Starohrvatska kruna, često nazivana i Tomislavova kruna ili Zvonimirova kruna pojam je koji, osim fizičke krune, označava i virtualnu krunu i Hrvatsko Kraljevstvo u državnopravnom smislu. Osobito se počeo koristiti u 19. stoljeću za buđenja hrvatske nacionalne svijesti. Rani srednji vijek Prikaz hrvatske krune mini|410x410px|Splitska krstionica s okrunjenim likom U Splitu, u bivšem Jupiterovu hramu, a potom krstionici sv. Ivana nalazi se kameni krsni zdenac sastavljen od desetak ukrašenih kamenih ploča. Na jednom od njih, ponešto oštećenom, koji je prethodno služio kao oltarna pregrada, nalazi se reljef s pleternom ornametikom i prikazom triju osoba. Među njima ističe se čovjek sa širokim plaštem i krunom na glavi. Sjedi na prijestolju bez naslonjača, u lijevoj ruci drži kraljevsku jabuku, a u desnoj križ. S njegove desne strane u stojećem je stavu prikazan dostojanstvenik odjeven pripasanom tunikom, a pod njegovim nogama potrbuške ispruženi podanik s rukama koje se sklapaju u prošnju. Uz predromaničku plošnost likova, tu je i velika slobodna ploha. Procijenjeno je da je ova oltarna pregrada s kraja 11. stoljeća, a pretpostavlja se da je iz Solina.
Najveći poticaj romantičarskom tumačenju ovog reljefa dao je 1879. Ivan Kukuljević Sakcinski u radu o kralju Tomislavu.„Rad Jugoslavenske akademije“, 58, str. 1-52 On opisuje izgled same ploče, te zaključuje da je na njoj zasigurno prikazan hrvatski vladar i da je kruna kojom je okrunjen "kruna hrvatska". Nadalje, Kukuljević primjećuje da kruna s reljefa sliči bizantskoj kruni kakva se vidi na prikazima cara Justinijana, s time što kruna s reljefa ima na vrhu tri križa, što je pak bila značajka franačkih kruna. U odnosu na bugarsku krunu, ova je viša i bogatije urešena. Ovakvu se tumačenju usprotivio don Frane Bulić, koji je 1888. iznio svoje mišljenje da je osoba na prijestolju zapravo prikaz Isusa Krista.
Prigodom proslava tisućite obljetnice hrvatskoga kraljevstva održao je Ljubo Karaman predavanje koje je kasnije i objavljeno, a u kojem je ispitao i Kukuljevićevu i Bulićevu tezu, te zaključio da je na reljefu prikazan hrvatski kralj, a da kruna ima oblik koji su imale krune hrvatskih kraljeva. Po njemu, kruna s reljefa sliči krunama franačkih vladara iz doba karolinga.
Vjekoslav Klaić daje naslutiti kako misli da bi vladar s reljefa mogao biti kralj Tomislav, naslovljujući čak i članak o tom reljefu "Kruna kralja Tomislava".Vjekoslav Klaić, „Kruna kralja Tomislava“, u: Crtice iz hrvatske prošlosti, Zagreb 1928., str. 88-90. Valja razumjeti ovo njegovo razmišljanje u okviru proslava tisućite obljetnice hrvatskog kraljevstva čiji je vrhunac bio 1925. godine. Takvu će se tumačenju usprotiviti kasniji povjesničari.
Pitanje Tomislavove krunidbe mini|350px|desno|Oton Iveković: Krunidba kralja Tomislava Klaić se, poput ranije Kukuljevića Sakcinskog, obilno služi Ljetopisom popa Dukljanina u kojem se govori o krunidbi nekog vladara kojega već Kukuljević, bez argumenata, poistovjećuje s Tomislavom, premda hrvatska redakcija Ljetopisa daje tome kralju ime Budimir. I za Klaića je Tomislav prvi hrvatski kralj čija je krunidba svečano izvršena na Duvanjskom polju.Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata. Knjiga prva, Zagreb 1982, str. 105-106. Ferdo Šišić drži da se Tomislav najkasnije 925. sam proglasio kraljem, povodeći se pritom primjerom bugarskog cara Simeona. Ovaj Tomislavov novi naslov potvrdio mu je i papa Ivan X., koji mu se u pismu iz 925. obraća upravo s naslovom „kralj“ (lat. rex), a ne više „knez“ (lat. dux). Naime, u katalogu splitskih nadbiskupa stoji: „Nadbiskup Ivan bio je godine 914. u doba kneza Tomislava“ (lat. Tomislao duce). U pismu pape Ivana X., namijenjenom dalmatinskom svećenstvu, samom Tomislavu i zahumskom knezu Mihovilu Viševiću stoji: „U vrijeme presvetog pape Ivana, dok je u pokrajini Hrvata i u krajevima Dalmacije bio konzul kralj Tomislav“ (lat. consultatu peragente in provincia Chroatorum et Dalmatiarum finibus Tomislao rege). Šišić također misli da nije nemoguće da je papa Tomislavu poslao i krunu s ostalim kraljevskim znacima, no nikakvih vijesti o njegovoj krunidbi.Ferdo Šišić, Povijest Hrvata u doba narodnih vladara, Zagreb 1925., str. 3-8.
