
Braća doživljavaju neobične pustolovine u šumi, osobito veliki strijelac Arđuna, snažni Bhima i mudri Yudhišthira.
4. knjiga: Knjiga o Virati
Trinaestu godinu Pandave provode s Draupadi prerušeni služeći kralja Matsya Viratu u njegovoj prijestolnici Upaplavyi. Na isteku godine zaduže kralja junaštvom kojim su mu spasili stada od susjednih Kurua i Trigarta. Time stječu novog saveznika, Viratina se kći udaje za Arđunina sina od Subhadre Abhimunyua.
5. knjiga: Knjiga o pripravama
Pandave u dogovoru sa saveznicima po isteku trinaeste godine zatraže od Kaurava svoju polovinu kraljevstva — ili bar pet sela. Kao posrednik zastupa ih u Hastinapuri Krišna. Duryodhana, sada Dhrtaraštrin prijestolonasljednik, odbija, međutim, da im išta ustupi. Obje strane skupljaju saveznike i kreću na bojno polje Kuruhšetru.
6. – 13. knjiga desno|mini|200px|Bitka Kurukshetra 6-10. knjiga opisuje tok velike bitke i slave junake koji su se borili i ginuli. Prve se četiri zovu po zapovjednicima vojske Kaurava: Knjiga o Bhlšmi (6), Knjiga o Droni (7), Knjiga o Karni (8) i Knjiga o Šalyi (9); svi su oni junački pali u borbi, a Pandave su ih, po Krišninim savjetima, iako i sami veliki junaci, redom svladavali lukavstvom uz osjetne moralne dileme, a naposljetku je tako i Duryodhanu svladao Bhima. Peta se zove po jezivome pokolju koji je izveo posljednji zapovjednik Kaurova Asvatthaman s jedinom dvojicom svojih preostalih vitezova: Knjiga o noćnome prepadu (10).
Nakon strašnih knjiga o bici slijedi 11. knjiga: Knjiga o ženama, gdje se opisuje naricanje žena i pogrebni obredi za pale junake. Dhrtaraštrina žena Ganhari tuguje nad palima u objema vojskama i proklinje Krišnino pleme, a Panduova udovica Kunti otkriva svojoj djeci da im je silni protivnik Karna bio rođeni brat iz njena predbračnog života.
Jedini je od palih vojskovođa bio još na životu stari Bhišma i ležao je sve vrijeme na bojnome polju sav izboden Arđuninim strijelama jer je snagama svoga značaja, životnih odricanja i duhovne stege stekao vlast nad časom smrti i čekao vrijeme kada će Sunce krenuti put sjevera jer je ono povoljno za oslobođenje od svijeta. U 12. knjizi, Knjizi o smirenju, i 13. knjizi Knjizi o poukama, dolazi do njega s velikim poštovanjem pobjednik Yudhišthira, očajan zbog krvave pobjede i pokolja rođaka, učitelja i prijatelja, te prima od mudroga samrtnika duge pouke o oslobođenju duše, ali i o vladanju i dužnostima kralja u svijetu. Napokon, Bhišma umire i vrše se pogrebni obredi za njega.
14. – 18. knjiga
14. knjiga: Knjiga o konjskoj žrtvi: Yudhišthira se smiruje, posvećuju ga za kralja Hastinapure, a potom po Krišninom savjetu prinosi veliku konjsku žrtvu koja kralja treba očistiti od grijeha i potvrditi njegovu neospornu vlast.
15. knjiga: Knjiga o pustinjačkome stanu: Kralj Dhrtaraštra, kojega su dotad Pandave petnaest godina pazili kao da im je otac jer je izgubio sve svoje sinove, odlučuje napustiti svjetovni život i sa svojim najbližima otići kao pustinjak u šumu da se pripremi za smrt.
16. knjiga: Knjiga o kijačama: Pandave saznaju da se Krišnino pleme zatrlo na nekoj pijanci u tučnjavi kijačama zbog Gandharine kletve, a braća su se Krišna i Balarama vratili na nebo.
17. knjiga: Knjiga o velikome putu: I Pandave s Draupadi napuštaju kraljevstvo ostavljajući Abhimanyuova sina, a Arđunina unuka Parikšita za nasljednika. Kreću na veliko hodočašće na Himalaju na kojemu svi do Yudhišthire padaju od iznemoglosti, sve dok po posljednjega, Yudhišthiru, ne dođe sam Indra, kralj bogova, s Dharmom, bogom pravde, da ga vode u nebo.
18. knjiga: Knjiga o usponu na nebo: Yudhišthira ne nalazi braću i ženu u nebu nego u paklu gdje ispaštaju za svoje grijehe i lukavstva u ratu, ali kada odlučuje da i on ostaje radije tu uz njih nego da sam pođe na nebo, dovršuje se vrijeme ispaštanja i svi stižu u nebo i preobražavaju se u božanstva. Time se posljednja knjiga nadovezuje na početne priče u prvoj knjizi gdje se i rođenje Pandava objašnjava božanskim podrijetlom Yudhišthire od boga Dharme, Bhime od boga vjetra Vayna, Arđune od gromovnika Indre, a njegove braće Nakule i Sahadeve od bogova blizanaca Ašvina, dok Karna vuče podrijetlo od boga Sunca Surye, a u Bhišmi se utjelovio bog neba Dyaus.
Razvoj
Svakako neće ni sva ta okosnica priče potjecati iz iste starine, no ovdje radi kratkoće treba upozoriti makar samo na glavne smjerove u kojima se ep u toku predaje širio.
