Arapsko-izraelski rat 1948., znan i kao Izraelski rat za neovisnost (hebrejski מלחמת העצמאות or מלחמת הקוממיות, Milhemet HaAtzma'ut; arapski حرب 1948, rat iz 1948.) je bio prvi u nizu ratova između Izraela i arapskih država u sklopu Bliskoistočnog sukoba. Za Izraelce, rat označava uspostavu hebrejske države Izrael, dok za palestinske Arape označava početak pojma „al Nakba“ („Katastrofa“) zbog egzodusa stotina tisuća palestinskih izbjeglica iz Izraela te njihove zabrane povratka, ali i želje za osnutkom palestinske države.
Sve je počelo 1947. kada su Ujedinjeni narodi usvojili rezoluciju 181 kojom bi se palestinski mandat razdvojio na arapsku i izraelsku državu, ali koji su odbile arapske države. Nakon Holokausta, porasli su zahtjevi za osnutkom hebrejske države kojom bi se omogućila domovina za židovsku naciju. Razni Židovi su smatrali da je za to najpogodnija tadašnja Palestina, kolijevka hebrejske nacije. Deseci tisuća židovskih imigranata s godinama se doseljavalo u to područje, no Arapi nisu blagonaklono gledali na došljake i htjeli su da Palestina postane arapska država.
David Ben-Gurion proglasio je Izrael neovisnom državom 14. svibnja 1948. pa je usljedilo priznanje SAD-a i Sovjetskog Saveza, no arapske države su proglasile rat: vojska iz Sirije, Iraka, Saudijske Arabije, Transjordana, Egipta i Libanona ušla je na teritorij britanskog mandata Palestine i napala novoosnovani Izrael.Britannica Arab-Israeli wars Ipak, Izrael je odbio napad i ipak postao neovisna država, pri tom pripajajući i oko 40 % teritorija koji je bio namijenjen Palestini. Gaza je pripala Egiptu a Zapadna obala Jordanu. U ratu je poginulo najmanje 11.000 ljudi.
Uvod Zemlja Izraela (Eretz Israel) postojbina je židovskog naroda. Ondje je formiran njezin nacionalni, kulturni i vjerski identitet. Na tom tlu postojale su povijesne židovske države poput Kraljevine Izraela, Kraljevine Judeje i Hašmonejske Kraljevine, kao i Židovske autonomije poput Provincije Jehud i rimske Provincije Judeje čije uništenje nakon neuspijela ustanka u 1. stoljeću predstavlja osnovu židovske dijaspore.https://mfa.gov.il/MFA/AboutIsrael/History/Pages/Facts%20about%20Israel-%20History.aspxTijekom 1. stoljeća u Zemlji Izraela živjelo je oko 2,500 000 Židova,https://web.archive.org/web/20180820105737/https://pdfs.semanticscholar.org/37f9/76b1ef3efc9d44daa3f00846f6ec06905efe.pdf strana 5 a Židovi su bili većinsko stanovništvo do arapskog osvajanja u 7. stoljeću.Moshe Gil, A History of Palestine: 634–1099, strana 3 Početkom 1800-ih, na području Palestine živjelo je manje od 25.000 Židova.Britannica Israel1918. od oko 275 000 stalnog i nomadskog stanovništva.https://web.archive.org/web/20180820105737/https://pdfs.semanticscholar.org/37f9/76b1ef3efc9d44daa3f00846f6ec06905efe.pdfVelika Britanija je stavila taj teritorij pod svoj mandat, nakon što je on bio pod dugogodišnjom vlašću Otomanskog carstva. Prema popisu stanovništva iz 1922., Palestina je imala 752.048 stanovnika, od čega su muslimani činili 78,3 %, Židovi 11,1 %, kršćani 9,5 % a ostali oko 1 % stanovništva.Bickerton & Hill 2003., str. 43. Citira statistiku popisa stanovništva koje je iznio Janowsky 1975. Ipak, britanska vlada i Balfourova deklaracija 1917. obećale su Židovima domovinu u Palestini. lijevo|mini|200px|Tiberijada kraj Galilejskog jezera 1928. S vremenom, to je područje počelo biti naseljavano od Židova koji su bježali od progona iz Europe. Imigracija masovnih razmjera i pozivi na osnutak hebrejske države izazvali su nasilne prosvjede Arapa, većinom zbog straha da bi Cionizam mogao rezultirati izbacivanjem nežidovskog dijela stanovništva. Prema službenim podacima, 367.845 Židova i 33.304 nežidova je imigriralo legalno u Palestinu između 1920. i 1945.A Survey of Palestine 1946., str. 185
Usljedili su Nemiri u Palestini 1920. i Nemiri u Jaffi, a 1929. 67 Židova je ubijeno u Hebronu dok su preživjeli evakuirani od Britanaca. Od 1936. do 1939. britanske snage su morale zaustaviti veliku pobunu Arapa, dok je oko 20.000 dobrovoljaca u Haganahu provodilo racije u arapskim selima. Rashid Khalidi komentira da su pobune i događaji koji su slijedili, ponajviše britanska represija, imali negativne utjecaje na palestinsko nacionalno vodstvo, društvenu koheziju i vojne sposobnosti koji su doprinijeli ishodu događajima 1948.Khalidi 2001., str. 29.
