thumb|250px|Ako postoji nešto što znaš, izreci to. Ako postoji nešto što ne znaš, istraži to.— Ilustracija na naslovnici francuske Encyclopédie iz 1772.; Istina u središtu slike okružena je svjetlom, a predstavljaju je dvije figure desno Filozofija i Razum.
Prosvjetiteljstvo, iluminizam ili doba razuma razdoblje je i pokret od 1650-ih do 1780-ih tijekom kojeg su intelektualne snage u Europi davale naglasak razumu (vidi racionalizam), analizi i individualizmu nasuprot tradicijskim linijama autoriteta. Promicali su ga filozofi i lokalni intelektualci u gradskim kavanama, salonima i ložama slobodnih zidara. Zagovornici prosvjetiteljstva dovodili su u pitanje i izazivali autoritet institucija koje su bile duboko ukorijenjene u društvu poput, primjerice, Katoličke Crkve, te se zalagali za reformu društva utemeljenom na znanosti i skepticizmu.
Mnogi su filozofi i znanstvenici pripadali tom razdoblju. Najpoznatiji od njih su Francis Bacon (1562. – 1626.), René Descartes (1596. – 1650.), John Locke (1632. – 1704.), Baruch Spinoza (1632. – 1677.), Pierre Bayle (1647. – 1706.), Voltaire (1694. – 1778.), Francis Hutcheson (1694. – 1746.), David Hume (1711. – 1776.), Cesare Beccaria (1738. – 1794.) i Isaac Newton (1642. – 1727.),Sootin, Harry. "Isaac Newton." New York, Messner(1955.) a u Njemačkoj su najpoznatiji prosvjetitelji bili Gotthold Ephraim Lessing (1729. – 1781.), Nicolai, Reimarus, Georg Christoph Lichtenberg (1742. – 1799.) i Immanuel Kant (1724. – 1804.). Svi su oni utjecali na društvo objavljujući vrlo popularne radove. Pod utjecajem ideja prosvjetiteljstva mnogi su se vladari sastajali s intelektualcima tog doba i pokušavali primijeniti njihove reforme, prihvaćajući suživot različitih religija, započevši proces koji će kasnije biti poznat kao prosvijećeni apsolutizam. U istom razdoblju prosvjetiteljstva pokrenuta je znanstvena revolucija predvođena Isaacom Newtonom.
Nove ideje i vjerovanja širile su se kontinentom potencirane i povećanjem pismenosti među pučanstvom. Među najznačajnijim prosvjetiteljskim djelima bila je Encyclopédie (1751. – 1772.) koju su uredili Denis Diderot i (nakon 1759.) Jean le Rond d'Alembert. Uz Montesquieua, Voltairea i Rousseaua krug enciklopedista je bio filozofski najradikalniji (još i Helvetius, Holbach). Prodano je oko 25 000 kopija ove enciklopedije u 35 svezaka, polovica od njih izvan Francuske. Književna djela kao Voltaireovi Dictionnaire philosophique (Filozofski rječnik, 1764.) i Lettres philosophiques (Filozofska pisma, 1733.) bili su revolucionarna štiva koja su širila ideale prosvjetiteljstva. Neki od tih ideala pokazala su se vrlo utjecajnim i odlučujućim tijekom Francuske revolucije 1789. godine. Nakon revolucije uslijedio je suprotni intelektualni pokret poznat kao romantizam.
Korištenje pojma Pojam "prosvjetiteljstvo-iluminizam" (njemački Aufklärung, engleski Enlightenment, talijanski illuminismo) proizlazi iz francuske filozofije kao istovrjednik francuskog pojma Lumières (prvi ga je put koristio Dubos 1733. a postao je uobičajen oko 1751.). Na njemačkom govornom području ustalio se pojam Aufklärung (od aufklären = osvjetliti; sich aufklären = razbistriti) prema Kantovom eseju iz 1784. "Beantwortung der Frage: Was ist Aufklärung?" ("Odgovoriti na pitanje: što je to prosvjetiteljstvo?").
Međutim, povjesničari se nikad nisu slagali oko definicije prosvjetiteljstva, kao ni oko njegovog kronološkog i geografskog raspona. Pojmovi kao "les Lumières" (francuski), "illuminismo" (talijanski), "ilustración" (španjolski) i "Aufklärung" (njemački) odnosili su se na samo djelomično preklapajuće pokrete. Tek nakon kasnog 19. stoljeća engleski su se znanstvenici složili što podrazumijevaju pod pojmom "prosvjetiteljstva".
