Meningitis je upala zaštitnih ovojnica koje obavijaju mozak i leđnu moždinu, a koje poznajemo i kao moždane ovojnice. Upalu mogu prouzročiti infekcije virusima, bakterijama ili drugim mikroorganizmima, rjeđe i lijekovima. Meningitis je bolest koja može ugroziti život, jer je upala u blizini mozga i leđne moždine pa se stoga to stanje smatra hitnim slučajem.
Najčešći simptomi meningitisa su glavobolja i ukočenost vrata koji su povezani s groznicom, smetenošću ili promijenjenim stanjem svijesti, povraćanjem te preosjetljivosti na svjetlost (fotofobija) i glasne zvukove (fonofobija). Djeca često pokazuju samo nespecifične simptome kao što su razdražljivost i mamurluk. Ako se pojavi i osip može se raditi o posebnom uzroku meningitisa. Meningitis uzrokovan meningokoknom bakterijom može, na primjer, pratiti karakterističan osip.
Punkcija likvora dijagnosticira ili isključuje meningitis. Igla se ubode u kanal kralježnice kako bi se izvukao uzorak cerebrospinalne tekućine (CSF), koja okružuje mozak i leđnu moždinu. Cerebrospinalna tekućina se ispituje u laboratoriju. Prvi korak u liječenju akutnog meningitisa je neposredna primjena antibiotika i, ponekad, antivirusnih lijekova. Kortikosteroidi se također mogu primijeniti kako bi se izbjeglo širenje upale. Meningitis može dovesti do ozbiljnih dugotrajnih posljedica kao što su gluhoća, epilepsija, hidrocefalus i smanjene umne sposobnosti. To se ponajprije dešava, ako se bolest odmah ne liječi. Neki oblici meningitisa (posebno onih povezanih s meningokokom, hemophilusom influenzae tipa B, pneumokokom ili virusom zaušnjaka, infekcijama mogu se spriječiti imunizacijom.
Znaci i simptomi Klinička slika mini|250px|Ukočenost vrata, epidemija meningitisa u Texasu 1911.–1912. godine Najčešći znak bolesti u odraslih je jaka glavobolja, koja se javlja u gotovo 90 % slučajeva bakterijskog meningitisa, a praćena je krutošću vrata (krutost se iskazuje kao nemogućnost da vrat nagnemo naprijed zbog povećanog mišićnog tonusa i ukočenosti). Klasična trijada dijagnostičnih pokazatelja je ukočenost vrata, nenadana visoka groznica i promijenjeno stanje svijesti. Ipak, sva tri znaka se pojavljuju u samo 44–46 % slučajeva bakterijskog meningitisa. Ne postoji li niti jedan od ta tri simptoma, vrlo je mala vjerojatnost da se radi o meningitisu. Drugi znaci koji se obično povezuju s meningitisom uključuju preosjetljivost na jasnu svjetlost fotofobija i fonofobiju (osjetljivost na jake zvukove). Mala djeca obično ne pokazuju gore spomenute simptome, već mogu samo biti razdražljivi i mogu imati loš izgled. Pri djeci do šest mjeseci može se ispupčiti fontanela (mekana točka na dječjoj glavici). Drugi znaci koji razlikuju meningitis od drugih manje opasnih bolesti kod male djece su bolovi u nogama, hladni udovi i donekle nenormalna boja kože.
Ukočenost vrata se javlja u 70 % slučajeva bakterijskog meningitisa kod odraslih. Drugi znaci upale moždane ovojnice uključuju prisutnost Kernigovog znaka ili Brudzińskijevog znaka. Kernigov je znak potvrđen kod osobe u ležećem položaju i koja ima savinute noge tako da kuk i koljeno tvore kut od 90 stupnjeva. Pokazuje li osoba siguran Kernigov znak, tada postupno pojačavanje boli smanjuje mogućnost pasivnog istezanja koljena. Siguran Brudzinskijev znak se javlja kada slučajno pognuti vrat izazove nevoljnu fleksiju koljena i kuka. Iako se i Kerningov i Brudzinskijev znak normalno ispituju da bi se dijagnosticirao meningitis, osjetljivost tih testova je ograničen. Ipak, oba imaju vrlo dobru specifičnost pri dijagnosticiranju: to su znaci koji se rijetko javljaju kod drugih bolesti. Drugi test, poznat pod nazivom jolt accentuation maneuver pomaže da se kod osoba koje imaju groznicu i glavobolju odredi radi li se o meningitisu. Od pacijenta se zahtijeva da brzo vrti glavom - ako ti pokreti ne pojačavaju glavobolju, vjerojatno se ne radi o meningitisu.
