Sisak je grad u Hrvatskoj, u Posavini, i sjedište Sisačko-moslavačke županije i Sisačke biskupije. Jedan je od najvećih industrijskih gradova kroz povijest u Hrvatskoj zahvaljujući rafineriji nafte, željezari, riječnoj luci te mlinskoj i pekarskoj proizvodnji. Prema popisu 2021. imao je oko stanovnika.
Zemljopisni položaj Koordinate: 45°48' s.z.š., 16°36' i.z.d. Područje: Posavina Nadmorska visina: 98 m Srednja godišnja temperatura: 10,6 °C Godišnji prosjek relativne vlage: 80% Magla: 82 dana godišnje Površina: 422,75 km2
Grad Sisak smjestio se na utocima rijeka Odre u Kupu i Kupe u Savu, u plodnom i često močvarnom području Panonske nizine, obilježenom umjerenom kontinentalnom klimom. Kroz povijest grad se razvijao uz Kupu, sad s njezine desne, sad s njezine lijeve strane. Razvoju grada osobito je pridonijela činjenica da su Sava i Kupa plovne upravo do Siska, što je potaklo gospodarski razvoj i trgovinu.
Ime Sisak je kroz svoju povijest promijenio više službenih imena, no - nakon ilirsko-keltske Segestice - sva su kasnija imena utemeljena na rimskom imenu Siscija (lat. Siscia). Tako će se u ranom srednjem vijeku grad zvati Siscium, a potom će se pojavljivati razne grafije koje upućuju na kajkavski oblik imena grada: Sissek, Sziszek, Sciteck, Zysek, Sziscium, Scytzyc, Zitech, Scyteck. Na koncu se pojavljuje ime Sziszak i Sisak.
Povijest Ubraja se među najstarija naselja središnje Hrvatske, jer se tragovi njegove urbane naseljenosti mogu pratiti sve do 4. stoljeća prije Krista. Ipak, već i prije znakova urbanog naselja ovaj su kraj obitavali ljudi, te su prilikom arheoloških istraživanja nađeni prapovijesni ostaci oruđa i kipića idola. mini|desno|250px|Ostaci južnog dijela obrambenih zidina rimske Siscije
Iliri, Kelti i Rimljani U 4. stoljeću prije Krista u ovo područje provaljuje pleme keltsko-iliriziranih Skita, te se miješaju s većinskim ilirskim starosjediocima Breucima (kasnije odjeljak zvan Kolapijani), a zajedničkom naselju daju svoje ime - Segestika (pod utjecajem Keltsko-ligurske kulture), stanovnici naselja prihvaćaju naziv Segestani (grč. Segestanoi). DNK Segestana je većinski jugoistočni tip I-2/Eu7, a Kolapiani imaju više R1b/Eu18, dok je R1a genetika na ovo područje došla kasnije tzv.velikom seobom naroda, koje su i danas najzastupljenije na području Siska. Čini se da je ovaj grad, smješten s desne obale Kupe, tada bio najveći grad zapadnog dijela Panonske nizine. Kao glavno trgovinsko središte u to vrijeme uz Segestane, obilaze trgovci u manjem broju iz obližnjih ilirsko-keltskih plemena Oserijata, Varcijana i Latobica te sudjeluju u njegovu razvoju.
Rimljani su u više navrata pokušavali osvojiti Segestiku (156. i 119. pr. Kr.), no to im je pošlo za rukom tek 35. pr. Kr., kad mladi Oktavijan, koji će kasnije postati rimski car Oktavijan August, nakon jednomjesečne opsade, s vojskom od 12.000 ljudi, osvaja keltsko-ilirski grad, a s lijeve obale Kupe osniva rimski vojni logor - Sisciju. Ubrzo u vojni logor smješta 25 kohorti (pente kai eikosi speirôn) pod zapovjedništvom Fufija Gemina. Ovaj je logor u svome početku bio osnovan za obuku pješačke pomoćne snage, odnosno rimskih "Ala" jedinica, koje su slane na rimske limes u naselja zvana horreum koje su djelovale zajedno s konjičkim eskadronima (najpoznatija sa prostora Panonije i Dalmacije je bila Auxilia Herculensia et Equites Dalmatae u Castra ad Herculem). Vrlo brzo stječe status grada, a njegov je zemljopisni položaj pridonio jačanju vojnog, prometnog i upravnog značenja toga urbanog središta, a osobito razvoju trgovine i obrta. Rimska je Siscija imala luku na Kupi koja je bila sjedište Classis Flavia Pannonica, pretpostavka da su najvećim brojem u njoj služili Liburni. Od sredine 3. stoljeća i kovnicu novca koji se koristio na čitavom području prostranog Rimskog Carstva (nekoliko je primjeraka novca kovanog u Sisciji nađeno čak u Palestini), jer su ga obično koristile vojne postrojbe. Usto, uz obalu Kupe bile su smještene i terme. Također se na području antičke Siscije pretpostavlja postojanje javnih građevina namijenjenih za zabavu stanovništva, kao što su primjerice teatar i amfiteatar. U vrijeme zapovijedanja vojskovođe Tiberija, koji će kasnije postati rimski car, Siscija je bila sjedište rimskih legija u Velikom ilirskom ustanku.