Historiografija prosvjetiteljstva počela je istovremeno kad i sam period, iz djela samih "figura prosvjetiteljstva" koji su pisali o vlastitim djelima. Dominantni element je intelektualni nazor kojeg su oni zauzeli. D'Alembertovo djelo Preliminary Discourse of l'Encyclopédie pruža čitatelju uvid u povijest prosvjetiteljstva kao i kronološku listu dostignuća u području općeg znanja, od kojih je Encyclopédie predstavljena kao vrhunac.Jean le Rond d'Alembert, Discours préliminaire de l'Encyclopédie
Drugi, više filozofski primjer toga je takmičenje u pisanju eseja iz 1783. (takmičenja u pisanju bila su uobičajena pojava u ono doba) u organizaciji berlinskog časopisa Berlinische Monatsschrift na zadanu temu: "Što je prosvjetiteljstvo?". Židovski filozof Moses Mendelssohn bio je među onima koji su se odazvali, te je definirao prosvjetiteljstvo kao proces kojim se čovjek educira koristiti razum (Jerusalem, 1783.).Outram, 1. D'Alembert's introduction to l'Encyclopédie, for example, along with Immanuel Kant's essay response (the "independent thinkers"), both support the later model.
Immanuel Kant je također napisao odgovor i definirao prosvjetiteljstvo kao "čovjekovo oslobođenje od vlastitog samonametnutog starateljstva", starateljstva opisanog kao "čovjekovu nesposobnost u korištenju svog razumijevanja bez usmjeravanja izvana".Immanuel Kant, "What is Enlightenment?", 1. Za Kanta je prosvjetiteljstvo bilo "konačno odrastanje čovječanstva, emancipacija čovjekove svijesti od nezrelog stanja neznanja." Prema povjesničaru Royu Porteru, teza o oslobođenju ljudskog uma od dogmatskog stanja neznanja koja je prema njegovom tumačenju bila prevalentna u ono doba srž je onoga što je doba prosvjetiteljstva pokušalo doseći.
Prema Bretrandu Russelu, međutim, prosvjetiteljstvo je faza jednog postupnog razvoja, koji je započeo još u antici, a razum i preispitivanje postojećeg poretka bili su stalni ideali kroz cijelu povijest.Russell, Bertrand. A History of Western Philosophy. str. 492. – 494. Russell objašnjava da je prosvjetiteljstvo na posljetku proizašlo iz protestantske reakcije na katoličku protureformaciju, kad su se filozofski stavovi iz zadnje dvije stotine godina konačno kristalizirali u koherentan svjetonazor. Russel smatra da su se mnogi od filozofskih stavova, kao preferiranje demokracije u odnosu na monarhiju, u početku pojavili među protestantima ranog 16. stoljeća kao opravdanje njihove želje za raskidom odnosa s papom i Katoličkom crkvom. Premda su mnoge od tih filozofskih ideala kasnije preuzeli i katolici tijekom 18. stoljeća, prosvjetiteljstvo je prema Russelovom mišljenju glavna manifestacija raskola kojeg je započeo Martin Luther.
Chartier (1991.) objašnjava da je prosvjetiteljstvo izmišljeno u kasnijem razdoblju u svrhu postizanja političkih ciljeva. On tvrdi da su osnovni tekst kanona prosvjetiteljstva izmislili vođe Francuske revolucije, tako što su izabrali određene autore i identificirali ih sa samim pokretom prosvjetiteljstva kako bi legitimirali svoju republikansku političku agendu.Chartier, Roger. The Cultural Origins of the French Revolution (1991). The argument is expanded in Daniel Brewer, The Enlightenment Past: Reconstructing Eighteenth-Century French Thought Cambridge University Press, 2008.
Jonathan Israel odbacuje pokušaje postmodernih i marksističkih povjesničara da se revolucionarne ideje tog razdoblja interpretiraju kao puki nusprodukti socijalnih i ekonomskih transformacija.Israel, Jonathan I. A Revolution of the Mind: Radical Enlightenment and the Intellectual Origins of Modern Democracy. Princeton, 2010., str. 49. – 50. On se umjesto toga fokusirao na povijest ideja u razdoblju od 1650. do kraja 18. stoljeća, te tvrdi da su same ideje uzrokovale promjene koje su najzad dovele do revolucija u zadnjoj polovici 18. i početkom 19. stoljeća.Israel, Jonathan I. Enlightenment Contested. Oxford University Press, 2006, pp. v – viii. Israel objašnjava da se zapadna civilizacija do 1650-ih temeljila "na široko prihvaćenoj jezgri vjere, tradicije i autoriteta".Israel, Jonathan I. Radical Enlightenment; Philosophy and the Making of Modernity 1650–1750. Oxford University Press, 2002., str. 3.