Meningitis kojeg je prouzročila bakterija Neisseria meningitidis (poznati kao "meningokokni meningitis") može se razlikovati od meningitisa drugih uzročnika po petehijalnem osipu, koji se vrlo brzo širi i koji može prethoditi drugim simptomima. Taj se osip sastoji od brojnih, malih, nepravilnih ljubičastih ili crvenih mrlja (“petehija”) po tijelu, nogama, sluznicama, spojnici oka i (povremeno) na dlanovima i stopalima. Osip uglavnom ne izbijeli; crvenilo ne nestane kad se na osip pritisne prstom ili čašom. Iako se osip ne mora pojaviti kod meningokoknog meningitisa, ipak je relativno specifičan za to oboljenje; povremeno se može javiti kod meningitisa uzrokovanih drugim bakterijama. Drugi način određivanja uzroka bolesti mogu biti mrlje na koži izazvane bolešću ruku, stopala i ustiju i genitalni herpes. Jedno i drugo je povezano s različitim oblicima virusnog meningitisa.
Rane (prve) komplikacije mini|250px|Charlotte Cleverley-Bisman je oboljela od teškog menigokoknog meningitisa kao malo dijete; u njenon slučaju, petekijalni osip je uznapredovao u gangrenu što je zahtijevalo amputaciju svih udova. Preživjela je bolest i postala dijete s naslovne strane u kampanji cijepljenja protiv meningitisa na Novom Zelandu. Dodatne se komplikacije mogu javiti u ranom stadiju bolesti i mogu zahtijevati specifično liječenje, a ponekad ukazuju i na vrlo teško oboljenje ili na još gore prognoze. Zaraza može izazvati sepsu, sindrom sistemske upalne reakcije pad krvnog tlaka, ubrzani rad srca, visoku ili nenormalno nisku temperaturu i ubrzano disanje. Vrlo nizak krvni tlak se može javiti u ranoj fazi bolesti, naročito, iako ne isključivo, kod meningokoknog meningitisa; to stanje može dovesti do nedovoljnog dotoka krvi u druge organe. Raspršena intravaskularna koagulacija, pretjerana aktivacija ugrušavanja krvi može opstruirati protok krvi u organe i, paradoksalno, povećati opasnost od iskrvavljenja. Gangrena udova se može pojaviti u menigokoknoj bolesti. Teške menigokokne i pneumokokne zaraze mogu prouzročiti krvarenje u nadbubrežnoj žlijezdi i dovesti do Waterhouse-Friderichsenovog sindroma, koji je obično fatalan.
Moždano tkivo može oteći (edem), pritisak unutar lubanje se može povećati i mozak se može uklještiti (moždana hernijacija) kroz bazu lubanje. Takvo stanje prouzroči smanjenu razinu svijesti, gubitak zjeničnog refleksa na svjetlost i nenormalno držanje tijela. Upala moždanog tkiva može također opstruirati normalan protok cerebro-spinalne tekućine/likvora (CSF) oko mozga uzrokujući hidrocefalus. Konvulzije se mogu javiti zbog različitih uzroka: u djece su konvulzije uobičajene u ranim fazama meningitisa (u 30 % slučajeva) i ne moraju ukazivati na temeljni uzrok. Konvulzije mogu biti posljedica povećanog pritiska u području moždanog tkiva zahvaćenog upalom. Žarišne konvulzije (konvulzije koje uključuju jedan od udova ili jedan dio tijela), neprekidne konvulzije, konvulzije u kasnijoj fazi te one koje je teško lijekovima držati pod kontrolom ukazuju na slabiji krajnji i zakašnjeli ishod bolesti.
Upala moždanih ovojnica može dovesti do oštećenja moždanih živaca, živaca koji izlaze iz moždanog debla i koji opskrbljuju glavu i područje vrata te koji, pored ostalog, upravljaju pokretanjem očiju, mišića lica i sluhom. Vizualni simptomi i gubitak sluha mogu ustrajati i nakon prestanka bolesti. Upala mozga (encefalitis) ili njegovih krvnih žila (moždani vaskulitis), isto tako kao i nastanak krvnih ugrušaka u venama (cerebralna venska tromboza), može dovesti do malaksalosti, gubitka osjetljivosti, ili nenormalnog funkcioniranja dijela tijela kojim pogođeni dio mozga upravlja.