Na sjevernom ulazu u Sisciju pronađen je urušeni dio zida, udaljen oko 10 metara južno od potvrđenog položaja gradskih zidina. Rezultati arheoseizmologije ukazuju da je dio Siscije bio urušen početkom 3.stoljeća kad je ovo područje pogodio veliki potres, čak i veći od posljednjeg velikog potresa koji se dogodio 29. prosinca 2020. godine koji je iznosio potres magnitude 6,4 ML i koji se kretao približno istim rutama.
U doba cara Dioklecijana, rimska provincija Panonija podijeljena je 297. na četiri dijela, a Siscija koja je bila dio Pannonia Prima, postaje glavnim gradom provincije Pannonia Savia (Savska Panonija).
Rimski kultovi i religijski sakramenti koji su pronađeni na prostoru Siscije pokazali su štovanje orijentalnih bogova poput Mitre, Cautesa, Atisa i Izide, Silvana (Pan), raznih nimfi, te već poznatih grčko-rimskih bogova Zeusa, Hermesa, Aresa, Herkula, Viktorije, Merkura, Jupitera, Atene, Cicere, Dijane, Junone i dr. Osim religijskih sakramenata pronađeni su portreti i statue Septimija Severa i Flavije Plautile, Kerakline žene. Siscija kao najveći trgovački centar na ovom području okupljala je razne starosjedioce i doseljenike koji su razvijali trgovačke, kulturološke i ostale odnose. U artrfaktima pronađenim na području Siscije zapisana su njihova imena, pa čak kod nekih i kojim su plemenima pripadali poput Gala, Kelta i dr.
U 19. stoljeću su graditelji kolodvora i željezničke pruge bez ikakve arheološke osviještenosti namjerno rušili debele bedeme i ceste rimske Siscije da bi dobili građevinski materijal.Mate Piškor: FOTO: SENZACIJA U SISKU Otkrili nalazište toliko vrijedno da se razmišlja o preseljenju kolodvora! , Jutarnji list. 29. lipnja 2014. Pristupljeno 20. kolovoza 2019.) Arheološka istraživanja s kraja 20. i početka 21. stoljeća donijela su na vidjelo i dijelove gradskih zidina, osobito njihov krajnji sjeverni i južni dio. Iz toga su razdoblja poznati tlocrti mnogih građevina koje se nalaze ispod današnjeg središta grada, a u Gradskom muzeju, kao i u privatnim zbirkama Siščana mogu se naći brojne kovanice, geme i »rimske cigle«, kao i dijelovi keramičkih posuda. U studenom 2013. prigodom radova na kolodvoru Sisak nađeni su važni arheološki ostatci rimske Siscije koji su potvrdili da je sisački kolodvor podignut na prostoru reprezentativne rimske javne arhitekture. To su ostatci rimske stambene arhitekture, ali i pokretni nalazi od kojih je najznačajniji rimski kapitel kakav već dugo nije pronađen u Sisku.(): Pronađeni značajni arheološki ostaci rimske Siscije , Grad Sisak. 6. studenoga 2013. Pristupljeno 20. kolovoza 2019.) Zadnjeg tjedna lipnja 2014. arheolozi su u Sisku otkrili nalazište iz vremena starog Rima toliko vrijedno da se razmišljalo o preseljenju kolodvora, kako bi se vrijedno nalazište sačuvalo i trajno predstavilo javnosti. Otkrili su glavnu prometnicu grada Siscije čija trasa ide pravcem sjever - jug. Široka je pet metara, popločana kamenom, i opremljena rubnjacima, odvodima i kanalizacijskim cijevima. Datira iz 4. stoljeća. Uz cestu su arheolozi pronašli mnogo kovanica koje se većinom iskovane u siscijskoj kovnici novca, te puno keramike, alata, nakita. Na mjestu današnjeg kolodvora, uz cestu su pronašli sjeverni kraj velikog trga iz 4. stoljeća popločanog kamenim pločama. Otkriven je forum dužine 70 metara, i na njegovom istočnom kraju nekoliko kamenih stuba, koje vjerojatno spajaju susjedni viši dio trga. Još nije utvrđeno koliko se trg proteže ka jugu. Smatrali su da se proteže vjerojatno ispod autobusnog kolodvora i parka. Iskopani su i ostatci jedan metar širokih kamenih zidova zgrada iz 1. i 2. stoljeća, te zid debljine 1,45 metara. Još nije utvrđena namjena tih zgrada no zacijelo su bile javne namjene, s obzirom na debljinu zida. 20. kolovoza 2019. prigodom kopanja temelja za buduću stambenu zgradu u središtu Siska, pronađeno je na manje od metar dubine novo bogato arheološko nalazište iz vremena rimske Siscije. To se moglo očekivati jer se granice starorimske Siscije označene gradskim bedemom podudaraju sa središtem današnjeg Siska. Nađeni su očuvani temelji i zidovi luksuzne stambene zgrade, kroz povijest u više navrata dograđivane i pregrađivane. Starorimski graditelji su za gradnju koristili rimsku ciglu i kamen i žbuku. Pronađeni su dijelovi mozaika. Zbog toga što su nalazi bili vrlo plitko i time dostupni, u srednjem vijeku su vadili građevinsko tvorivo s ove lokacije, što dokazuju pronađena oruđa koja su ostala. Tu su i ulomci keramike, neki metalni predmeti i kovani novac. Obrađeno je nalazište do dva metra dubine.N.B./HINA: U središtu Siska pronađeno novo rimsko nalazište, T-portal. 20. kolovoza 2019. Pristupljeno 20. kolovoza 2019.
