Ivan Kukuljević Sakcinski (Varaždin, 29. svibnja 1816. – Puhakovec, Sveti Križ Začretje, 1. kolovoza 1889.) bio je hrvatski povjesničar, književnik i političar. Osnivač je arheološke znanosti u Hrvatskoj.Vlatka Vukelić, Povijest sustavnih arheoloških istraživanja u Sisku od 16. stoljeća do 1941. godine: doktorski rad , str. 63., Zagreb, 2011., CROSBI, bib.irb.hr Iz plemenitaške je obitelji Kukuljevića Sakcinskih.
Životopis Mladost i obrazovanje Ivan Kukuljević Sakcinski rođen je u Varaždinu 1816. godine. Sin je Antuna, hrvatskog političara, zastupnika u zajedničkom hrvatsko-ugarskom saboru u Požunu i vrhovnog ravnatelja škola u Hrvatskoj.Obitelj Kukuljević , Hrvatski državni arhiv, pristupljeno 31. listopada 2021. Njegova obitelj podrijetlom je iz Rame u Hercegovini.Matasović, Josip. Fojnička regesta. Beograd, Srpska kraljevska akademija, 1930., str. 373. U daljnjem su srodstvu s bosanskim franjevcem Grgom Martićem.Čičić, Augustin. Monografija o fra Grgi Martiću. Zagreb, Narodna prosvjeta, 1930., str. 24.
Kukuljević Sakcinski se školovao u gimnaziji u rodnom Varaždinu i Zagrebu, u gimnaziji kod IsusovacaKoprek, Ivan. Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. – 2007.), Zagreb, 2007., str. 911., gdje je maturirao 1831. godine, te na Vojnoj akademiji u Kremsu. Tijekom školovanja počeo je pisati na njemačkom jeziku.
Godine 1833. stupio je u vojsku, a već tri godine kasnije (1836.) postao je časnik u Beču. Od 1837. godine, kada je upoznao Ljudevita Gaja, oduševljen je ilirac. Godine 1840. dobio je zapovijed za premještaj u Milano. Samo godinu dana kasnije (1841. godine) podnio je ostavku na časničku službu i vratio se u Hrvatsku i uključio se u politički život boreći se protiv mađarizacije i cenzure. Postat će jedan od vođa Ilirskog pokreta. Godine 1845. postao je veliki sudac Varaždinske županije, a 1861. godine veliki župan zagrebački. Šest godina kasnije (1867. godine) smijenjen je i otada se više nije bavio politikom.
Političko djelovanje Kukuljevićeva politička djelatnost obuhvaća dva različita razdoblja: do 1850. godine i od 1860. do 1867. godine. Pod Bachovim apsolutizmom (1851. – 1860.) bio je onemogućen politički rad pa je stoga i on u tom razdoblju bio politički neaktivan.
U prvom je razdoblju radikalni pobornik oslobođenja Hrvatske od Austrije i Mađarske i beskompromisni ideolog južnoslavenskog ujedinjenja revolucionarnim putem. Smatrao je kako se oslobođenje i ujedinjenje Južnih Slavena može ostvariti samo borbom, pa je s tim ciljem agitirao među Hrvatima i Srbima u Vojnoj krajini. Privrženi njegovoj osobnosti graničari u svojim Narodnim zahtijevanjima u proljeće 1848. godine traže da se sloboda i jedinstvo južnoslavenskih naroda ostvare na osnovi Kukuljevićevih ideja.Vlatka Vukelić, Povijest sustavnih arheoloških istraživanja u Sisku od 16. stoljeća do 1941. godine: doktorski rad , fusnota 57 na str. 64., Zagreb, 2011., CROSBI, bib.irb.hr
Saborski govor na hrvatskom jeziku
Ivan Kukuljević Sakcinski održao je 2. svibnja 1843. godine, nakon više stoljeća, prvi zastupnički govor na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru.Ivan Marković, O britkosti: filološko paljetkovanje po 2017. III. Tko nam je Ivan Kukuljević Sakcinski:, stilistika.org, pristupljeno 9. rujna 2018.Vlasta Švoger, U povodu 200. Kukuljevićeve godišnjice. Ivan Kukuljević Sakcinski – velikan hrvatske kulture i politike , Vijenac, br. 581, 9. lipnja 2016., pristupljeno 8. rujna 2018. U tome govoru propagirao je borbu za nacionalno oslobođenje s neobičnom smionošću, zahtijevajući uvođenje hrvatskog jezika kao službenog jezika u škole i urede, tako što bi uvođenje u javni život bilo postupno. Dotadašnji govori i zapisnici od druge polovice 13. stoljeća u Hrvatskom saboru bili su samo na latinskom jeziku.Hrvoje Lončarević, Zaštita hrvatskoga jezika. U jezičnoj tuđini, Hrvatsko slovo, hrvatsko-slovo.hr, pristupljeno 8. rujna 2018. U svom govoru je naglasio i pogubnost nadomještanja hrvatskog jezika stranim jezicima. Među ostalim, kazao je:
Ivan Kukuljević Sakcinski: Govor održan u Hrvatskom saboru 2. svibnja 1843., hkv.hr, objavljeno: 2. svibnja 2023., pristupljeno 8. kolovoza 2025.