Uzroci Meningitis je tipično uzrokovan infekcijom mikororganizmima. U većini slučajeva uzročnici su virusi, a sljedeći po redoslijedu su bakterije, gljivice i praživotinje. Meningitis mogu uzrokovati i razni neinfekciozni čimbenici. Slučajevi meningitisa, kod kojih nije bilo moguće dokazati bakterijsku infekciju nazivaju se aseptičnim meningitisom. Ovaj oblik meningitisa je obično uzrokovan virusima, ali može biti uzrokovan i bakterijskom infekcijom, koja je djelomice izliječena, pa se u moždanim ovojnicama bakterije više ne nalaze, ili patogenima koji inficiraju prostore uz moždane ovojnice (pr. sinusitis). Aseptični meningitis može biti posljedica endokarditisa, infekcije srčanih zalistaka, s kojih se u krv otkidaju male nakupine bakterija. Aseptični meningitis može nastati i zbog infekcije spirohetama, vrstom bakterija u koje spada Treponema pallidum (uzročnik sifilisa) i Borrelia burgdorferi (uzročnik Lymeske bolesti). Meningitis se može razviti u sklopu malarije (infekcija mozga malarijom) ili infekcije amebama, kao što je Naegleria fowleri, a do zaraze kojom dolazi u slatkim vodama (amebni meningitis).
Bakterijski meningitis Vrste bakterija koje uzrokuju meningitis se razlikuju s obzirom na dobne skupine. U prijevremeno rođene djece i novorođenčadi u dobi do tri mjeseca, česti uzročnici su streptokoki skupine B (podtipovi III koji se i normalno nalaze u rodnici, uglavnom su uzrok infekcije u prvom tjednu života) i bakterije koje se normalno nalaze u probavnom sustavu kao što je Escherichia coli (nosilac K1 antigena). Listeria monocytogenes (serotip IVb) može biti uzročnik infekcije u novorođenčadi, a pojavljuje se u epidemijama. U starije djece uzročnik je često Neisseria meningitidis (meningokok) i Streptococcus pneumoniae (serotipovi 6, 9, 14, 18 i 23) a u djece ispod pet godina života Haemophilus influenzae tipe B (u zemljama u kojima nije organizirano cijepljenje). U odraslih, Neisseria meningitidis i Streptococcus pneumoniae zajedno uzrokuju 80 % slučajeva bakterijskog meningitisa. Opasnost od infekcije s Listeriom monocytogenes je povećana u osoba starijih od 50 godina. Uvođenje cijepljenja protiv pneumokoka smanjilo je učestalost pneumokoknog meningitisa i u odraslih i u djece.
Nedavna trauma lubanje može omogućiti bakterijama iz nosa da uđu u moždane ovojnice. Na sličan način, naprave u području mozga i mekih ovojnica poput cerebralnih shuntova, ekstraventrikularnih drenaža ili Ommaya rezervoara, povećavaju opasnost od razvoja meningitisa. U tim je slučajevima povećana vjerojatnost infekcije stafilokokima, Pseudomonasom Aeruginosa i drugim Gram negativnim bakterijama. Ovi su patogeni također povezani s meningitisom u osoba s oslabljenim imunosnim sustavom. U malog broja ljudi, infekcije u području glave i vrata, poput upale srednjeg uha ili mastoiditisa, mogu dovesti do meningitisa. Nosioci umjetne pužnice zbog gluhoće u većoj su opasnosti od pneumokoknog meningitisa.
Tuberkulozni meningitis, uzrokovan Mycobacterium tuberculosis, je učestaliji u osoba iz zemalja u kojima je tuberkuloza endemska bolest, ali se pojavljuje i u bolesnika s bolestima imunosnog sustava, kao što je AIDS.
Recidivirajući bakterijski meningitis može biti posljedica trajnih anatomskih oštećenja, kako urođenih, tako i stečenih, ili poremećaja imunosnog sustava. Anatomska oštećenja dovode do povezanosti okoliša i živčanog sustava. Najčešći uzrok recidivirajućeg meningitisa je prijelom lubanje, osobito u području baze, ili kada prijelomna pukotina zahvaća ili se širi prema sinusima i petroznom dijelu sljepoočne kosti. Oko 59 % slučajeva recidivirajućeg meningitisa nastaje zbog anatomskih poremećaja, 36 % zbog imunodeficijencija (poput nedostatnosti komplementa, koje stvaraju sklonost osobito recidivirajućem meningokoknom meningitisu), a 5 % zbog dugotrajnih infekcija u područjima neposredno uz moždane ovojnice.
Virusni
Virusi koji uzrokuju meningitis su enterovirusi, Herpes simplex virus tip 2 (rjeđe tip 1), Varicella zoster virus (uzročnik vodenih kozica i herpes zostera), virus mumpsa, HIV, i LCMV.
Gljivice