250px|desno|mini|Naslovnica knjižice Hrvatsko državno pravo (1944.) Hrvatsko državno pravo pojam je kojem se ponekad pridružuju i pojmovi hrvatskog povijesnog i hrvatskog prirodnog prava, a označava skup povijesnih i državno-pravnih činjenica na kojima je utemeljena težnja hrvatskog naroda za očuvanjem nacionalne samostalnosti i postizanjem teritorijalnoga jedinstva hrvatskih zemalja, najprije u okviru Habsburške Monarhije, a potom i u ostalim povijesnim okolnostima. Glavne postavke hrvatskog državnog prava naći će se i u "Izvorišnim osnovama" Ustava Republike Hrvatske.
Ilirski pokret i revolucionarna previranja Razvojem Ilirskog pokreta koji je među svojim ciljevima imao ujedinjenje svih „ilirskih zemalja“, a potom i Hrvatskog narodnog preporoda koji će težiti, između ostaloga, i jačanju samobitnosti u odnosu na Ugarsku, javljaju se polovicom 19. stoljeća sve snažniji pokušaji povijesnoga i pravnoga utemeljenja samosvojnosti i jedinstvenosti Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.
Još 1790. godine, u želji da se odupre austrijskom apsolutizmu, Hrvatski sabor donosi odluku da se Hrvatska podvrgne Ugarskom namjesničkom vijeću, čime se Hrvatska po prvi put u povijesti u upravnom smislu izravno podložila Ugarskoj. No, Hrvatski sabor je to podvrgavanje uvjetovao i vremenski ograničio. Naime, svoju je vrhovnu vlast predao ugarskoj vladi, ali sve dok se ne povrate "oni krajevi Hrvatske, koji su danas pod Venecijom i Turskom"Stjepan Matković: Aneksijska kriza, Hrvatska revija br.1/2009., str. 118. Daljnje težnje mladog mađarskog nacionalizma - uključujući nametanje mađarskih zakona Hrvatskoj i nametanje mađarskog jezika - bila su odbijena: hrvatski ban Ivan Erdődy je tom prigodom izrekao riječi koje su poslije postale simbolom nastojanja za hrvatskim državnim pravom: Regnum regno non praescribit leges!
Mađarski su vladajući krugovi takvo stanje koristili kako bi ojačali svoje interese i svoj utjecaj na području Hrvatske i Slavonije, zanemarivši uvjete iz te pogodbe. Zato će i narodni pokret u Hrvatskoj biti kroz sljedeća desetljeća u znaku odupiranja mađarskoj hegemoniji. Sukob je dosegao svoj vrhunac u vrijeme revolucionarnih događaja 1848. – 1849., kad je Mađarska nastojala postići samostalnost u odnosu na Austriju. Hrvatski intelektualni krugovi, oslonjeni na Narodnu stranku, uvidjeli su svoju priliku, te su u takvim okolnostima tražili bliže veze s Austrijom, a u savezu protiv Mađara.
Zahtijevanja naroda 250px|desno|mini|Zahtjevanja naroda (1848.) Takve su se ideje vidjele osobito u različitim proglasima koji su se pojavili u Hrvatskoj i Slavoniji tijekom 1848. godine. Među njima valja spomenuti Zahtijevanja naroda, usvojena 25. ožujka 1848. na Skupštini Trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije sazvanoj u Zagrebu u Narodnom domu (Sabor još nije bio sazvan). U njima se izriče nakana „slavjanskih naroda“ Trojedne kraljevine da i dalje ostanu pod ugarskom krunom, s kojom su „pređi naši slobodnom voljom sjedinili slobodnu krunu“ kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Uz ostalo, u tom se dokumentu u 3. točki traži snažno i ponovno sjedinjenje kraljevine Dalmacije s kraljevinama Hrvatskom i Slavonijom kojima po „zakonu i dogodovštini (tj. povijesti)“ pripada, kao i „cijele naše vojničke granice“ (tj. Vojne krajine), te svih ostalih krajeva „naše domovine“ koji su tijekom vremena izgubljeni, a sada se nalaze u mađarskim županijama ili austrijskim krunskim zemljama. Iščitava se iz toga da se program Zahtijevanja naroda ne odnosi samo na Dalmaciju i Vojnu krajinu, nego i na ostale zemlje. Kad je riječ o „mađarskim županijama“, onda se tu očito misli na Međimurje, a kad je riječ o austrijskim nasljednim zemljama valja ovamo pribrojiti barem Istru.