Njegov govor je izazvao uzbunu kod austrijskih i mađarskih vlasti te žestoke prigovore „visoke aristokracije”. I ostali njegovi govori u Hrvatskom Saboru i na županijskim skupštinama otkrivaju beskompromisno zalaganje za slobodu i samostalnost Hrvatske, te su stoga mogli biti objavljeni samo u ilegalnom ilirskom listu Branislavu koji se tiskao u Beogradu, izvan domašaja austro-mađarske cenzure. Na Kukuljevićev prijedlog Hrvatski sabor 1847. godine donosi zaključak o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog jezika.
U revoluciji 1848. godine Kukuljević se nalazi među radikalnim demokratima. Pod njegovim utjecajem, a protiv izričite carske zapovijedi Josip Jelačić 5. lipnja 1848. godine otvara Hrvatski sabor koji su bečki dvor i mađarska vlada zabranili. Na Kukuljevićev prijedlog dolazi i do sazivanja Slavenskog kongresa u Pragu. Pokraj toga on je potakao i detronizaciju Habsburgovaca na devetoj sjednici Hrvatskog sabora 21. lipnja 1848. godine.
No, Kukuljevićev politički rad u drugom razdoblju njegovog političkog djelovanja (poslije gušenja revolucije i Bachova apsolutizma, koji ga je držao pod policijskom prismotrom) u suštoj je suprotnosti s njegovim ranijim antiaustrijskim, slobodarskim i demokratskim držanjem. Kada je 1861. godine postao veliki župan zagrebački on se, kao i još neki bivši Ilirci, stavlja u službu Beča i provodi protuhrvatsku i protujužnoslavensku politiku progoneći svoje prijatelje koji su i dalje ostali vjerni ilirskim idejama. Kada se Austrija nagodila s Mađarskom uklonjen je s mjesta velikog župana.
Književni rad thumb|150px|Grb Ivana Kukuljevića Sakcinskog Unatoč obratu u drugom razdoblju njegovog političkog djelovanja njegovi stihovi, naročito budnice i povijesne pjesme (iz prvog razdoblja njegovog političkog djelovanja) izvršile su golem utjecaj na hrvatski narod. Napisao je dramu s povijesnim sadržajem, Juran i Sofija 1839. godine, tragediju Marula 1879. godine, pjesme Slavjanke, 1848. godine te Povijesne pjesme, 1874. godine. Najpoznatije djelo Kukuljevića Sakcinskog je Juran i Sofija ili Turci kod Siska, junačka igra u trih činih (1839.), prva hrvatska drama ilirskog razdoblja, prisjećanje na sisačku pobjedu 1593. godine. Izvedena je 1839. godine u Sisku i 1840. godine u Zagrebu. Predstavlja konačan proboj štokavskog narječja na pozornice sjeverne Hrvatske.
Znanstveno djelovanje Bio je prvi predsjednik Hrvatskog arheološkog društva. Ta je činjenica, a ujedno i povijesna istina, često je bila prešućivana. U njegovu golemom radnom opusu arheologiji pripada možda manje važno mjesto, no i ta je »marginalia« zavrijedila osvrt jer se Kukuljevićeva svestranost očituje i kroz taj oblik djelovanja pa i na tako uskom znanstvenom polju može se razlučiti nekoliko oblika rada. Prvo, organiziranjem Družtva za povestnicu jugoslavensku utro je put Hrvatskom arheološkom društvu, a prikupljanjem i objavljivanjem podataka u Arkivu za povestnicu jugoslavensku, stvorio je osnovni fond podataka koji je potonjim generacijama arheologa itekako olakšao rad. Ivan Kukuljević prvi je, iako neškolovani, terenski istraživač u sjevernoj Hrvatskoj pa se to može smatrati i drugim aspektom njegova djelovanja, dok su treći i četvrti oblik spisateljska djelatnost te donatorstvo. Naime, on je među prvima počeo darivati arheološki materijal tadašnjem Narodnom muzeju – točnije njegovu Arkeologičkom odjelu, iz kojega je izrastao današnji Arheološki muzej u Zagrebu, matična ustanova te vrste u Hrvatskoj.Zoran Gregl, Kukuljevičevo arkeologičko djelovanje , Hrvatska revija 2, 2008., www.matica.hr, preuzeto 7. srpnja 2011. Svoju djelatnost usmjerio je prije svega na antiku i još 1873. godine objavio je opsežnu raspravu Panonija rimska, koja je i do današnjih dana jedina sinteza o toj temi tiskana na hrvatskom jeziku. Također se bavio proučavanjem srednjovjekovnih burgova u kontinentalnoj Hrvatskoj te objavio i više rasprava o toj tematici, od kojih su najznačajnije Događaji Medvedgrada i Njeke gradine i gradovi u Kraljevini Hrvatskoj. Usporedno s arheološkom djelatnošću tekao je i njegov konzervatorski rad.