Kršćanstvo i Srednji vijek Kršćanstvo se rano javlja u ovom području. U Sisciji je već krajem 3. stoljeća sjedište biskupije. Prvi nama poznati biskup bio je Kvirin, koji je bio biskup od 284. do 303., a za vrijeme Dioklecijanovog progona kršćana uhvaćen je i mučen. Na koncu je bačen u rijeku Sibaris (mađ. Gyöngyös) u današnjoj Mađarskoj. Sv. Kvirin je zaštitnik grada Siska, a njegov je blagdan, 4. lipnja, Dan grada. Siscija za vrijeme rimskih federata Oko 374. Panoniju su pljačkali Sarmati i Kvadi, 378. je rimska vojska doživjela poraz kod Hadrijanopolisa, a 379. dozvolom cara Gracijana unutar rimske provincije Panonije su se naselile prve skupine barbarskih naroda – Gota, Alana i Huna. Sveti Jeronim iz 4. stoljeća, koji je bio rođen na današnjem teritoriju Republike Hrvatske, u gradu Stridonu na granici između rimskih provincija Dalmacije i Panonije ostavio nam je zapis o tadašnjim zbivanjima: «Prošlo je dvadeset i više godina, kako se između Konstantinopolisa i Julijskih Alpi dnevno prolijeva rimska krv – Dalmaciju, i obje Panonije pustoše, uništavaju i pljačkaju Goti, Sarmati, Kvadi, Alani, Huni, Vandali, Markomani.» Vizigoti su živjeli na teritoriju današnje Bugarske, jer su pobjegli pred Hunima na južnu obalu Dunava pod vodstvom Fritigerna, a po dopuštenju rimskog cara Valensa. Sporazumom sklopljenim 381. godine između Teodozija i Atanarika Vizigoti su postali „federati“ - rimski saveznici koji su služili u redovima rimskih legija, a zauzvrat im je bilo dozvoljeno naseljavanje na području Rima uz veliku razinu autonomije. Alarik I. bio je prvi germanski vođa koji je osvojio Rim. Smatra se da su njegovi pohodi u Italiju vođeni iz Siscije, jer je izgrađena kao garnizon i opskrbni centar. Ugovorom 432. godine između istočnog cara Teodozija II., pošto se Zapadno Rimsko Carstvo odreklo ove provincije, i vojvode Aecija ugovoreno je da Savia pripadne Aeciju. U Panoniju provaljuju Huni sa svojim vazalskim plemenima Alana, Sveva, Vandala, Herula i Ostrogota i drugih plemena koje su predvodila braća (po rodbinskim vezama) Valamir, Videmir i posljednji Theodemir, koji je bio oženjen kršćankom Ereleuvom i slabljenjem Huna potpisao ugovor sa Leonom I.. Najbrojnije germansko pleme oko Siscije i riječnim područjima Save i djelomično Kupe bili su Svevi (Suavi), sjeverno preko rijeke Drave nastanili su se Makromani i Langobardi, na istoku uz Dunav Heruli, južno su bili smješteni ostaci plemena Vizigota. Suavi kojima je vladao kralj Hunimund (dux Suavorum) saveznik Gepida protiv Huna i saveznik Skira protiv Ostrogota, doživjeli su poraz od Theodimira zbog konstantnih pljačkaških pohoda na području Dalmacije, no ubrzo kasnije Theodimir im dopušta naseljavanje njihovih starih naseljenih područja pod ostrogotskom vlasti. Istočno carstvo 455. godine dopušta Ostrogotima da se tu nasele kao federati, gdje se kao vladar Savske Panonije i Siscije spominje Teodorika, kralja Ostrogota (između 507.i 511.) i kasnije gotskog comesa (namjesnik Dalmacije i Savije) Osuina (526.).