Božić, liturgijski Rođenje Gospodinovo (lat. Natalis DominiLav Veliki: de Natali Domini. Sermo 25, CCSL, 138, str. 117–24, u: Vox Latina: Commentarii periodici favore et subsidio Studiorum Universitatis Saravicae comparati, 2006., t. 42, fasc. 188, Dies Natalis Christi Također i Christi dies natali, usp. Traupman, John C.: Latin and English Dictionary, ed. tertia, Novi Eboraci: Bantam Books, 2007., str. 493 - Dan Rođenja Kristova) tj. Svetkovina Rođenja Gospodinova (festum Nativitatis DominiTempus nativitatis clerus.org. Rimski misal (Missale Romanum), 1962. , također i festum natalicium Domini, festum Natalis Christi i sl.Usp. Vilborg, Ebbe: Norstedts svensk-latinska, editio secunda, 2009.) je kršćanska svetkovina kojom se slavi rođenje Isusa Krista. Uglavnom se slavi 25. prosinca po gregorijanskom kalendaru, dok kod crkava koje se pridržavaju julijanskog kalendara, Božić se obilježava 7. siječnja, tj. 25. prosinca po starom kalendaru. Državni je praznik i neradni dan u mnogim državama diljem svijeta.
Božićem započinje Božićna osmina i Božićno razdoblje (Tempus nativitatis), koje liturgijski traje do blagdana Krštenja Gospodinova, a tradicijski i do same Svijećnice.
Do uvođenja Gregorijanskoga kalendara u 16. st., Božić se smatrao početkom nove godine („Mlado ljeto”).Hranjec, Stjepan: Međimurski narodni običaji, Zrinski d. d.: Čakovec, 2011., str. 11
Etimologija Hrvatska riječ Božić zapravo je umanjenica riječi Bog, a potom je preuzeta kao naziv blagdana te označava da se na taj dan rodio mali Bog − Isus.
U anglosaskim jezicima, etimologija seže do riječi geol od koje je izvedena današnja engleska riječ Yule. Engleska riječ Christmas skraćenica je sintagme Christ's mass (Kristova misa), a potječe od srednjoengleskog Christemasse i staroengleskog mæsse. Drugi etimolozi vjeruju da je to posuđenica od egipatske složenice Khristos-Mas (Kristovo rođenje).
U ostalim se jezicima naziv Božića veže uz riječi koje opisuju rođenje od latinske riječi (natalis) - u španjolskom (navidad), portugalskom (natal) i francuskom Noël. U njemačkome Weihnachten znači "blagoslovljena, sveta, štovana noć".
Utjecajem engleskog jezika proširila se i skraćenica X-mas. U starim grčkim inačicama Novog zavjeta, grčko slovo hi (χ) prvo je slovo imena Krist (Χριστός). Od sredine 16. stoljeća slično se latiničko slovo X koristilo za skraćenicu riječi Krist (Christus) iako je zapravo na latinskom jeziku prvo slovo riječi C.
Datiranje Većina kršćanskih crkvi slavi ga 25. prosinca. Međutim, neke istočne crkve slave ga 7. siječnja, jer po Julijanskom kalendaru 25. prosinca pada na taj dan. Božić je u mnogim državama svijeta tako i u Hrvatskoj, državni blagdan.
Božić se ubraja, zajedno s Uskrsom i Duhovima, među tri najveća kršćanska blagdana. Božićno vrijeme traje od Božića pa do blagdana Krštenja Gospodinova, a to je uvijek nedjelja iza blagdana Sveta tri kralja.
Budući da u Novom zavjetu nije navedeno kada se točno rodio Isus, prvi kršćani nisu slavili Božić, nego samo Uskrs. Božić se počeo slaviti u Rimu u 4. stoljeću (u izvorima dokazana godina 336.). Do danas nije jasno zašto se Božić slavi baš 25. prosinca. Prema nekim autorima, Božić se počeo slaviti toga datuma zato što se toga datuma u tada još uvijek većinski poganskom Rimu slavilo rođenje boga Sunca (Nativitas Solis Invicti - Rođenje nepobjedivoga Sunca) pa je Crkva željeći potisnuti taj poganski blagdan tada počela slaviti rođenje Isusa Krista koji je Božansko Sunce s visine.
Povijest mini|Krist kao Sol Invictus, Bazilika svetog Petra, Vatikan, 3. stoljeće Poganske svečanosti Zimske su se svetkovine slavile u mnogim kulturama, uglavnom zato što je bilo manje poljoprivrednog rada tijekom zime. Iz vjerskoga kuta, Uskrs je bio važniji u crkvenom kalendaru, a Božić je bio manje važan. Poganske svečanosti koje su se slavile u vremenu Božića bile su rimske Saturnalije, Keltski blagdan Jul (Yule) i rimski blagdan Natalis Solis Invicti koji se održavao 25. prosinca.