Nada Klaić, na temelju opsežnih istraživanja hrvatskog srednjovjekovlja, te razdoblja kralja Tomislava, pobija mišljenje starije hrvatske historiografije o Tomislavovoj krunidbi na Duvanjskom polju, te ističe da sama činjenica što mu papa Ivan X. u pismu daje naslov rex ne mora značiti i da je ovaj hrvatski vladar doista bio i službeno okrunjen.Nada Klaić, Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Zagreb 1990., 77. Neven Budak slaže se s ovim mišljenjem, te misli da je bila riječ o nastavku podizanja ugleda hrvatskih vladara koje je započelo davanjem naslova "princeps" Muncimiru. Rast Tomislavova ugleda bio je potaknut njegovim uspjesima u borbama protiv Bugara i Mađara. Premda, prema Budaku, nije bilo formalne krunidbe, on drži da se Hrvatsku otada može nazivati kraljevinom, jer su se i Tomislavovi nasljednici nazivali kraljevima, a i ustroj državnog uređenja odgovarao je ustroju kakav je bio uobičajen u kraljevinama. Ivo Goldstein također dokazuje da se u Tomislavovu slučaju ne može govoriti ni o kakvoj krunidbi te da je prvi ovjenčani hrvatski kralj Stjepan Držislav, a prvi formalno okrunjeni kralj tek Zvonimir.Ivo Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb 1995., str. 298.
Krunidba Stjepana Držislava Stjepan Držislav (969. – 997.) naslijedio je vlast svoga oca Mihajla Krešimira II. koji je uspio stabilizirati stanje u zemlji nakon ubojstva kralja Miroslava. Stjepan Držislav bio je u izuzetno dobrim odnosima s Bizantom koji mu daje upravu nad bizantskom Dalmacijom, te mu šalje znakove kraljevske vlasti. Tako bi vladar s reljefa mogao biti Stjepan Držislav, a kruna bi bila ona što ju je primio do Bizanta.
Zvonimirova krunidba
mini|250px|Krunidba kralja Zvonimira, nepoznati autor, 1611.
Kralj Zvonimir (1075.Tomislav Raukar: "Hrvatsko srednjovjekovlje", Školska knjiga, Zagreb, 1997., , str. 49 - 1089.) bio je ban svoga prethodnika kralja Petra Krešimira IV. (1058. – 1075.) koji je pristao uz reformni pokret u Crkvi, a protiv cara Henrika IV. Zvonimir je nastavio takvu politiku, te je pristao uz papu Grgura VII. i vladao kao njegov vazal. Već 1076. papa zauzvrat šalje izaslanika opata Gebizona koji je 8. listopada 1076. ili 1075. u Solinu, u crkvi sv. Petra i Mojsija (današnji arheološki lokalitet "Šuplja crkva") okrunio kralja Zvonimira krunom poslanom od pape te mu predao žezlo, mač i zastavu u znak kraljevske časti. Prilikom krunidbe, u krunidbenoj zavjernici - prisezi, kralj Zvonimir papi daruje samostan sv. Grgura u Vrani, u kojem se, između ostalog, nalaze i "dvije zlatne krune dragim kamenjem ukrašene". Dakle, osim Zvonimirove, postojale su još dvije, još starije, hrvatske kraljevske krune. 200px|mini|desno|Celestin Medović: Krunjenje Ladislava za hrvatsko-ugarskog kralja u Zadru 1403. godine Moguće je da oltarna pregrada ugrađena u krstionicu splitske crkve sv. Ivana zapravo potječe iz Solina, pa bi hrvatski vladar prikazan na reljefu mogao biti kralj Zvonimir, a kruna ona što ju je poslao papa Grgur VII. Nakon toga više nema spomena krunidbe nekog hrvatskog vladara. Postoje naznake da je kraljevske znakove, pa tako i Zvonimirovu krunu, u vremenu anarhije nakon smrti Stjepana II. najvjerojatnije čuvao splitski nadbiskup, a nakon toga vranski prior.