Odluke Hrvatskoga sabora Iste godine u Hrvatskome saboru doneseni su zaključci o odnosima s Austrijom i Ugarskom, a osobito se ističe članak XI. („O osnovi odnošenja sproću Ugarske i Austrije“) u kojem se kralju predstavljaju „želje i zahtijevanja naroda.“ U prvoj točki toga članka navodi se da je „Trojedna kraljevina kao država oduvijek slobodna i od Ugarske nezavisna. U šestoj točki traži se da se kraljevina Dalmatinska, kao njezin sastavni dio, „s Trojednom kraljevinom sjedini“, a ostale „jugoslavjanske pokrajine monarkije austrijske, kao što je novoustrojena vojvodina Srbska, zatim Dolnja Štajerska, Koruška, Kranjska, Istrija i Gorica“ da uđu u uži savez s Trojednom kraljevinom. U sedmoj točki predlaže se i nastavak „prijateljskog“ saveza s Ugarskom „u smislu pragmatičke sankcije“, a u jedanaestoj točki traži se puna vlast Hrvatske nad onim krajevima koje je u tim revolucionarnim godinama prisvajala Mađarska, što se osobito odnosi na dijelove Slavonije, ali i na Rijeku. Važno je ovdje vidjeti opseg zemalja za koje se zanima Hrvatski sabor, premda na zemlje izvan Hrvatske, Slavonije i Dalmacije gleda drugačije nego na ove tri pokrajine. Isto tako, još se ne spominje Bosna i Hercegovina, jer je ona još uvijek u sastavu Turskog Carstva. Usto, s obzirom na državnopravni položaj, značajno je spominjanje Hrvatske pragmatičke sankcije koja će kroz sljedeća desetljeća ostati jedan od središnjih čimbenika Hrvatskog državnog prava.
Manifest naroda hrvatsko-slavonskog Još je važniji u tom pogledu Manifest naroda hrvatsko-slavonskog od 5. lipnja 1848., kojim se Hrvatski sabor prvi put opširno poziva na „naravno (prirodno) pravo“ i na „historičko (povijesno) pravo“ naroda. Prirodno pravo opisano je, tako, kao najveće, „jer je u prirodi osnova i temelj svakoga prava.“ Kao primjer toga prava navedene su težnje talijanskog i njemačkoga naroda za sjedinjenjem. Uz to pravo na narodno jedinstvo, prema ovom Manifestu, prirodno je pravo i pravo naroda na „slobodu i savršenu jednakost“ s ostalim narodima, pa je tako neodrživa postojeća hegemonija njemačkog i mađarskog naroda u Monarhiji. Na tim načelima slobode i jednakosti, Sabor očekuje ujedinjenje svih južnoslavenskih naroda unutar Habsburške Monarhije.
Kad govori o povijesnom pravu, Sabor spominje da je prvi hrvatsko-ugarski kralj Koloman, „kao i mnogi njegovi nasljednici“ posebno okrunjen u Zadru hrvatskom krunom; da je hrvatski narod samostalno na saboru u Zadru za kralja izabrao Ladislava Napuljskog i Tvrtka I.; da su Hrvati 1526. na Cetinskom saboru samostalno i prije Mađara izabrali Ferdinanda I. za svoga kralja; da je Hrvatski sabor, prije svih ostalih austrijskih naroda i nekoliko godina prije Mađara, samostalno prihvatio Pragmatičnu sankciju; da je hrvatski narod, bez Mađara, sam potpisao „Bečku pacifikaciju“ (sporazum između vladara i pobunjenog ugarskog plemstva iz 1606.); da je Hrvatski sabor uvijek imao zakonodavnu ulogu i da se održavao pod predsjedanjem kralja; da su „Constitutiones et Articuli Slavoniae“ iz godine 1492. i 1358., bez razmatranja u Ugarskom saboru, ušli u ugarsko zakonodavstvo; da su tek od 15. stoljeća, i to ne uvijek, Ugarska i Hrvatska „kao jedno tijelo“, premda Hrvatski sabor nije uvijek slao svoje izaslanike na Ugarski, a ondje doneseni zakoni u Hrvatskoj su vrijedili samo ako bi bili u skladu s njezinim pravom i samostalnošću; da je banska vlast uvijek bila neovisna od ugarske i da se prostirala „od Drave i Dunava do Jadranskog mora“; da su i odlukom od 1790. i 1791., kad su ovlasti prenijete na Ugarsko namjesništvo, poslovi koji su se odnosili na samu kraljevinu ostali u nadležnosti Hrvatskoga sabora; da ugarski palatini i suci nikad nisu imali nadležnosti na području Hrvatske; da se kraljevi cijelo vrijeme, pa i u doba nastanka Manifesta, prilikom krunidbe obvezuju da će štititi ne samo Ugarsku, nego i kraljevine Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju. Na temelju toga povijesnoga prava, Sabor ističe da ne traži za Trojednu kraljevinu ništa nova što mu već ne bi pripadalo. Većina ovih povijesnih podataka otada će činiti sastavni dio Hrvatskoga državnog prava. Posebice se to odnosi na naglašavanje da je savez Hrvatske i Ugarske bio samo personalna unija, na izbor Habsburgovaca za hrvatske kraljeve, te na Pragmatičnu sankciju.