Britanci su 1939. uveli zakon kojim se ograničava židovska imigracija, što je pak pridonijelo pobuni Židova protiv Britanaca. Ipak, od 1936. britanska vlada pomogla je u treniranju, naoružavanju i financiranju u nizu sigurnosnih službi u suradnji sa židovskom agencijom. Kada je izbio Drugi svjetski rat, Anthony Eden, britanski ministar obrane, odlučio je unovačiti arapske i židovske jedinice u britansku vojsku, regiment Royal East Kent. Prema izraelskom ministarstvu vanjskih poslova, otprilike 26.000 palestinskih Židova prijavilo se u britansku vojsku kako bi se borili protiv sila osovine. Britanska obavještajna služba je također trenirala i malu jedinicu pod vodstvom Moshea Dayana u slučaju invazije Trećeg Reicha. No nakon završetka rata sve oružje dobrovoljaca je zaplijenjeno.
Prema popisu stanovništva iz 1931., Palestina je imala 1.033.314 stanovnika, od čega su muslimani imali 759.700 pripadnika (74 %), Židovi 174.606 (17 %), kršćani 88.907 (9 %) i ostali (1 %). Nakon 1945., procjenjuje se da je već živjelo 600.000 Židova na tom području.
UN-ov plan podjele
29. studenog 1947. UN-ova skupština odobrila je plan rezolucije 181 kojim se predviđa rješenje arapsko-židovskog sukoba podjelom britanskog mandata Palestine na dvije države. Arapska strana bi između ostalog dobila enklavu Jaffa. Zbog važne religiozne važnosti, jeruzalemsko područje, u koje je bio uključen i Betlehem, je predviđeno da postane neutralna zona pod administracijom UN-a. Iako su obje strane kritizirale taj plan, Židovi su pozitivno gledali na rezoluciju.
Britanski mandat Palestine obuhvaćao je tada površinu od 26.320 km2. Godine 1947. britanska vlada objavljuje da namjerava odustati od mandata i prepustiti pitanje palestine Ujedinjenim narodima. Posebna komisija usvaja rezoluciju 181. od 29. studenog 1947. i predlaže sljedeći plan podjele: britanski mandat Palestina dijeli se na dvije države, arapsku i židovsku, povezane ekonomskom unijom te područje Jeruzalema pod međunarodnim nadzorom židovska država bi obuhvaćala 56% zemlje (uključujući pustinju Negev),Palestine, Israel - UN Partition plan , merip.org. Preuzeto 1. kolovoza 2009. tj. oko 14.700 km2 površine, s 498.000 Židova i navodno samo 497.000 nežidova. Određeni demografski podaci pokazuju još gori odnos po Židove i UN pošto su Arapi po njima trebali činiti 51 % stanovništva Izraela. arapska država bi obuhvaćala 43% zemlje, tj. oko 11.300 km2 površine, s 807.000 nežidova i 10.000 Židova jeruzalemsko područje imalo bi 105.000 nežidova i 100.000 Židova i obuhvaćalo 1 % površine, tj. oko 300 km2.
Dok su Židovi, kojih je tada u cijeloj Palestini bilo 31 %, prihvatili plan, palestinski Arapi su ga potpuno odbacili, jer su smatrali da cijeli teritorij pripada njima. Da bi shvatili ispravnost njihovog pogleda ne smijemo zaboraviti da su Židovi činili većinu samo na području grada Jaffe dok su u svih drugih 15 teritorijalnih područja Arapi bili većina po popisu stanovništva iz 1945. godine.