U junačku su se pjesmu uklapale druge pjesme iz repertorija pjevača kao npr. verzija priče o Rami ili priča o kralju Nali, kojih sudbine pričaju posjetioci Pandavama za dugoga boravka u šumi jer podsjećaju na sudbinu Pandava, ali su dobile sretan tok i time donose utjehu. Kada su brahmani preuzeli predaju epa u svoje ruke, proširili su ga mnogobrojnim brahmanskim mitovima i legendama — poput priče o vjernoj ženi Savitri, indijskoj Alkestidi, ili o tome kako su bogovi stvorili Smrt itd. U predaju su se očito uključili i isposnici i pustinjaci koji su u epu ostavili traga mnogobrojnim poučnim izrekama, parabolama, basnama ili poučnim pričama — poput priče o brahmanu Dađaliju i sitnome trgovcu Tuladhari koji veliča nenasilje ( v. npr. R. Katičić, Stara indijska književnost, MH, Zagreb, 1973., str. 111-126).
Ta uklapanja i proširenja sadržaja osobito su onda izmijenila narav epa kada su, na primjer, polazeći od pitanja nasljedstva u epu, koje je jedno od vrlo znatnih pitanja obredno-pravne nauke dharmašastre, razvila oko originalnih paradoksa — na kojima se gradi višeslojno ustrojstvo priče — čitave pravne rasprave koje su Mahabharatu iz implicitne stale pretvarati u eksplicitnu dharmašastru.
Bhišma je sin kuruskoga kralja Šantanua. Da bi mu otac mogao dobiti lijepu Satyavati za ženu, on se odriče nasljedstva u korist djece buduće očeve žene. Poštovanje roditelja i predaka uvjet je prava na nasljedstvo. A Bhišma toliko štuje oca da to pravo gubi. K tome je i prvorođenac, a pravo na nasljedstvo ipak stječu Satyavatini sinovi. Napokon se događa da oba njena sina umru mladi bez potomstva, a Bhišma ostaje na životu, a zavjetom se odrekao kraljevstva, pa čak i obiteljskoga života. Zbog svojega zavjeta ne može pomoći ni dvjema udovicama pokojnoga polubrata Vićitravirye da, prema običaju levirata, pokojnome mužu rode nasljednika. No sad se otkriva daje i Satyavati prije braka sa Šantanuom imala predbračnoga sina Vyasu, ali on je strašni isposnik. I sada umjesto velikoga ratnika Bhišme pravo levirata ostvaruje isposnik Vyasa. Time Vićitravirya stječe dva zakonita sina koji su tjelesna djeca Vyasina. Međutim, Dhrtaraštra koji je stariji rodio se slijep, pa nasljedstvo opet preko reda pripada mlađem Panduu, a on zbog neke kletve ne smije prići vlastitim ženama Kunti i Madri. Stoga one moraju prizvati bogove da im pomognu da mu rode zakonitu djecu, petoricu Pandava. Kada dječaci Kaurave i Pandave dorastu do nasljedstva, doista neće biti nesporno tko na nj ima pravo. Ipak, ep često naglašava da je od svih najstariji Yudhištira pa bi po tome pravo bilo njegovo. No kasnije se saznaje da je odbačeni predbračni Kuntin sin Karna, kojega je odgojio kočijaš Adhiratha pa ga svi smatraju nižim po rodu, zapravo bio najstariji od braće, a ona su ga ubila u boju. I kada Pandave napuštaju kraljevstvo, nasljedstvo ostaje na unuku najmlađega Kuntina sina Arđune jer su djeca svih drugih izginula u ratu.
lijevo|mini|200px|Ravi Varma
Spominjući te paradokse u Uvodu u ovaj prijevod epa, J. A. B. Buitenen veli da se "veličanstveni nacrt priče čini dijelom zamišljen kao genealoška zagonetka". Stoga nije čudno da Kaurave i Pandave kušaju više puta podijeliti kraljevstvo. Prvi put, možda, već kada šalju Pandave u zapaljivi dvor izgrađen za njih. Drugi put kada im dodjeljuju Indraprasthu. Treći put kada raspodjelu kraljevstva prepuštaju kocki. A četvrti put ratnoj sreći kao božjem sudu.
Iz pitanja o zakonitome prijestolonasljedniku razvija se i niz drugih pravnih i ćudorednih pitanja u samoj radnji epa koja nerijetko djeluju kao primjeri pravnih ili ćudorednih dilema. One, međutim, dobivaju snažan pjesnički izraz i postaju slika ljudske sudbine u svijetu. No kada se u 12. i 13. knjizi uvrste opsežne pravne rasprave i Bhišmine pouke Yudhišthiri, one nemaju pjesničkoga izraza ni snage i tu golemi poučni tekstovi posve mijenjaju narav epa u eksplicitnu dharmašastru. Isto vrijedi i za kozmološke, geografske i ostale rasprave koje su Mahabharatu pretvarale u enciklopediju poput poučnih spjevova purana.
S druge strane stoji najslavniji poučni dio Mahabharate, Bhagavadgita, uvrštena u 6. knjigu epa (VI. 23-40) okrunjena otkrivenjem vozara Krišne koji se prijatelju i velikom strijelcu Arđuni pokazuje prvo kao veliki učitelj yoge, a napokon i kao sveobuhvatno božanstvo koje stvara sva bića i ponovno ih guta kao plamen vremena, te kojemu se naprosto treba posve predati s povjerenjem i sudjelovati u njegovom biću (bhakti). Ta "Gospodnja pjesma" daje cijelome zbivanju u epu novi smisao. Sve u njemu dobiva božanski smisao, priča postaje sveta, a ep dobiva ulogu i ugled vjerske knjige ili objave.