Hrvatska kruna u Hrvatsko-Ugarskoj državi
300px|mini|desno|"Majstor širokih usta": Sveti kraljevi s krunama trojednog Hrvatskog Kraljevstva, Gornje Vrapče i Sisak, 1699. i 1702. Nakon stvaranja personalne unije 1102., Koloman se okrunio Zvonimirovom krunom u Biogradu. I drugi ugarski vladari nakon njega, barem u početku, dolaze se kruniti u Biograd posebnom krunom hrvatskoga kraljevstva. No, Mlečani su 1124. iz temelja razrušili Biograd. Nakon toga, sve do polovice 13. stoljeća ugarsko-hrvatski kraljevi i dalje su se krunili posebno za hrvatskog i ugarskog kralja. Tu praksu je dokinuo Bela IV. 1235. Prestankom prakse zasebnih krunidbi za Hrvatsku, na neko vrijeme nestaje i svaki spomen hrvatske krune. Ponovno oživljava prilikom dinastičkih borbi početkom 15. stoljeća. Dalmatinski gradovi i većina Hrvatske pristali su uz Ladislava Napuljskog, koji se na poziv svečanog zadarskog poslanstva iskrcao u Zadru, gdje ga je 5. kolovoza 1403. godine u katedrali sv. Stošije u prisutnosti vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića za kralja Hrvatske okrunio ostrogonski nadbiskup Ivan Kanižaj. Nije poznato kojom je krunom okrunjen, no može se naslutiti da je to bila upravo Zvonimirova kruna, možda iz Vrane ili Splita.Rudolf Horvat, Povijest Hrvatske I. (od najstarijeg doba do g. 1657.), 48. Ladislav Napuljski Već početkom studenog 1403. Ladislav je napustio Zadar, kako bi se vratio u Napulj, gdje je 1409. prodao Dalmaciju Veneciji za 100.000 dukata. Nije poznato je li ponio Zvonimirovu krunu sa sobom. Ova krunidba je bila posljednja na hrvatskom tlu, a nakon nje nestaje svaki spomen hrvatske kraljevske krune.
Legenda o hrvatskoj kruni dobivala je svoje veće značenje u doba kad je hrvatsko plemstvo tražilo način kako se oduprijeti ugarskim nastojanjima oko potpunog preuzimanja vlasti u Hrvatskoj. Cetinski sabor prilikom kojega je na vlast u Hrvatskoj došao Ferdinand I. Habsburgovac bio je jedno od očitovanja neprijateljstva protiv ugarskog plemstva koje je stalo uz Ivana Zapolju.
Oslobođenjem Slavonije u Velikom turskome ratu (1683. – 1699.) pitanje ujedinjenja hrvatskih zemalja, te time i krune trojednoga Hrvatskoga Kraljevstva postaje ponovo aktualno.Ante Vranković: Ivan Komersteiner - Ikonograf čudesno obnovljenog Hrvatskog Kraljevstva, Hrvatsko slovo, br. 1099, 13. 5. 2016., str. 28 i br. 1100, 20. 5. 2016., str. 28-29
19. stoljeće mini|desno|250px|Kip Rudolfa Valdeca na zgradi Etnografskog muzeja u Zagrebu, koji simbolizira Trojednu Kraljevinu, nosi pozlaćenu Zvonimirovu krunu Osobito će se u 19. stoljeću razviti legenda o kralju Zvonimiru, što će potaknuti i kasnije stvaranje umjetničkih prikaza njegove krunidbe, dok će kasnije težište prijeći na legendu o kralju Tomislavu, što izravno valja zahvaliti nastojanjima Ivana Kukuljevića Sakcinskog. U drugoj polovici 19. stoljeća pojam Zvonimirove krune odnosi se najčešće na pojam suvereniteta Kraljevine Hrvatske. U tom smislu, virtualna Zvonimirova kruna postaje za Hrvate ono što je Mađarima u to vrijeme kruna sv. Stjepana, Česima Vaclavova kruna i slično. Tako se mađarske zemlje nazivaju Zemljama krune sv. Stjepana, a češke Sv. Vaclava, jer je u to vrijeme kruna (pa i virtualna) oznaka državnosti. U tom smislu značajno je razlaganje don Mihovila Pavlinovića u njegovom djelu Hrvatska misao (program) iz 1869.
Godine 1876. obilježena je osamstota obljetnica Zvonimirove krunidbe. Tom prigodom je August Šenoa napisao pjesmu U spomen osamstogodišnjice krunidbe hrvatskoga kralja Dmitra Zvonimira. Osim toga, kralj Zvonimir i njegova krunidba bili su popularan motiv hrvatskim slikarima - Celestinu Medoviću, Josipu Franji Muckeu, Ferdi Quiqerezu i drugima.
Tisućita obljetnica Hrvatskoga Kraljevstva