Do tog razdoblja većina intelektualnih rasprava vrtila se oko "konfesionalnog" – tj. oko katoličkih, luteranskih, kalvinističkih i ananglikanskih pitanja, a glavni cilj tih diskusija bilo je određivanje koji će vjerski blok imati "monopol istine i Bogom dan naslov autoriteta".Israel 2002., str. 4. Nakon tog razdoblja sve što se prije temeljilo na tradiciji dovedeno je u pitanje i često zamijenjeno novim konceptima u svjetlu filozofskog razmišljanja. Nakon druge polovice 17. stoljeća i tijekom 18. stoljeća "ustalio se opći proces racionalizacije i sekularizacije i ubrzo je potisnuo stoljećima staru hegemoniju teologije na području znanja", tako da su religijske rasprave postale od sekundarnog značaja u korist "ekskalirajućeg konteksta konfrontacije između vjere i skepse".
Vremensko razdoblje
Ne postoji suglasje oko točnog početka doba prosvjetiteljstva, najčešće se kao početak prosvjetiteljstva uzima početak 18. stoljeća (1701.) ili sredina 17. stoljeća (1650.). Ako se njegov početak povuče natrag do sredine 17. stoljeća, prosvjetiteljstvo vuče svoje podrijetlo iz Descartesovog' Discours de la méthode, objavljenog 1637. U Francuskoj se često kao početak smatra Newtonova Principia Mathematica iz 1687.J. B. Shank, The Newton Wars and the Beginning of the French Enlightenment (2008.), "Introduction" Mnogi povjesničari i filozofi smatraju da je prosvjetiteljstvo počelo kad je Descartes pomaknuo epistemološku bazu od vanjskog autoriteta na unutarnju izvjesnost njegovom frazom cogito ergo sum objavljenom 1637.Martin Heidegger (2002) The Age of the World Picture quotation: Ingraffia, Brian D. (1995) Postmodern theory and biblical theology: vanquishing God's shadow p.126Norman K. Swazo (2002) Crisis theory and world order: Heideggerian reflections str. 97. – 99.
Kao kraj prosvjetiteljstva većina znanstvenika uzima zadnje godine 18. stoljeća: ili Francusku revoluciju 1789. ili početak Napoleonskih ratova (1804. – 1815.).
Osim toga, pojam "prosvjetiteljstvo" smatra se anakronim i često se primjenjuje i na druga razdoblja. U svom djelu "Dijalektika prosvjetiteljstva", Max Horkheimer i Theodor W. Adorno vide, na primjer, nagli razvoj društva u 20. stoljeću kao kasnu posljedicu prosvjetiteljstva: ljudi su se samoproglasili "gospodarima" svijeta oslobođenog magije, istina se podrazumijeva kao sustav, racionalnost je postala instrument i ideologija kojom aparati moći čuvaju vlast, civilizacija je kliznula u barbarstvo i fašizam, civilizacijski efekti prosvjetiteljstva preokrenuli su se u njihovu suprotnost; i baš je to, kako tvrde oni, posljedica problematične strukture načina razmišljanja u prosvjetiteljstvu. Jürgen Habermas se ne slaže s nazorom svojih učitelja (Adorna i Horkheimera) o prosvjetiteljstvu kao procesu propadanja. On priča o "nedovršenom projektu modernosti"Die Moderne – Ein unvollendetes Projekt. Philosophisch-politische Aufsätze, Leipzig 1990. koji, u procesu komunikacijskog djelovanja, uvijek zahtijeva racionalno razmišljanje.
Ciljevi
thumb|200px|upright|Njemački filozof Immanuel Kant Iako su mislioci prosvjetiteljstva općenito dijelili sličan skup vrijednosti, njihova su se filozofska gledišta i metodološki pristup u postizanju ciljeva bitno razlikovali i često su bili kontradiktorni. Kao što je Outram primijetio, prosvjetiteljstvo je obuhvaćalo "mnoge različite puteve, koji su se i geografski i vremenski razlikovali, ka postizanju zajedničkih ciljeva napretka, tolerancije i uklanjanja zlouporaba unutar crkve i države".Outram, Dorinda. Panorama of the Enlightenment. Getty Publications, 2006., str. 29.
U svojem eseju "Što je prosvjetiteljstvo?" (1784.), Immanuel Kant ga jednostavno opisuje kao slobodu pojedinca da koristi vlastitu inteligenciju. U širem smislu, prosvjetiteljstvo je okarakterizirano povećanim empirizmom, znanstvenom preciznošću i redukcionizmom, paralelno s povećanim dovođenjem u pitanje religiozne ortodoksije.