Prva faza rata (studeni 1947. – travanj 1948.) lijevo|mini|180px|Zgrada u Ben Yehuda ulici u Jeruzalemu 22. veljače 1948. uništena je autom bombom od ljudi Amina al-Husseinija Dan nakon prihvaćanja UN-ove rezolucije, sedam Židova je ubijeno od Arapa u Palestini u tri različita incidenta: tri Arapa su napala autobus koji je išao iz Netanye u Jeruzalem, te su ubili pet židovskih putnika. Pola sata kasnije napadnut je drugi autobus na kojem je poginuo jedan putnik. Kasnije tog dana, mladić je upucan u Jaffi.Gilbert 1998., str. 155"7 Židova ubijeno", The Palestine Post, 1. prosinca 1947, str. 1 U Jeruzalemu arapsko više vijeće je proglasio trodenvni štrajk, najavilo masovne demonstracije te pozvalo Britaniju da Palestinu preda Arapima. Do 11. prosinca 1947. The Times je objavio da je u nemirima poginulo oko 130 ljudi, od kojih su 70 bili Židovi, 50 Arapi a trojica britanski vojnici."Sukobi u Jeruzalemu", The Times, 12. prosinca 1947., str. 4; izdanje 50942; col E. Istodobno, Irgun i Lehi su pojačali napade na britanske vojnike. Arapski vojnici su pak počeli organizirati Palestince u izvođenju gerilskih napada na Židove.
22. veljače 1948. Hajj Amin al-Hussein i njegovi ljudi organizirali su tri eksplozije auto bombe koje su detonirale u glavnoj Ben Yehuda ulici u Jeruzalemu i koje su ubile 52 Židova, te ranile još 123 ljudi. Prema opisima, trojica muškaraca preobučena u birtanske vojnike, ušla su u ulicu s jednim blindiranim autom i dvama kamiona. U kamionima su bili eksplozivi koje su zapalili i pobjegli. Abdel Khader El Husseini je navodno naredio bombaški napad kako bi istjerao Židove iz grada.
S vremenom se broj arapskih frakcija počeo koncentrirati protiv Židova. Najveća je skupina bila dobrovoljna Arapska vojska oslobođenja. S vremenom su arapski vojnici potpuno odsjekli cestu koja povezuje Tel Aviv i Jeruzalem.
Druga faza rata (travanj 1948. – svibanj 1948.) desno|mini|220px|Etnička struktura Jeruzalema 1947: smeđa boja su Arapi, plava Židovi Arapi su stavili Jeruzalem pod opsadu, ali je Haganah nastavila borbu i privremeno otvorila cestu do grada. 9. travnja dogodio se masakr kod naselja Deir Yassin u kojem je poginulo 107 Arapa. Iako je Ben-Gurion odbacio da je znao išta o pokolju, događaji u Deir Yassinu su izazvali paniku među Arapima.
13. travnja Arapi su napali medicinski konvoj koji je putovao u Hadassah bolnicu i ubili 77 doktora, medicinskih sestara i ostali židovskih civila.The Hadassh Convoy Massacre Zionism-israel.com. Preuzeto 25. srpnja 2011. Ipak, židovske jedinice su na kraju uspjele prekinuti blokadu Jeruzalema.
U pregovorima 10. svibnja između Yishuva i Jordanskog kralja Abdullaha, obje strane su htjele spriječiti stvaranje Palestinske države. Jordan je planirao pripojiti arapske dijelove teritorija te je Židovima ponudio samo autnomiju, što su oni odbili. Ipak, izuzev jedne iznimke, jordanske snage nisu napadale židovska područja u Palestini tijekom rata. 13. svibnja Arapska liga se složila poslati svoje trupe u Palestinu čim završi britanski mandat.
Treća faza (svibanj 1948. – lipanj 1948.)
14. svibnja 1948. David Ben-Gurion je u Tel Avivu pred mnoštvom javno proglasio Izrael neovisnom državom, dan prije isteka britanskog mandata. Time je nakon 2000 godina ponovno obnovljena hebrejska država. Tijekom objave neovisnosti, Gurion je održao govor za javnost:
Sljedećih dana oko 1.000 libanonskih, 5.000 sirijskih i 10.000 egipatskih vojnika počelo je invaziju na novo osnovanu državu. Jordanski vojnici su napali područje oko Jeruzalema, uz pomoć Saudijske Arabije, Libije i Jemena. Arapska liga je također objavila da odbija rezoluciju 181.
Izrael, SAD i Sovjetski savez nazvali su arapsku invaziju agresijom, Glavni tajnik UN-a Trygve Lie je sukob nazvao „prvom oružanom agresijom koju je svijet vidio od završetka Drugog svjetskog rata“.Israeli 2002., str. 50 Kina je pak bila na strani Arapa.