Polovicom 19. stoljeća, ideja o zaštiti spomenika u Austrijskoj Monarhiji dobiva državni status osnivanjem Centralne komisije za zaštitu povijesnih i umjetničkih spomenika u Beču, a imenovanjem konzervatora Vicka Andrića za Dalmaciju, Ivana Kukuljevića Sakcinskog za sjevernu Hrvatsku, Pietra Kandlera za Istru, započinje organizirano djelovanje zaštite spomenika kulture u Hrvatskoj. Ivan Kukuljević Sakcinski se među prvima usmjerava na prikupljanje građe i na organiziranje novih institucija i udruženja, pri čemu je posebno značajno osnivanje Društva za povestnicu i starine.Zaštita pokretnih kulturnih dobara kroz povijest, Ministarstvo kulture RH, www.min-kulture.hr, pristupljeno 6. srpnja 2011. I nakon što je prestao biti konzervator Centralne komisije Kukuljević je nastavio igrati važnu ulogu u zaštiti spomenika u Hrvatskoj. Bezuspješno je pokušao spasiti utvrdu Cetingrad, a u suradnji s hrvatskom vladom sastavio je Naputak za iztraživanje, sakupljanje i čuvanje starina u Hèrvatskoj i Slavoniji i Spomenicu, odnosno Promemoriju o starinah u Hrvatskoj i Slavoniji.
Osnivanjem Društva za povjesnicu jugoslavensku, uređivanjem časopisa Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, te objavljivanjem svojih vrijednih monografija udario je temelje moderne hrvatske historiografije. Prikupio je i izdao brojna vrela za hrvatsku povijest, napisao je biografski leksikon s 800 životopisa umjetnika, a drži se i pionirom hrvatske znanstvene bibliografije.
Njegovo knjižnično i arhivsko gradivo postalo je glavnim temeljem Akademijina Arhiva kada ga je Akademija otkupila 1868. godine.Marinko Vuković, Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu , Hrvatska revija, 2, 2017., pristupljeno 14. rujna 2018. Bio je počasni član Jugoslavenske akademije u Zagrebu od 1886. godine. Također je bio i predsjednik Matice hrvatske (1874. – 1889.).Predsjednici Matice hrvatske , Matica hrvatska, www.matica.hr, pristupljeno 20. svibnja 2016. Prije toga bio je dopredsjednikom Matice ilirske i zalagao se za promjenu njezinoga imena u hrvatsko.Hrvoje Petric, Ivan Kukuljević Sakcinski, povijest.net, 20. veljače 2008., pristupljeno 14. rujna 2018.
Umro je 1. kolovoza 1889. godine u dvorcu Puhakovec kraj Svetoga Križa Začretja u Hrvatskom Zagorju. Pokopan je u ilirskoj arkadi na zagrebačkome groblju Mirogoju.Gradska groblja Zagreb - K, gradskagroblja.hr, (u međumrežnoj pismohrani archive.org 11. listopada 2014.), pristupljeno 8. rujna 2018.
Djela
Objavio je zbirke izvora Iura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (Zagreb, 1861. – 1862., 3 sveska), Acta Croatica. Listine Hrvatske (1863.), Monumenta historica Slavorum meridionalium (1868. – 1875., 3 sveska) i Codex diplomaticus regni Croatiae, Slavoniae et Dalmatiae (1874. – 1875.). Priredio je prvu hrvatsku znanstvenu bibliografiju Bibliografia hrvatska: tiskane knjige, sv. 1 (1860.) koja sadrži oko 3.000 bibliografskih jedinica objavljenih od 1483. do 1860. godine, razvrstanih u tri niza: knjige na glagoljici, na ćirilici i na latinici,Kukuljević Sakcinski, Ivan, leksikon.muzej-marindrzic.eu, pristupljeno 14. rujna 2018. a kasnije i dodatak toj knjizi Bibliografia hrvatska: dodatak k prvomu dielu: tiskane knjigeKukuljević Sakcinski, Ivan. Bibliografia hrvatska : dodatak k prvomu dielu : tiskane knjige / sastavio I.K.S. -, library.foi.hr, pristupljeno 14. rujna 2018. (1863.). Priredio je izdanja starih hrvatskih pisaca iz Dalmacije te jedan Leksikon umjetnika (1869.). Za tisak priredio je Pjesme Marka Marulića (1869.) i napisao je studiju o njemu.
Nepotpun popis