Saturnalije Najpoznatije rimske zimske svetkovine bile su Saturnalije (Saturnalia), vrijeme opuštanja, gozbe, razveseljavanja i odmor od formalnih pravila. Običaj je bio da se daruju maleni darovi (Saturnalia i Sigillaricia), najčešće lutke za djecu i svijeće za odrasle. Posao se odgađao, a slavili su i robovi. Pilo se, kockalo i pjevalo, a česta je bila i javna golotinja. Katul govori da su to bili "najbolji dani". Saturnalije su slavile boga Saturna (pandan Kronu iz grčke mitologije) te su počinjale 17. prosinca, a duljina svetkovina s vremenom se povećala do 24. prosinca, a u carsko je vrijeme skraćena na pet dana.
Natalis Solis Invicti 25. prosinca Rimljani su slavili Dies natalis Solis Invicti ili "rođendan nepobjedivog Sunca". Naziv Sol Invictus dopuštao je slavljenje nekoliko božanstava povezanih sa Suncem. Car Aurelije proglasio je taj dan blagdanom diljem cijelog carstva.
Taj je dan smatran i danom zimskog solsticija koji su Rimljani nazivali bruma. To je bio dan kad je Sunce dokazalo da je nepobjedivo.
Jul mini|lijevo|Julski kolač oblikovan poput cjepanice mini|Julbock, Uppland, Švedska
Poganski su Skandinavci održavali zimske julske svetkovine, krajem prosinca do početka siječnja. Palile su se julske cjepanice (panj, badnjak) u čast Thoru, bogu grmljavine, s vjerovanjem da će svaka iskra iz vatre predstavljati novorođenu svinju ili tele nadolazeće godine. Gozba bi trajala dok panj ne bi izgorio, uglavnom dvanaestak dana. Skandinavci još uvijek Božić nazivaju Julom, a u Engleskoj je riječ Yule sinonimna s Božićem. Poznat je i julski ovan ili pak koza, Julbock, koji je bio simbol tih svetkovina u Skandinaviji.
U Njemačkoj su postojali blagdani Mitwinternacht (noć u sredini zime) i Wintersonnenwende (zimski solsticij), a također i dvanaest divljih noći - Rauhnächte - u kojima se slavilo, jelo i pilo.
Danas se umjesto cjepanice ili panja često spravlja i istoimeni kolač, najčešće s čokoladnim premazom boje drveta.
Srednji vijek mini|Don Lorenzo Monaco: Klanjanje mudraca, srednjovjekovna slika, 1420. – 1422.
U ranom srednjem vijeku, Božić je bio zasjenjen blagdanom Sveta tri kralja, ali se poslije situacija promijenila. Četrdeset dana prije Božića nazivali su se "četrdeset dana svetog Martina", a počinjali su 11. studenoga. Danas to razdoblje traje četiri tjedna i naziva se Došašćem ili Adventom (lat. adventus = dolazak). Oko 12. stoljeća tradicije su se pomaknule na dvanaest božićnih dana (26. prosinca - 6. siječnja) o kojima i pjevaju brojne pjesme, česte u anglosaskom području. U Hrvatskoj se to razdoblje naziva dvanaestodnevnicom.
Širenjem svetkovanja Božića, počele su se organizirati i gozbe, a često se na božićni dan jeo vepar. Engleski kralj Richard II. bio je domaćin božićne gozbe 1377. godine na kojoj se pojelo 28 volova i 300 ovaca. Postojalo je i posebno božićno pivo.
Također je postalo popularno pjevanje božićnih pjesama. Izvorno je to činila skupina pjevača i plesača sastavljena od predvodnika i plesača koji su tvorili zbor. I danas je često pjevanje pjesama koje čine tzv. čestitari.
Na Novu godinu su se razmjenjivali darovi u Engleskoj. Kršćani su od davnina dan Isusova rođenja smatrali i početkom nove godine, a to je vrijedilo u gotovo čitavoj Europi. Osim činjenice da se Nova godina često naziva Mladi Božić ili Mali Božić, o tome govore i stihovi poznate hrvatske božićne pjesme Narodi nam se: Narodi nam se kralj nebeski Od Marije, čiste Djevice Na tom mladom letu veselimo se Mladoga Kralja mi molimo
1691. godine Crkva je prihvatila 1. siječnja kao početak nove godine i sam blagdan Nove godine.