Zbivanja nakon Bachova apsolutizma Po završetku Bachova apsolutizma i ponovnim omogućavanjem slobodnijeg političkog djelovanja u cijeloj Monarhiji, a posebice u svjetlu reforme Monarhije koja je išla prema dualizmu Austrije i Mađarske, koncept Hrvatskog državnog prava dobiva nove nijanse.
Kvaternikovo dopisivanje s Napoleonom III. Preko svojih talijanskih poznanstava, Niccola Tommasea i C. Cavoura, išao je Napoleonu III. u nadi da bi mu mogao pomoći u oslobađanju Hrvatske, a radi toga je 1859. napisao knjigu na francuskom La Croatie et la confederation italienne. Knjiga je bila zabranjena u Austriji. U istoj je isticao poseban položaj Hrvatske u Europi, poricao je Austriji i Ugarskoj prava na Hrvatsku te je predlagao ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, u koje je ubrojio Hrvate s područja današnje RH i BiH, a u Hrvate je uračunao i Slovence koje u tom djelu naziva noričkim Hrvatima.RZHP sv.28/1995. Dragutin Pavličević: Eugen Kvaternik o istočnom pitanju (1859-1868), str. 86. Naglasio je da su austrijski vladari sklapali mirovne ugovore (poimence: karlovački mir, Požarevački mir, Beogradski mir, Svištovski mir) s Osmanskim Carstvom od kraja 17. st., a da pritom nisu sudjelovali i Hrvati, što je protupravno, te sukladno tome je zahtijevao neka se Hrvatskoj reinkorporiraju svi teritoriji koje joj je Osmansko Carstvo osvojilo. U tom je djelu prvi od hrvatskih političara koji se poziva ne samo na povijesno, nego i na prirodno pravo te na međunarodno pravo kojega ni druga strana, turska, nije poštovala.
Vidi :s:Proglas hrvatskom narodu Eugena Kvaternika iz 1859. Sabor 1861. Hrvatska politička scena bila je tada podijeljena između narodnjaka koji su nastojali ostvariti što širu autonomiju Trojedne kraljevine vodeći računa o konkretnim povijesnim prilikama, unionista koji su zastupali bezuvjetnu što užu suradnju s Ugarskom, te tada nastale Stranke prava koja se zalagala za hrvatsku neovisnost, kako od Pešte, tako i od Beča. Ove su razlike došle do izražaja i na zasjedanju Hrvatskoga sabora od 15. travnja 1861. Upravo je ondje jedan od vođa pravaša, Eugen Kvaternik, održao govor kojim se pozvao na Hrvatsko državno pravo, a isto je nakon njega učinio i Ante Starčević, koji izričito spominje „Državno pravo Kraljevine Hrvatske.“ Svojim je govorom Starčević, pozivajući se na Hrvatsko državno pravo, ukazao na neodrživost kako mađarske, tako i austrijske hegemonije, ali i na neutemeljenost zahtijevanja Austrije da se Hrvatska dogovori s Ugarskom o budućem ustroju zajedničke države. Usto, naglasio je nepravednost stanja u kojem je u Hrvatskom saboru zastupljena tek četvrtina teritorija koji po državnom pravu pripada Hrvatima, a kao zemlje izvan toga područja nabraja Dalmaciju, dijelove Kranjske, Međimurje, Tursku Hrvatsku i Vojnu krajinu.
Na Saboru pobjeđuje narodnjačka struja, a Sabor donosi poznati „članak 42“ prema kojem Ugarska mora priznati zemljišnu cjelovitost te samostalnost Hrvatske u poslovima uprave, sudstva, školstva i bogoštovlja.
Kroz sljedeće razdoblje narodnjaci, predvođeni Strossmayerom sve će se više zalagati za južnoslavensko jedinstvo, a pravaši će zahtijevati poštovanje Hrvatskog državnog prava, što je podrazumijevalo hrvatsku samostalnost i jednakost s ostalim narodima, ali i ujedinjenje svih „hrvatskih zemalja.“ Ovo će uključivati, ne samo Vojnu krajinu i Dalmaciju, nego i ostala područja na kojima su živjeli južni Slaveni unutar Habsburške Monarhije.
Nakon hrvatsko-ugarske nagodbe mini|320px|desno|Zemlje obuhvaćene Hrvatskim državnim pravom unutar Austro-ugarske Monarhije:17) Hrvatska i Slavonija (s Vojnom krajinom);5) Dalmacija18) Bosna i Hercegovina;7) Austrijsko primorje (Istra i kvarnerski otoci bez Gorice.Ponekad su tome pribrojavani:16) iz ugarskih županija: Međimurje i dio Baranje, a mnogo rjeđe dijelovi Bačke;4) Kranjska;3) Koruška;12) samo južni dio Štajerske;7) ostatak Austrijskog primorja.