Od reformacije do danas Protestanti su osudili božićno slavlje. 1647. engleski su puritanci zabranili Božić u Engleskoj, a zabrana je nakon desetljeća ukinuta, ali su se svejedno mnogi protivili njegovu slavljenju. Istodobno se u kolonijaliziranoj Americi proširilo slavljenje Božića. U 19. stoljeću Britanci su oživljavali taj blagdan, a tome je pridonijela i objavljena knjiga Božićna priča Charlesa Dickensa. Isto se činilo i u Americi gdje su doseljeni Europljani širili kontinentske božićne tradicije, posebno njemačke.
Poslije se Božić proširio i na ostale dijelove svijeta. Za razliku od navedenih anglosaskih područja, u kontinentalnoj su Europi tradicije ostale gotovo netaknute te je slavljenje Božića postalo stoljetnom tradicijom.
Isusovo rođenje mini|Bronzino: Pastiri štuju Isusa
Prema Bibliji, Isusa, Božjeg Sina, rodila je Djevica Marija, uz pomoć svoga zaručnika Josipa u gradu Betlehemu. Car August zapovjedio je popisivanje stanovništva te su Josip i Marija krenuli na put. Zbog gužvi nisu mogli naći mjesto u svratištima te su naposljetku završili u staji, okruženi domaćim životinjama, gdje se Isus rodio.
Anđeli su pastirima dojavili vijest o Isusovu rođenju te su oni prvi vidjeli dijete. Poslije je zvijezda repatica dovela sveta tri kralja do Isusa.
mini|lijevo|Sveta tri kralja klanjaju se Isusu
Prizor u brojnim prikazima i umjetničkim djelima uključuje svetu obitelj, tri kralja (mudraca) - Baltazara, Melkiora i Gašpara, koji su Isusu donijeli darove - zlato, tamjan i smirnu. Često se prave i jaslice, koje uključuju figurice navedenih osoba, zajedno sa životinjama i stajom. Prve je jaslice napravio sveti Franjo Asiški, 1223. godine u prirodnoj veličini.
Prikaz rođenja Isusova po Lukinu Evanđelju (Lk 2, 1 - 7): U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta. Bijaše to prvi popis izvršen za Kvirinijeva upravljanja Sirijom. Svi su išli na popis, svaki u svoj grad. Tako i Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju - u grad Davidov, koji se zove Betlehem - da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom koja bijaše trudna. I dok su bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi. I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu.
Božićne relikvije Isusova pelenica Tkanina za koju se vjeruje da je u nju bio zamotan Isus pri rođenju i prikazanju u jeruzalemskomu hramu čuva se u dubrovačkoj katedrali. Tijekom Feste sv. Vlaha iznosi se u ophodu gradom zajedno s ostalim relikvijama. Pisani trag o dolasku pelenice u Dubrovnik potječe iz 1030., u kojemu se spominje kako je svećenik Ivan kolegi Srđu predao olovni kovčežić, u kojemu je pelenica i pismo s potvrdom vjerodostojnosti relikvije. Relikvije pelenice čuvale su benediktinke sve do 1380. Relikvija se spominje u zapisima o dubrovačkoj katedrali iz 1440., gdje u opisu Filipa de Diversisa stoji: „Ova presveta pelenica stoji u jednom kristalnom moćniku. Kada se baci u vatru, ona se užge, i kada se užgana odatle izvadi, postoje još bjelja, čišća i posve je netaknuta”. Djelić pelenice darovan je papi Piu IX. 1844. te se nalazi među moćima Lateranske bazilike. Božićne relikvije: Povijesni predmeti koji podsjećaju na Isusovo rođenje, Glas Koncila, br. 2531-2532 (dvobroj Božić 2022.), god. LXI., str. 44
Sveta kolijevka Sveta kolijevka (sacra culla), drveni dijelovi za koje se vjeruje da su bili dio jaslica u koje je Isus bio položen pri rođenju, čuva se u bazilici svete Marije Velike. Naziva se i Gospodinova postelja i relikvije svetih jaslica. Drži se da ju je donijela sveta Jelena križarica. Dugo godina postojao je običaj postavljanja relikvija u srednju lađu rimske bazilike, no zbog krhkosti se odustalo od takva načina štovanja. Znanstvenim istraživanjima utvrđeno je kako komad odgovara javoru, koji je u Isusovo vrijeme rastao u Svetoj zemlji. God. 2019. papa Franjo darovao je dio jaslica Latinskomu jeruzalemskomu patrijarhatu, i taj se relikvijar čuva u župnoj crkvi sv. Katarine u Betlehemu, pokraj Bazilike Rođenja.
Darovi kraljeva